Poštovani gospodine ministre
Uvaženi organizatori i domaćini ove konferencije
gospođe i gospodo,

Kada god mi se ukaže prilika da pobliže objasnim što se događa u onome dijelu svijeta, odakle dolazim, a osobito u mojoj zemlji, ja tu priliku sa zadovoljstvom prihvaćam. Tako sam spremno prihvatio i poziv da na ovome međunarodnom seminaru kažem nešto o temi: Zapadni Balkan na putu u Europsku uniju.

Počeo bih s time što bih rekao kako mi se čini da naslov teme baš i nije najsretnije odabran. U Europsku uniju, kao što naravno znate, ne ulaze regije, ne ulaze skupine zemalja, nego ulaze pojedine države.

Stoga je teško, ako ne i nemoguće govoriti o zapadnom Balkanu na putu u EU. Korektnije bi, mislim, bilo reći kako ćemo se pozabaviti putem pojedinih zemalja jugoistočne Europe, ili zapadnog Balkana – ako se nekome taj naziv više sviđa – u Europsku uniju.

Ja, prirodno, najviše mogu govoriti o hrvatskome putu.

Morate shvatiti da smo mi, u samostalnim državama koje su nastale na području bivše jugoslavenske federacije, osobito - možda i pretjerano - osjetljivi na svaki pristup koji bi upućivao na zaključak kako nas svijet u bilo kojem kontekstu i dalje tretira kao neko zajedništvo, ili čak nastoji ponovo postaviti u poziciju zajednice država.

To ne znači da smo protiv regionalne suradnje. Naprotiv. Mi itekako dobro shvaćamo ne samo potrebu, nego i korisnost suradnje u regiji i mi tu suradnju razvijamo i jačamo. Zbog nas, ali i zbog Europe, jer tom suradnjom nesumnjivo pridonosimo europskoj stabilnost i suradnji.

U međunarodne integracije želimo, međutim, ulaziti individualno, onom brzinom koja je primjerena našem tempu usvajanja kriterija i ispunjavanja standarda što su uvjeti za stjecanje članstva. Ponovit ću i pred ovim auditorijem usporedbu što je volim koristiti kada inzistiram na individualnom pristupu i kada objašnjavam zašto je nama prihvatljiv, ali zašto je i savršeno logičan, samo taj i takav pristup.

Uspoređujem to s konvojem i regatom.
U konvoju, a to bi odgovaralo regionalnom pristupu, svi se ravnaju prema najsporijem brodu. Njegova brzina određuje brzinu cijele skupine brodova i svi oni zajedno uplovljavaju u luku. Regata je, nasuprot tome, natjecanje. U regati prvi će u luku uploviti najbrži brod, ostali će ga slijediti, svaki svojom brzinom, da bi se na kraju svi našli u luci, jer ta je luka svima njima zajednički cilj. Tako i mi želimo u Europsku uniju uplovljavati onom brzinom što je svatko, dakle - individualno, uspije ostvariti.

