16.09.2005.

Predsjednik Mesić održao govor u Općoj skupštini UN-a

 

Gospodine predsjedavajući,
Gospodine glavni tajniče Ujedinjenih naroda,
Gospodo predsjednici, premijeri i ministri,
Ekselencije, Gospođe i gospodo,

Danas, šezdeset godina nakon što su naši prethodnici ustanovili ovu jedinstvenu organizaciju čiji su program sugerirali već i samim njezinim imenom – Ujedinjeni narodi – danas mi, njihovi nasljednici, možemo jedni drugima pogledati u oči i sa zadovoljstvom reći: uspjeli smo. Ali, jednako tako, mi danas – šest desetljeća poslije uspostavljanja Ujedinjenih naroda – moramo jedni drugima pogledati u oči s osjećajem gorke realnosti i reći: zakazali smo.
I jedno i drugo je istina. I jedno i drugo govori o svijetu u proteklom razdoblju, ali govori najviše o nama samima. Jer, s razlogom je mnogo puta rečeno da su Ujedinjeni narodi upravo onakvi, kakve su i države njihove članice. Naravno, te države svojim ponašanjem određuju i kakav je svijet u kojemu živimo.
Nepobitna je činjenica da je svijet koji je osnivao Ujedinjene narode bio daleko jedinstveniji nego što je ovaj današnji. Bio je to svijet objedinjen oko cilja suprotstavljanja ideologiji i praksi fašizma i nacizma, svijet odlučan da ne dozvoli ponavljanje užasa osvajačkih ratova i holokausta o kojemu je puna istina tek počinjala prodirati u javnost. Ova naša organizacija osnovana je na samome završetku do sada najvećeg sukoba u povijesti čovječanstva. Osnovana je u plemenitoj namjeri da, kako je zapisano u njezinoj Povelji, očuva buduće generacije od užasa rata. I tu je prvi element koji daje osnove za konstatacije s kojima sam i započeo. Da, mi jesmo sačuvali mir u svjetskim razmjerima, novog svjetskog rata nije bilo, i utoliko smo uspjeli.
Ali, mi nismo znali i mogli očuvati svijet i čovječanstvo od ratova, dugog niza okrutnih, krvavih ratova, i u tome kontekstu mi smo nedvojbeno zakazali. Načela slobode, nacionalne i osobne, te ravnopravnosti u međunarodnim odnosima stavljena su među prioritete novoga svijeta čijoj se izgradnji prišlo, problem razvoja i prevladavanja golemog i sve većeg jaza između razvijenih i nerazvijenih ne jednom je bio na dnevnom redu Opće skupštine, bavili smo se i terorizmom, istina najviše onime što se podvodilo pod pojam državnoga terorizma, nastojali smo sanirati posljedice ratova i oružanih sukoba, kada ih već nismo imali snage sprječavati. U svemu tome rezultati su polovični, odnosno djelomični, u svemu tome bilježili smo pomake i napredak, ali ništa do toga nije stavljeno ad acta.
Naši su aktualni zadaci vrlo dobro formulirani na milenijskom zasjedanju prije pet godina. U ime Republike Hrvatske pozdravljam donošenje Deklaracije o ostvarivanju milenijskih ciljeva. Mada nije do kraja ono što je originalno trebala biti, ta Deklaracija svjedoči o prevladavajućem raspoloženju u korist ostvarivanja ciljeva i zadataka koji su prepoznati kao ključni i nezaobilazni. Ostaje, ipak, konstatacija da smo mi i što se tiče osnovnih načela odnosa na međunarodnoj sceni, i što se tiče razvoja nerazvijenih, i što se tiče oružanih sukoba i terorizma, dijelom uspijevali, ali dijelom i zakazali. Pa ako danas – poslije šezdeset godina – treba odgovoriti na pitanje: možemo li, smijemo li biti zadovoljni, jedini pošteni odgovor glasi: samo djelomično.
