Poštovani gospodine Puhovski,
Poštovani sudionici i gosti ovoga skupa,
Potreba za informacijom jedna je od osnovnih ljudskih potreba.

Sve ljudsko znanje i djelatnosti imaju svoj temelj u razmjeni informacija. Stoga je sasvim logično da i članak 19. Opće deklaracije o pravima čovjeka ističe da Svi imaju pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; a to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez ičijeg uplitanja, tražiti, primati i pružati informacije i ideje kroz bilo koje medije, bez obzira na granice. Time je pravo na pristup informacijama uvršteno u popis osnovnih ljudskih prava i sloboda, prije svega kao sastavni dio prava na slobodu izražavanja. Zakoni koji to u demokratskim državama reguliraju izvedeni su iz tog temeljnog ljudskog prava.
U Republici Hrvatskoj pitanje prava na posebno informiranje ili posebnog prava na informiranje zbog različitih je okolnosti godinama bilo zanemareno. Demokratizacijom društva i djelovanjem nevladinih udruga ono je dobivalo sve više na važnosti, da bi napokon bilo konkretizirano inicijativom Koalicije nevladinih udruga, koja je početkom godine 2003. započela kampanju “Javnost ima pravo znati”. Ta je inicijativa bila vrlo brzo konkretizirana zakonskim prijedlogom, što je uskoro i dovelo do donošenja Zakona o pravu na pristup informacijama u listopadu 2003. godine. Tim je zakonom Hrvatska učinila još jedan vrlo važan korak u promicanju i zaštiti temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda.
Naš Zakon pripada vrlo otvorenim zakonima iz tog područja. Prije svega, Zakon je vrlo otvoren u smislu "aktivne legitimacije" jer je njime prošireno pravo na pristup informacijama, koje Ustav u članku 38. jamči ekskluzivno novinarima.
Ostvarivanje prava na pristup informacijama - temeljeći se na načelima javnosti, potpunosti, opširnosti, pravodobnosti i točnosti informacije te jednakosti pristupa informaciji i mogućnosti raspolaganja njome - ima međutim u praksi i teoriji ne male subjektivne i objektivne zapreke. Prije svega one proizlaze iz iskustva da je lako prosuditi i presuditi između prava i neprava, ali teškoće nastaju kada se mora prosuditi i presuditi između dva prava.
Kada je riječ o temi što je ovdje sažeta pod naslovom "Građani imaju pravo znati", tada je riječ upravo o tom pitanju: kako uravnoteženo zakonski omogućiti pravo građanima na pristup informacijama, a ujedno ograničiti dostupnost informacijama u slučajevima kada su one važne za sigurnost države i ljudska prava pojedinaca?
Teškoće u usklađivanju tih dvaju prava nalazimo na više razina.
Prvo, još uvijek je slaba psihološka i stručna pripremljenost državnih službenika i dužnosnika da tražene informacije objave sukladno spomenutim načelima.
Drugo, kultura informiranja i uopće uporaba informacija u nas je još slabo razvijena, ne samo u medijima, pa je i strah od zlorabe informacija vrlo raširen i kod ovlaštenika na informaciju i kod tijela javne vlasti. Budući da Zakon samo općenito navodi okolnosti kada je pristup informacijama ograničen – detaljnije je to propisano posebnim zakonima, koji zahtijevaju hitno noveliranje - javlja se problem arbitrarnosti i diskrecije s obzirom na objavljivanje informacija.
Da bi se takvi problemi što više otklonili, potrebno je učiniti dvije stvari. Prvo, potrebno je profesionalizirati i stručno osposobiti tijela javne vlasti te u njima razraditi sustav dostave informacija fizičkim i pravnim osobama. I drugo, potrebno je što detaljnije precizirati iznimke od prava na pristup informacijama, nadležnost tijela koja o tome odlučuju kao i rokove uskrate. Tako će se s vremenom postići da tijela javne vlasti imaju manje prostora arbitrarnog ograničavanja prava na pristup nego što to imaju sada. To će, s jedne strane, omogućiti fizičkim i pravnim osobama punu transparentnost postupka u traženju i dobivanju informacije, dok će, s druge strane, tijelima javne vlasti omogućiti sigurno uporište u Zakonu, bilo za objavu, bilo za uskratu objave informacije, čime će se broj žalbi i upravnih sporova svesti na najmanju mjeru.
Zakon je međutim ovakav kakav jest potaknuo vrlo pozitivne procese. Prije svega, fizičke i pravne osobe mogu biti mnogo sigurnije da je njihovo pravo na obavještenost zakonom propisano i zaštićeno.
Drugo, Zakon svojim duhom i slovom zapravo pretpostavlja odgovornost, transparentnost i zakonitost rada tijela javne vlasti, što povećava njezinu legitimnost. On, nadalje, potiče tijela javne vlasti da osposobe posebne službenike za informiranje, te da sastave prikladne kataloge informacija koje posjeduju ili nadziru, s opisom sadržaja, namjenom, načinom osiguranja i vremenom ostvarivanja prava na pristup.
Treće, Zakonom se potiče veća demokratičnost i djelotvornost tijela javne vlasti, što je već urodilo konkretnim potezima poput projekta informatizacije državne uprave, čime se u sve većoj mjeri zajamčuje slobodan pristup informacijama, njihova točnost i pravodobnost, a time se smanjuje mogućnost korupcije.
I četvrto, ne najmanje važno, time se potiče bolja, brža i otvorenija suradnja između pojedinih tijela državne odnosno javne vlasti. Sve to znači ujedno bržu i bolju učinkovitost u provedbi svih javnih i privatnih, gospodarskih i drugih djelatnosti. Kao što je na početku spomenuto, problemi koji se ovdje očituju ne nastaju iz sukoba neprava i prava ili sukoba vlasti i građana.
Tijela javne vlasti i građani nisu u sukobu nego su na istome poslu nalaženja što djelotvornijeg načina upravljanja osobnim i javnim dobrima. Imaju li dakle građani pravo znati. Imaju! Građani imaju pravo znati sve što je u službi promicanja njihova ili općega javnoga dobra. Odgovornost je svih tijela javne vlasti, ali i pojedinaca i nevladinog sektora, kojemu i danas treba zahvaliti što potiče ovu raspravu, da se u duhu toga načela, eventualnih nedostataka postojeće legislative i prakse te uočenih potreba pristupi usavršavanju postojećeg Zakona i drugih zakona koji reguliraju to područje.
Hvala!