Nisam pristaša nikakvih teorija zavjere i ne vjerujem da je itko u međunarodnoj zajednici ikada ozbiljno pomišljao na to da zemlje zapadnog Balkana uđu u Europsku uniju „u paketu“, kao regionalna skupina. 
To bi bilo nemoguće ne samo zato što bi naišlo na otpor u regiji, i to ne samo od Hrvatske, nego i zato što su zemlje o kojima je riječ različite i što naprosto ne mogu istodobno ispuniti uvjete potrebne za to članstvo. A kažnjavati one koji su u razvoju demokracije i tržišnog gospodarstva, u poštivanju i ostvarivanju ljudskih prava otišli dalje, time što bi ih se ostavljalo pred vratima, da čekaju one druge u kojima se razvoj na tim područjima sporije ostvaruje, zaista ne bi imalo smisla.
Dakle, u tako nešto nikada nisam vjerovao.
No, to ne znači kako nisam uočavao, s vremena na vrijeme, da je u dijelovima administrativnih aparata, u birokraciji, kako pojedinih članica Unije, tako i same Unije, bilo razmišljanja o tome kako bi bilo jednostavnije i lakše tretirati nas sve u nekoj vrsti regionalnoga paketa. Hrvatska se tome uvijek odlučno, ali i razložno odupirala i na summitu Europske unije i zemalja regije, održanom godine 2000. u Zagrebu, načelo individualnoga pristupanja Uniji jasno je definirano i prihvaćeno.
Što se Hrvatske tiče, u njezinome približavanju Europskoj uniji, mogu se jasno razabrati dvije faze. Prva je ona od stjecanja nezavisnosti do godine 2000., a druga od te godine pa do danas. Objema je fazama zajedničko deklarativno izjašnjavanje za hrvatsko članstvo u Uniji. Razlikuje ih to što se u prvome o tome govorilo, ali se radilo na način koji nas možda nije od Unije udaljavao, ali nas svakako Uniji nije ni približavao, dok se u drugome o članstvu u Uniji ne samo govorilo, nego se na tome intenzivno i radilo.
Mi smo, bit ću potpuno otvoren, do godine 2000. živjeli u znaku stalnoga i iracionalnog straha od svijeta koji nas okružuje. Naslućivali smo neprijatelje i tamo gdje ih je bilo, ali i tamo gdje ih nije bilo. U svakoj kritici izvana vidjeli smo znak, u najblažem slučaju, antihrvatskog usmjerenja, a u svakoj iole oštrijoj kritici ili upozorenju – neprihvatljivo miješanje u naše unutarnje stvari i, a to je bio česti slogan onih dana, simptom pokušaja vraćanja u prošlost, pa i rekreiranja Jugoslavije, stvaranja – kako se govorilo – neke treće Jugoslavije.
Ta, gotovo paranoidna netrpeljivost prema onima, a mnogi su od njih bili iskreno dobronamjerni, koji su nam željeli skrenuti pozornost na stvari što nisu bile u skladu s prihvaćenim modelima ponašanja bilo u zajednici demokratskih država, bilo u Europskoj uniji, držala nas je pred vratima Unije, u čekaonici. 
Pri tome nas je Europa željela primiti i prihvatiti. Ne samo zbog nas, nego i zbog sebe, jer je i toj Europi bilo jasno da bi projekt europskog ujedinjavanja bio nezavršen bez država jugoistoka Staroga kontinenta.
Nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora u Hrvatskoj godine 2000. okrenuta je, da tako kažem, nova stranica. To se odnosi i na stanje u samoj Hrvatskoj, ali i na odnose Hrvatske sa svijetom. A to je opet rezultiralo i promijenjenim odnosom svijeta, pa i Europske unije, prema Hrvatskoj. Već sam spomenuo summit Europske unije i zemalja regije u Zagrebu. Nama su tada odškrinuta vrata kroz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Proces što je tada počeo, uspješno je doveden – ne do kraja, ali do pobjede u prvome poluvremenu, početkom pregovora o članstvu u Europskoj uniji prvih dana ovoga mjeseca. 
Od samoga početka bilo nam je jasno da moramo udovoljiti kriterijima za članstvo u Uniji i da se moramo Uniji prilagoditi, ne samo prilagođavajući naše zakonodavstvo onome Unije, nego i mnogo šire – usvajajući europske standarde u, da tako kažem, svakodnevnom ponašanju države, ali i gospodarskih subjekata, pa i građana.
Hrvatske je ušla u proces približavanja Uniji u osjetljivom trenutku, opterećena hipotekom nedavnih ratova, poglavito nespremnošću, što je objektivno značilo nesposobnošću, da se suoči s istinom o tome što se sve u tim ratovima događalo.
Da budem posve konkretan: tek je trebalo pripremiti javnost, iziritiranu posljedicama pobune dijela srpskog stanovništva, ali i godinama indoktriniranu i izvrgnutu pogubnom djelovanju govora mržnje što su ga širili mediji, a i političari, na to da moramo biti spremni prihvatiti povratak naših građana srpske nacionalnosti koji su izbjegli u vrijeme rata.