Što da, dakle, radimo? Prije svega moramo ovu našu organizaciju, nesavršenu ali nezamjenjivu, nedovoljno djelotvornu ali nezaobilaznu, ponekad svjesno marginaliziranu ali nikada srećom ne potpuno bačenu u sjenu, moramo ove naše Ujedinjene narode učiniti odrazom i izrazom svijeta u kojemu živimo i moramo ih osposobiti da se uhvate u koštac, energično i djelotvorno, s problemima toga svijeta. Ujedinjene narode moramo reformirati. Tome alternative nema i to bi svakome moralo biti jasno, svakome – naravno – kome je stalo do toga da ova organizacija igra ulogu kakvu su joj namijenili njezini osnivači.
Republika Hrvatska je sljednica jedne od zemalja osnivača Ujedinjenih naroda i mojoj je zemlji itekako stalo do toga da uzvišeni ideali kojima su se vodili oni koji su polagali njihove temelje ne budu iznevjereni. Ključni organi Ujedinjenih naroda i, osobito, njihova struktura odraz su svijeta s kraja Drugoga svjetskog rata, svijeta koji više ne postoji. To se mora promijeniti. Ujedinjeni narodi o kojima i kakvima govorim moraju počivati na osnovama što odražavaju svijet u kojemu živimo danas, pa čak i anticipiraju svijet u kojemu ćemo živjeti sutra.
Hoćemo li uspjeti biti jedinstveni pri reformiranju koje je, ponavljam i naglašavam, nezaobilazno? Ne vjerujem. Treba li nas to odvratiti od reformi? Ni u kojem slučaju.
Koncept reformi, bit ću do kraja jasan, mora polaziti od današnje realnosti, mora uzimati u obzir predvidive trendove budućeg razvoja i mora, što je iznimno važno, biti prihvatljiv za uvjerljivu većinu članica svjetske organizacije. Ovo je naša organizacija i ona mora služiti nama. U ovoj organizaciji većina je protiv rata, a za mir, protiv sile i upotrebe sile, a za pregovaranje i traženje rješenja mirnim putem, protiv siromaštva, zaostajanja i nerazvijenosti, a za globalni razvoj i blagostanje, protiv svakog oblika terorizma, a za sigurnost i država, i građana, protiv diskriminacije i netolerancije na bilo kojoj osnovi, a za jednakost i uvažavanje razlika, protiv žrtvovanja našeg prirodnog okoliša interesu brzog stjecanja profita, a za očuvanje flore i faune kao osnove života na našem planetu.
Ujedinjene narode moramo osposobiti za ostvarivanje tih ciljeva. Njihova snaga mora proizlaziti iz naše čvrste opredijeljenosti da izgradimo svijet koji će biti ne samo bolji od onoga prije šezdeset godina, nego i od ovoga u kojemu živimo danas. Oni nikada ne smiju postati dekor na međunarodnoj sceni.
Što je možda još važnije: oni nikada ne smiju postati ni paravan koji će služiti davanju legitimiteta bilo kojoj politici što bi bila u jasnoj opreci s većinskim raspoloženjem nas, naroda i država ujedinjenih u borbi za bolji svijet sutrašnjice. Usprkos samo djelomičnoj uspješnosti, ostvarili smo mnogo. Pred nama su veliki ciljevi i teški zadaci. Pred nama je pitanje na koje moramo odgovoriti djelima, a ne riječima: možemo li biti ujedinjeni, da bismo opstali, da bismo u doslovnom smislu riječi sačuvali ovaj svijet u kojemu živimo za one koji će doći iza nas?
Nadam se i vjerujem da ćemo imati snage i mudrosti da na to pitanje odgovorimo potvrdno. Dugujemo to osnivačima Ujedinjenih naroda, ali i našoj djeci i djeci njihove djece.
Ne smijemo izdati ni jedne, ni druge.
Hvala.