Cijenjeni visoki predstavnici država članica Ujedinjenih naroda,

ekselencije, gospođe i gospodo,

Osobita mi je čast što mogu biti prvi govornik na početku drugoga dijela konferencije na vrhu Ujedinjenih naroda, što je posvećena informatičkom društvu. Ja sam po obrazovanju pravnik, a po pozivu političar. Jasno je stoga da se od mene ne može očekivati stručno izlaganje na temu informatičkog društva. No, ono što kao političar mogu, a rekao bih čak i da moram, to je pred vas iznijeti neka svoja razmišljanja ne samo o informatičkom društvu, nego o informaciji, dostupnosti informacija, potrebi da se svakoga trenutka o svemu zna sve više i – mogućim implikacijama takvoga stanja na razvoj ljudskog društva, na našu civilizaciju, takvu kakvu je danas poznajemo.

Slažem se potpuno s ocjenom što ju je iznio glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan. On naime kaže kako je ovaj summit jedinstven utoliko što se, za razliku od drugih sličnih skupova, ne bavi globalnim prijetnjama, nego razmatra kako čovjek najbolje može iskoristiti pogodnosti što ih pruža i otvara informatička era. Kažem: slažem se s ocjenom glavnoga tajnika, a ipak ja bih je malo dopunio, odnosno relativizirao.

Objasnit ću: neslućeni razvoj i napredak na polju tehnike i tehnologije, a prije svega na polju komunikacija, odnosno telekomunikacija, doista je otvorio novo razdoblje u životu ljudskoga roda. Nije fraza ako kažem da smo u godinama što su iza nas, prošli kroz povijesnu transformaciju i da su se naši životi i naš način življenja, a da mi toga možda i nismo do kraja svjesni, temeljito i nepovratno promijenili.