Tek je trebalo pripremiti javnost prethodnih godina izvrgnutu gruboj ratnoj, a potom poslijeratnoj propagandi, da je nezaobilazno priznati kako je ratnih zločina bilo i na hrvatskoj strani i da ratne zločince treba kazniti, odnosno izručiti Međunarodnom sudu u Haagu – pa i onda kada su oni Hrvati. Ja znam da se nekome danas sve ovo može učiniti u najmanju ruku neobičnim, čudnim, ali to je bila stvarnost u kojoj je Hrvatska živjela.         Shvatit ćete možda, ako vam kažem da je u to vrijeme i jedan sudac Vrhovnog suda javno tvrdio kako Hrvati nisu mogli počiniti ratne zločine, jer su vodili obrambeni rat.
Napokon, trebalo je pripremiti javnost koju se u borbu za samostalnu Hrvatsku povelo uz parole: svoj na svome, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu, da želimo ući u integraciju u kojoj ćemo se morati odreći davno prevladanog koncepta nacionalnoga suvereniteta iz 19. stoljeća, u kojoj ćemo usklađivati s Unijom kako vanjsku, tako i unutarnju, odnosno sigurnosnu politiku, o gospodarstvu da i ne govorim. Dakle – da ćemo se odreći dijelova nacionalnog suvereniteta i prenijeti ih na Uniju, odnosno njezine organe i institucije.
Trebalo je, da to malo grubo kažem, ukloniti zbrku u glavama i ljude prizemljiti, odnosno vratiti ih u stvarnost svijeta u kojemu živimo, suočiti ih zapravo s tom stvarnošću. Mislim da mogu reći kako smo u proteklih pet godina u tome bili prilično uspješni. Što se mene tiče, od prvoga dana mojega prvog predsjedničkog mandata nepokolebivo sam zagovarao suradnju sa svim zemljama regije, pa i s onima koje su pomagale oružanu pobunu u Hrvatskoj i ovako ili onako sudjelovale u višegodišnjoj okupaciji dijelova hrvatskog državnog teritorija.
Zagovarao sam vladavinu prava, politiku poštivanja i ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava, politiku tolerancije i otvorenosti, a borio sam se protiv selektivne primjene zakona, protiv netolerancije i diskriminacije na bilo kojoj osnovi, protiv ksenofobije i šovinizma.
Nije uvijek bilo ni lako, a još manje popularno, ali – isplatilo se.
Jer, baš sam s takvim stanovištima osvojio i drugi predsjednički mandat, nakon što sam otvorio kanale komuniciranja sa svim susjedima, potakao povratak svih izbjeglih i prognanih, bez obzira na nacionalnost i pomogao usađivanju u svijest ljudi spoznaje da svaki zločin mora biti kažnjen, da zločin nema nacionalnosti, mada je zločinci imaju, a da nacionalnost ni počinitelja, ni žrtve ne može biti opravdanje, pa ni objašnjenje za zločin.
Mi, naravno, ni danas nismo idealni, ali tko jest? Ne mogu reći da više uopće nema odjeka starih gledišta i predrasuda, ni odraza falsificirane povijesti.
Niti mogu reći kako su danas svi u Hrvatskoj za povratak izbjeglih Srba, kako svi u Hrvatskoj shvaćaju i prihvaćaju potrebu najprije prihvaćanja istine o nedavnim ratovima, a potom i činjenice da Hrvata ima i na strani ratnih zločinaca. Napokon, ne mogu reći kako nema političkih snaga koje ne igraju na kartu ostataka te nedavne prošlosti.
Mogu, međutim, reći ovo: nema ni jedne relevantne političke snage u Hrvatskoj koja bi zagovarala povratak u izolaciju ili semi-izolaciju, koja bi se otvoreno protivila ulasku u Europsku uniju, te prihvaćanju europskih standarda i ispunjavanju europskih kriterija.
Čak i današnja vlada, čiji su čelnici još ne tako davno, kada doduše nisu bili na vlasti, u nekim pitanjima zagovarali poglede koje se teško moglo nazvati europskima, danas predano i zdušno radi na približavanju zemlje ujedinjenoj Europi i s razlogom smatra početak pregovora o članstvu Hrvatske u Uniji i svojim velikim uspjehom.
Naši građani srpske nacionalnosti vraćaju se u Hrvatsku, svi građani Republike Hrvatske koji su u bilo kojoj ulozi pozvani pred Haaški sud, odazvali su se pozivu Suda. Svi, osim jednoga. Zbog toga jednoga čekali smo na početak pregovora s Unijom, mada smo uvjeravali kako nam taj bjegunac nije dostupan i kako ga mi naprosto ne možemo izručiti Sudu, jer niti znamo gdje je, niti ga možemo uhititi.
No, tu smo plaćali danak našemu ponašanju iz razdoblja prije godine 2000., kada smo se na riječima izjašnjavali za suradnju s Haagom, a iza kulisa radili smo na sabotiranju te suradnje.
