Gospodine ambasadore,

dragi britanski prijatelji,

gospođe i gospodo,

Mada se ovaj skup održava samo dan nakon što sam se vratio iz dosta napornog posjeta Čileu, za mene se ni jednoga trenutka nije postavljala dilema da li da se odazovem vašem pozivu, ili ne. Ovo je, naime, rijetka prilika da se o nekim zbivanjima iz naše ne tako davne prošlosti kaže ono što treba reći, da se stvari postave u pravu povijesnu perspektivu i da se još jednom ukaže na apsolutnu neprihvatljivost, a i opasnost povijesnog revizionizma.

Savezništvo Velike Britanije i Narodno-oslobodilačkog pokreta što je djelovao u vrijeme Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije, a poglavito na području Hrvatske, tema je koja se svakako ne može apsolvirati u jednome danu. Mogu se, međutim, postaviti ključni naglasci, mogu se ponovo potvrditi neke nesporne činjenice. Iluzorno bi bilo očekivati da će se danas ovdje čuti nešto posve novo, da će bilo tko izaći s nekom originalnom interpretacijom povijesnih zbivanja s kakvom do sada nismo bili suočeni.

S druge strane realno je očekivati da neke stvari budu postavljene na svoje mjesto, da se  vrati – da tako kažem – dignitet činjenicama. Jer, činjenicama je u proteklih malo više od deset godina na ovim našim prostorima bio nagoviješten rat, a povijest je doslovno bila silovana. U tome sklopu i naše ratno savezništvo s Velikom Britanijom u najboljem se slučaju prešućivalo. Kažem: u najboljem slučaju.

Meni ponekad znaju prigovoriti da u svakoj prigodi nastupam kao političar. Možda će mi tako netko prigovoriti i na ovome istupanju.
Ali, ja jesam političar.
A kada imamo na umu da su političari, i to ne mali broj njih, kumovali reviziji povijesti i njezinom falsificiranju, onda je – mislim - u redu ako jedan političar, barem jedan, dade svoj doprinos ponovnom uspostavljanju ranije već utvrđenih povijesnih istina. U tome kontekstu molim vas da shvatite i ovo što sada govorim.

Antifašistička borba u Drugome svjetskom ratu zlatno je poglavlje naše novije povijesti. Ta je borba omogućila Hrvatskoj, i usprkos činjenici postojanja kvislinške ustaške Nezavisne Države Hrvatske, da kraj Drugoga svjetskog rata dočeka na strani pobjedničkih Saveznika. Ta je činjenica dobrim dijelom odredila i cijeli tok naše povijesti u poslijeratnom razdoblju.

Ne može se, ne smije se, i neće se zaboraviti da je u završnici Drugog svjetskog rata antifašistička borba mogla biti vođena tako intenzivno i tako uspješno zahvaljujući britanskoj vojnoj pomoći, a i izravnom sudjelovanju pripadnika britanskih oružanih snaga u operacijama što ih je vodila Narodno-oslobodilačka vojska.

Naravno, da je London – pomažući Titove partizane – vodio računa i o svojim interesima. Ali, ključni interes Londona i britanskog ratnog premijera Winstona Churchilla, bio je jednak interesu svake slobodoljubive nacije i države i svakog slobodoljubivog pojedinca. To je bio konačni poraz sila fašizma i nacizma. I stoga je u tome povijesnom trenutku britanski interes bio isto što je bio i interes antifašističke Hrvatske koja je utkana u temelje današnje samostalne i demokratske hrvatske države.

Istina je, Britaniji je trebalo dosta vremena da donese odluku o prestanku pomaganja Mihajlovićevih četnika koji su otvoreno surađivali s okupatorima. Naime, zahvaljujući sposobnosti čitanja njemačkih šifri, London je bio upoznat s pravim stanjem na terenu već i prije slanja svojih vojnih misija, najprije one Billa Deakina, a potom one Fitzroya Macleana.
No, kada su misije stigle i kada su njihovi izvještaji potvrdili ono što su oni malobrojni, ali ujedno i najutjecajniji već znali, odlučeno je da se pomaže antifašističke partizane, mada su na njihovom čelu stajali komunisti. Usput da kažem i ovo: činjenica da su jugoslavenske, što znači i hrvatske komuniste najprije pomagali zakleti antikomunisti – Britanci, a da je pomoć Moskve počela stizati znatno kasnije i u znatno manjim količinama, govori rječito o tome da komunisti koji su vodili antifašističku borbu ovdje kod nas, ipak nisu bili isto što i istočnoeuropski komunisti koji nikada nisu uspjeli iskočiti iz uloge bespogovornih satelita Moskve. Ali – to tek usput.
Britanija je bila ključna u polaganju temelja ratnom zrakoplovstvu Narodno-oslobodilačke vojske. Prve eskadrile formirane su u sklopu RAF-a, britanskog ratnog zrakoplovstva, u sjevernoj Africi. Britanski časnici obučavali su partizane u raznim krajevima Hrvatske u upotrebi oružja i opreme što im je isporučivana u sklopu britanske vojne pomoći. Britanski vojnici bili su stacionirani na Visu, a borili su se i ginuli na Braču – da spomenem samo neke primjere. Tada su stvarana prijateljstva koja su nadživjela i preživjela poslijeratna desetljeća i njihove nevolje.
Tu pomoć u velikoj zajedničkoj borbi mi u Hrvatskoj, mi koji se i danas inspiriramo idealima antifašizma i idejom demokracije, pamtimo i dalje. Baš kao što pamtimo i to, da je premijer Churchill svojega sina poslao u tim burnim ratnim danima upravo ovamo k nama, u Hrvatsku.
Nažalost, vrijeme čini svoje i ratnih je veterana i na našoj, i na britanskoj strani svakim danom sve manje. To, međutim, ne znači da smijemo zaboraviti njihov doprinos našoj borbi za slobodu. Naša zahvalnost mora biti jača od zaborava i trajnija od ljudskih života u jednoj generaciji. Tada iskovane veze trebaju biti osnova na kojoj ćemo danas dalje izgrađivati prijateljstvo, suradnju, pa i savezništvo – tamo gdje je potrebno, i gdje je moguće.
Velika Britanija nije, niti je ikada bila neprijatelj Hrvatske. Ja to želim upravo danas i upravo u ovom krugu krajnje jasno reći.
Drago mi je da je Hrvatska upravo u vrijeme britanskog predsjedanja Europskom Unijom započela pregovore o punom članstvu u ujedinjenoj Europi. Istina je, Britanija je inzistirala na ispunjavanju određenih uvjeta, ali svatko tko je iole politički dalekovidan zna da je ispunjavanje tih uvjeta bilo u našem najboljem interesu. A priče o tome da nas je Britanija blokirala zbog nekakvog antihrvatskog stava, najobičnija su glupost.
Drago mi je što sam danas mogao biti ovdje s vama, drago mi je što ste mi dali priliku da neke stvari kažem. Želim vam uspješan rad – u interesu povijesne istine, u interesu britansko-hrvatskog prijateljstva i u interesu ujedinjene Europe u koju nitko ne može ući lažući najprije sebi, a potom i svima drugima o svojoj prošlosti.
Borba za istinu dug je što ga imamo kako prema generaciji iz vremena Drugoga svjetskog rata, tako i prema generacijama što dolaze iza nas.
Hvala.