Ono što je još ne tako davno bila znanstvena fantastika, danas je stvarnost. Ono što je najprije bilo razvijeno za potrebe oružanih snaga, jednostavnije rečeno: za rat, danas služi miru i daje novu dimenziju i novu kvalitetu životu milijuna ljudi širom svijeta. Do sada nezamisliv broj informacija postao je dostupan još jučer nepojmljivo velikom broju ljudi. Dovoljno je ući na Internet i ušli ste u svijet informacija o svemu što vam može pasti na pamet, pa i o onome za što ni ne znate da postoji.
I tu dolazimo do onoga zbog čega bih volio malo dopuniti, odnosno relativizirati već navedenu ocjenu glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda. Informatičko društvo otvorilo nam je mogućnost pristupa, pojednostavljeno rečeno, svim informacijama o svemu, ali jedino što nam ono ne daje, to je ocjena pouzdanosti, odnosno istinitosti informacija što nam se pružaju. Zasuti smo podacima, čini nam se da sve o svemu znamo i možemo saznati, ali znamo li kakve su informacije do kojih tako jednostavno dolazimo?
Drugo: istina je, nama su dostupne informacije o svemu, ali razmišljamo li ikada o tome da su i informacije o nama dostupne drugima? Razmišljamo li o tome, tko su ti drugi i što bi oni s informacijama o nama mogli početi? Nedavno sam u jednim hrvatskim novinama vidio rezultate ankete u kojoj se čitatelje pitalo boje li se da bi Internet mogao poslužiti za odavanje njihovih privatnih podataka. Gotovo 40% je odgovorilo da se te mogućnosti boje, dakle da je smatraju realnom.
I upravo zbog toga, ja bih nadopunio ocjenu glavnoga tajnika, s kojom se – ponavljam – u osnovi slažem. Rekao bih da se naša konferencija doista ne bavi globalnim opasnostima, nego istražuje mogućnosti nečega što se, mislim s pravom, može nazvati globalnom blagodati. U isto vrijeme, međutim, bilo bi dobro kada ne bismo ispustili iz vida činjenicu da informatičko društvo krije u sebi i potencijal da se od blagoslova pretvori u noćnu moru. Ne bih želio da me shvatite kao pesimistu. Ja sam naprosto realist i mislim da ne smijemo zatvarati oči pred onime što je apsolutno moguće.
Prikupljanje informacija danas je jednostavnije no ikada. Širenje informacija lakše je no ikada. A i potreba da se o mnogim ljudima sazna što je moguće više, danas je – u vrijeme globalnoga terorizma – veća no ikada. Informacija postaje osnova vlasti, položaja i utjecaja, informacija postaje osnova ugrožavanja naše civilizacije, ali i njezine obrane. Informacija, odnosno njezin maligni oblik – dezinformacija, postaje moćno oružje u borbi protiv političkih protivnika, protiv konkurenata na gospodarskom planu, ali i protiv neistomišljenika.
Borba za informaciju postaje borba na život i smrt, borba u kojoj se odlučuje tko će preživjeti, a tko podleći, tko će dobiti veliki posao, a tko će otići u bankrot, tko će uspješno organizirati monstruoznu diverziju, odnosno tko će je uspjeti spriječiti, tko će svoju politiku uspjeti „prodati“ najširoj javnosti, a tko će u očima te javnosti biti profiliran kao opasan i neprihvatljiv.
Govorim, dakle, o potpunoj dostupnosti potpuno nekontroliranih informacija i mogućnosti manipuliranja njima, a govorim i o iskušenju kojemu će se svaka vlada, bilo koja vlada,  na dugi rok teško moći oduprijeti, da naime blagodati informatičkog društva iskoristi za uvođenje potpune kontrole nad svojim građanima i svima koji borave na njezinom teritoriju. Uopće ne sumnjam da će se takvoj kontroli prići, a nemojmo se zavaravati, to se danas već radi, s potpuno legitimnim ciljem smanjivanja opasnosti od globalnoga terorizma. To je početak, ali gdje će biti kraj, gdje može biti kraj?
Možda se nećete sa mnom složiti, ali ja tako vidim stvari. Možda ćete ocijeniti da sam ja protivnik slobodnog protoka informacija i privatne inicijative. Ništa netočnije od toga. Nebrojeno puta u svojim sam se javnim istupanjima zauzimao za to da građanima bude pravodobno dostupna istinita i potpuna informacija o svemu što ih može zanimati. Osobnu, odnosno privatnu inicijativu smatrao sam i smatram motorom pokretačem razvoja u svim područjima. Ali, ja definitivno nisam za fetišiziranje ni slobode, ni privatne inicijative - bez obzira na konzekvence.
Da, svatko ima pravo o svemu javno reći ono što misli. Ali, svatko ima i pravo saznati istinu o svemu što ga zanima. Stoga nitko ne bi smio imati pravo na Internet stavljati netočne ili izmišljene podatke o bilo čemu. Kao političar u tom kontekstu osobito mislim na interpretacije povijesnih zbivanja koje ne odgovaraju činjenicama, a koje su u informatičkoj eri postale dostupne svakome i pretvorile se u sredstvo širenja političke propagande najgore vrste, rasizma i šovinizma.
Da, svaka država ima ne samo pravo, nego i dužnost braniti sebe i svoje građane od opasnosti globalnoga terorizma, Ni jedna država, međutim, nema pravo pod plaštem te obrane dovoditi u pitanje osnovna prava i slobode, imanentne demokratskom društvu u kojemu živimo, odnosno kojemu težimo.
Stoga koristim ovu priliku i ovaj forum da pozovem na razmišljanje o tome kako pomiriti slobodu informacija i potrebu da se nad informacijama koje nam današnja tehnologija i današnje komunikacije dovode doslovno u naše stanove i kuće, uvede neka vrsta nadzora.
Pozivam na razmišljanje o potrebi da se uvede nadzor nad mogućnošću uspostavljanja potpune kontrole svega i svakoga, odnosno da se spriječi zloupotreba te mogućnosti.
Informatičko društvo je realnost. Ono je rezultat i dostignuće ljudskoga uma i ono može, citiram još jednom glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda,  kvalitetno promijeniti način na koji živimo, na koji učimo, komuniciramo i poslujemo. Informatičko društvo je novo društvo. Ušli smo u njega nepripremljeni i moramo tek steći naviku živjeti u njemu. Moramo naučiti koristiti šanse što nam ga ono pruža na način da doista postane blagoslov, a ne da se pretvori u noćnu moru, da služi Dobru, a ne Zlu.
Informatičko društvo daje nam u ruke instrumente uz čiju se pomoć možemo bolje upoznati i zbližiti. Ono može dati nemjerljiv doprinos afirmiranju ljudskih sloboda i prava, promicanju ideje demokracije i tolerancije, uzajamnom razumijevanju i suradnji. Ali, postoji i tamna strana mogućnosti što ih to društvo otvara i smatrao sam svojom dužnošću na njih upozoriti.
Tema ovoga summita je veliki izazov za svakoga. Ja sam taj izazov shvatio kao poziv da s vama podijelim neka svoja razmišljanja, ali i strahovanja.
Zahvaljujem na pozornosti s kojom ste me saslušali.