Mi smo, u odnosu na Europsku uniju, morali ponovo uspostaviti svoju vjerodostojnost i drago mi je što mogu reći da smo u tome uspjeli. Naravno, ja sam itekako svjestan da ćemo mi i dalje biti pod povećalom i smatram da nitko u Hrvatskoj nije toliko neozbiljan da bi nekakvim prozirnim manevrima doveo u pitanje ono što smo postigli. Ujedinjena Europa nije samo naša želja, ona je i naša sudbina i ja želim vjerovati da ćemo se ponašati u skladu s tom spoznajom.
Mislim, da bi to bilo dovoljno o Hrvatskoj.
No, molim vas da shvatite: ja sam hrvatski predsjednik i najmeritornije mogu govoriti o svojoj zemlji.
Reći ću, naravno, nešto i o drugima, to je napokon i tema zbog koje ste me pozvali.
Činjenica je da i Srbija i Crna Gora, kao i Bosna i Hercegovina i Makedonija žele u Europsku uniju. Činjenica je, mislim da to poslije summita predsjednika srednjoeuropskih zemalja u Zagrebu mogu sa sigurnošću reći, da i Unija želi njih. I, napokon, činjenica je kako je početak pregovora Hrvatske s Europskom unijom značajan i pozitiv signal za ostale zemlje regije. No, one su, mada u različitom stupnju, opterećene i određenim problemima koji bi mogli usporavati njihovo približavanje Uniji, ako ne demonstriraju kako spremnost, tako i sposobnost da ih rješavaju.
Bosna i Hercegovina suočava se danas, deset godina poslije Daytonskog sporazuma kojim je prekinut rat u toj zemlji, s raspravama i dilemama oko svojeg budućeg ustrojstva. Uz to, Bosna i Hercegovina još je pod nekom vrstom protektorata, govorim to naravno uvjetno, međunarodne zajednice, što se ogleda u postojanju i ovlastima Visokog predstavnika te zajednice.
Institucijama centralne države još uvijek nedostaju ingerencije koje bi im omogućile puno funkcioniranje, entiteti vrlo teško odustaju od atributa koji su im davali de facto status država u državi, mada su tu u posljednje vrijeme postignuti zamjetni pozitivni pomaci.
Što se pak Srbije i Crne Gore tiče, državnu zajednicu, odnosno njezine jedinice očekuje nastavljanje borbe za dalju demokratizaciju i za učvršćivanje demokracije, ali i razrješavanje odnosa između Srbije i Crne Gore, kao i definiranje statusa Kosova. Ovo potonje bit će osobito težak problem, ne pokažu li obje neposredno zainteresirane strane, ali i Srbija, fleksibilnost i sposobnost prilagođavanja postojećim realnostima. No, u tome svoju ulogu mora odigrati i međunarodna zajednica, nadam se na način koji neće značiti samo trenutno rješenje bez vizije budućnosti i bez stvaranja uvjeta za realiziranje te vizije.
Odnos Srbije i Crne Gore vidim kao manji problem i kao lakše rješiv problem. Mislim da je tu savršeno prihvatljivo i razumno stanovište što ga zauzima moja zemlja.
Svako je rješenje prihvatljivo, ako se ne ostvaruje upotrebom sile i ako je rezultat demokratski izražene volje građana. Silom nešto zadržavati, ili silom nešto nametati, to nije i ne može biti rješenje, tako se rješenje može samo odgoditi. A to ni za koga ne bi bilo od koristi. Kako ja vidim stvari, Srbija i Crna Gora nastavit će sa svojim približavanjem Europskoj uniji, bilo u državnoj zajednici, ili pak svaka za sebe.
Hrvatska je svojim primjerom pokazala da Europa ne zatvara vrata prema zemljama svojega jugoistoka, ali i da se – da tako kažem – isplati prihvaćanje europskih kriterija i standarda, jer se ono honorira.
S druge strane, a ja to i ovdje želim reći, Hrvatska je spremna sa spomenutim zemljama, baš kao i s Makedonijom, podijeliti sva svoja iskustva iz pregovora s Unijom. Mi nemamo ambicija na bilo koji način uzurpirati ulogu regionalnoga vođe, ali svjesni smo činjenice da smo – što se tiče približavanja Uniji – u vodstvu u odnosu na ostale i rado ćemo im pomoći da slijede naš put.
Rekao sam već mnogo puta i ponovit ću: bez jugoistoka Staroga kontinenta, bez zapadnog Balkana, projekt ujedinjene Europe ne bi bio potpun, zapravo njega se bez nas – zemalja te regije – ne bi moglo završiti.
Ujedinjena Europa bez nas ne bi bila potpuna, ali mi bez ujedinjene Europe ne bismo mogli za svoje građane osigurati budućnost kakvu im želimo, odnosno kakvu oni kao Europljani, jer svi smo mi Europljani, zaslužuju.
Ovo su, naravno, samo naznake. Nadam se da sam ipak pripomogao vašem boljem i potpunijem shvaćanju pogleda na ujedinjenu Europu iz ugla gledanja njezinoga jugoistoka, osobito iz ugla gledanja zemlje kojoj ima čast biti na čelu – Republike Hrvatske.
Zahvaljujem na pozornosti s kojom ste me saslušali i spreman sam odgovoriti na vaša pitanja. 
Hvala.