Gospodo predsjednici, dragi kolege i prijatelji,

            gospođe i gospodo,

            Raspravljati danas, u ovome trenutku europske povijesti, o tome kako dovršiti proces europskog ujedinjavanja – izazovan je, ali i krajnje odgovoran zadatak. Bio sam toga svjestan kada sam vam, u pripremi ovoga sastanka, predložio tako formuliranu temu. Drago mi je što apsolutno nitko nije imao u odnosu na moj prijedlog nikakve rezerve ili primjedbe, što pokazuje da se slažemo u procjeni da je upravo ovaj trenutak, ma kako kompleksan, a u nekim aspektima možda i nepovoljan, pruža pravi okvir za razmjenu gledišta baš o tome pitanju.

            Proces europskog ujedinjavanja nije od jučer. Počeo je na posve gospodarskim pitanjima i temeljima i stvar je shvaćanja i interpretiranja jesu li njegovi pokretači imali u vidu prerastanje Zajednice za ugljen i čelik u politički projekt koji će se realizirati u vidu saveza država. No, to – čini mi se – i nije toliko važno. Ono što je bitno, to je činjenica da se Europa danas nalazi u završnoj fazi stvaranja tog saveza država.

Naglašavam: u  završnoj fazi.

            I upravo u toj završnoj fazi, poslije velikog vala proširenja prije malo više od godine dana, javljaju se sumnje treba li ići dalje, kojom brzinom i sa kojim ciljem. Pitanja su legitimna, ali odgovori na njih jasni su i jednoznačni, barem kako ja vidim stvari.

S europskim ujedinjavanjem treba ići dalje, brzina toga procesa mora i smije ovisiti isključivo o brzini kojom se zemlje – kandidati prilagođavaju europskim standardima i ispunjavaju uvjete za članstvo, a cilj je – dovršiti, drugim riječima: zaokružiti milenijski poduhvat europskog ujedinjavanja.

Time će biti stvorena prva regija, jer Europa u svjetskim razmjerima jest regija, u kojoj će rat biti isključen kao sredstvo ostvarivanja politike. Naime, Europa otvorenih granica i jednakih pravila i prava za sve zemlje i njihove građane učinit će politiku nasilnog mijenjanja granica besmislenom.

Mogu shvatiti da u nekim sredinama postoji strah od daljeg brzog širenja, jer današnja Europska unija svakako nije ono što je svojedobno bilo Zajedničko europsko tržište, a nije ni ono što je još jučer bila Europska zajednica. Na nove realnosti treba se naviknuti, treba naučiti u njima i s njima živjeti. No, od puta kojim se krenulo ne smije se odustati. Bilo je u prošlosti pokušaja objedinjavanja Europe, ali nositelji tih pokušaja bili su uvijek oni koji su raspolagali silom i koji su silom željeli cijelu Europu prilagoditi modelu svojih zemalja. Naravno, da su takvi pokušaji izazivali otpor i da su propadali.

Sada se Europa prvi puta ujedinjuje slobodno izraženom voljom svojih država i naroda. Većina Europljana vjeruje u taj projekt i naprosto ne dolazi u obzir da se ovoj ili onoj političkoj eliti dozvoli da zbog nedostatka hrabrosti ili vizije taj veliki i veličanstveni projekt dovede u pitanje. Niti se smije dozvoliti neinformiranosti, nedovoljnoj informiranosti, ili pak predrasudama kojih se, kao zlosretnog nasljeđa prošlosti, tu i tamo još nismo do kraja oslobodili, da poljuljaju povjerenje građana u ujedinjenu Europu.

Ja znam da ujedinjena Europa nije magično rješenje za sve probleme, osobito za probleme tranzicijskih zemalja, poput moje. Ali, znam i to da upravo ujedinjena Europa pomaže u stvaranju uvjeta u kojima će te probleme biti moguće rješavati. Stare članice nemaju razloga bojati se novih, a nove nemaju ni razloga, ni osnova vjerovati da će samim članstvom naći odgovore na otvorena pitanja što ih muče. Morat će se raditi, naporno, sustavno i, a to mi se čini najvažnijim, zajednički.

Nitko više neće biti sam u svojem dvorištu, velikom ili malom, nitko više neće ni u dobru, ni u zlu biti prepušten sam sebi, nitko neće smjeti izbjegavati zajedničke odgovornosti, niti će bilo tko moći nametati drugima svoja rješenja ili modele. Delegiranje dijela nacionalnog suvereniteta na institucije i organe Europske unije mora biti praćeno koncipiranjem i realiziranjem zajedničke politike, koja će time što će biti europska, biti i nacionalna. Mislim tu kako na vanjsku, tako i na obrambenu politiku, a s obzirom na prilike u kojima živimo – u prvome redu na sigurnosnu politiku.

Europski ustav je na putu ratificiranja doživio udarce koji su, rekao bih, posljedica s jedne strane nezadovoljstva građana politikom nacionalnih vlada što je oni, s razlogom ili ne, već doživljavaju kao europsku, a s druge strane – posljedica nedovoljne obaviještenosti o tome što ujedinjena Europa, ona od sutra, ona kojoj se teži, zapravo jest. Sama činjenica da s ratificiranjem nema problema u parlamentima, ali ima na referendumima, potvrđuje da političari znaju o čemu je riječ, ali građani uvijek baš i ne znaju.

I sada dolazimo do pitanja: kako dovršiti proces europskog ujedinjavanja. Moj je odgovor na to pitanje sljedeći: najprije treba odlučno razbijati nedoumice i razgrađivati neznanje o tome što Europska unija jest i što će biti. A potom treba definirati, a možda i redefinirati pojam Europe koji nije ni samo zemljopisni, ni samo politički. Moramo se složiti oko toga da granica Europe nije ova ili ona rijeka, ovaj ili onaj gorski masiv, nego da je ta granica tamo dokle sežu europske vrijednosti, europska tradicija, europska kultura. Da ilustriram to, o čemu govorim, dozvolite mi – samo u naznaci – da kažem kako je Europa, u smislu i značenju u kojemu govorim, nezamisliva bez Rusije, a – budimo iskreni – teško zamisliva bez Turske.

U zaključku rekao bih još samo to, da mi je osobito drago što sam s vama mogao podijeliti ova svoja razmišljanja kao predsjednik zemlje koja je upravo otvorila pregovore o svojem punom članstvu u Europskoj uniji. Svjesni smo značenja te činjenice ne samo za nas, nego i za regiju, a svjesni smo i odgovornosti što je u tome kontekstu preuzimamo. Ja vjerujem u ujedinjenu Europu i siguran sam da je Republika Hrvatska neće iznevjeriti.

            Hvala.