19.11.2005. - Berlin

Govor predsjednika Mesića na 11. europskom Forumu Zaklade Herbert Quandt

 

Gospodine državni tajniče Chrobog

uvaženi gosti i uzvanici,

gospođe i gospodo,

 

 

Zahvaljujem na pozivu da opet jednom budem gost ove renomirane zaklade i da sudjelujem u raspravi o pitanju koje je itekako važno u sadašnjoj fazi europske integracije. Ono je posebno važno i aktualno za zemlju poput moje koja je upravo započela pregovore što bi trebali završiti primanjem Republike Hrvatske u članstvo Europske unije.

Vi se, naime, bavite Europskim identitetom i perspektivama njegove budućnosti, a od mene očekujete da kažem nešto o tome pitanju iz perspektive jugoistočne Europe. Naravno, ja nemam legitimaciju da govorim u ime regije, pa ću primarno prezentirati hrvatski pogled na navedeno pitanje, ali ću taj naš pogled nastojati postaviti i u širi regionalni kontekst.

No, da bismo iole ozbiljno mogli prići europskom identitetu, mi se najprije moramo zapitati o čemu zapravo govorimo, odnosno moramo raščistiti s dilemom oko toga što jest i što treba biti ujedinjena Europa. Ako prihvatimo tezu da će Stari kontinent ići pravcem koji će ga u krajnjoj liniji dovesti do toga da postane neka vrsta federativne države, kolokvijalno volimo govoriti o Sjedinjenim Državama Europe, onda je europski identitet nešto, što tek treba stvarati – da tako kažem: iz početka.

Ako se, međutim, priklonimo shvaćanju da je ujedinjena Europa savez suverenih država koje su sporazumno prenijele dijelove svojih nacionalnih suvereniteta na organe i institucije Unije, onda smo blizu zaključku da europski identitet zapravo već postoji i da na njemu samo treba još dodatno raditi, da ga treba dorađivati, dati mu još jednu dimenziju. Mislim da je ova druga opcija i prihvatljivija, i vjerojatnija.

Dakle, polazište mojih razmišljanja bit će koncept integrirane Europe u kojoj države ostaju ono što jesu, u kojoj narodi ostaju ono što jesu, ali u kojoj se granice otvaraju, u kojoj nacionalne manjine u punom smislu riječi postaju mostovi suradnje i u kojoj vrijedi usklađena legislativa donijeta dogovorenim mehanizmima u europskim institucijama. U takvoj Europi koja će biti jedinstvo različitosti, europski će identitet biti zbroj nacionalnih identiteta, ali on neće i ne smije biti samo to.

Europski identitet mora biti nešto više, on mora dobiti dodatnu dimenziju zajedništva, dimenziju – ako tako mogu reći – nove Europe u kojoj nastaje i čijom će karakteristikom postati.

Protekom vremena nacionalni će elementi toga europskog identiteta sve više odlaziti u drugi plan, mada neće i ne trebaju nestati, dok će ta nova dimenzija, dimenzija europskog zajedništva, izbijati u prvi plan.
Ponavljam, jer ne bih želio da me bilo tko pogrešno shvati: europski će identitet biti kombinacija elemenata nacionalnih identiteta država članica, uz dodatak koji će s vremenom postajati sve važniji, dodatak elementa europskog zajedništva.
Bitno je da se to shvati i prihvati, a osobito je to važno u državama poput Hrvatske koja u tome pogledu nije u bitno drugačijem položaju od većine zemalja jugoistočne Europe. Riječ je, naime, o narodima koji su u srednjem vijeku imali svoje suverene države, da bi potom niz stoljeća proveli u sastavu drugih država. Neki su u tome dugom razdoblju potpuno izgubili sve elemente državnosti, neki su ih – poput Hrvatske – uspjeli očuvati. No, svi su oni bili pod pritiskom neiživljenog sna o obnovi nacionalnih država. Uspjeli su taj san ostvariti tek u dvadesetom stoljeću, neki na samom njegovom kraju.
Razumljivo je stoga što u tim državama postoji određena skepsa prema ujedinjenoj Europi, pogotovo ako se zna da postoje i političke snage, uglavnom marginalne, ali ipak prisutne, koje na neargumentiranom euroskepticizmu nastoje zaraditi jeftine političke poene. Njihove se teze svode na sljedeće: jedva što smo uspjeli izboriti vlastitu državu, a već nam je otima Bruxelles, odnosno Europska unija. Kada bismo europski identitet shvaćali kao posve novu kategoriju, za te bi snage to bio dodatni razlog da se opiru integracijskim procesima.
U jugoistočnoj Europi nužno je stoga europski identitet ne samo predstavljati, nego i graditi kao istinski spoj onoga što postoji i onoga što tek nastaje. Drugim riječima, jednako kao što ulaskom u ujedinjenu Europu ni jedna zemlja članica ništa neće izgubiti, nego će samo još dodatno nešto steći, tako se ni prihvaćanjem europskog identiteta neće poništiti dosadašnji nacionalni identitet, nego će se samo obogatiti i proširiti. Pred nama u Hrvatskoj tek stoji zadatak da to našim građanima objasnimo.
Da vidimo sada što bi europski identitet trebao sadržavati, odnosno odražavati. Smatram, a to mi se čini savršeno razumljivim, da taj identitet mora sadržavati bitne značajke nacionalnih posebnosti, da on mora biti – da tako kažem – odraz i svojevrsni sukus nacionalne povijesti, tradicije, kulture. Jer, svaka je nacija kroz svoju povijest, kroz svoju kulturu dala doprinos Europi i razvoju Europe kao cjeline, čak i u vrijeme kada je to bila samo i isključivo zemljopisna cjelina.
Dakle, to je ono što nazivamo jedinstvom različitosti, to je ne samo osnova integrirane Europe, to je ujedno i osnova europskog identiteta. On, međutim, nije samo to. U njemu moraju biti ukomponirana i najznačajnija dostignuća društvenog razvoja. Europski identitet mora sadržavati i elemente građanskog društva, laičke države, vladavine prava, ravnopravnosti građana i nepostojanja diskriminacije na bilo kojoj osnovi, poštivanja osnovnih ljudskih prava, medijske slobode – da navedem samo ono najosnovnije.
Toj povijesno-razvojnoj dimenziji valja sada dograđivati novu, onu ujedinjene Europe, koja se mora zasnivati na vrijednostima definiranima, ali i koncipiranima u procesu europskog ujedinjavanja. Mislim da je, barem za države nove članice i za one što će to tek postati, poput Hrvatske, najjednostavnije, pa i najlogičnije da se ta dodatna, nova dimenzija europskog identiteta gradi usporedo s prihvaćanjem europskih standarda i ispunjavanjem uvjeta potrebnih za ulazak u Europsku uniju.
Da bismo europski identitet, kao svojevrsnu suprotnost usko-nacionalnom identitetu, onome koji nas zatvara u naše uske nacionalne okvire, prihvatili i prepoznali kao svoj, mi moramo i ujedinjenu Europu prihvatiti kao – ja to često ponavljam – ne samo našu želju, nego i našu sudbinu. Ujedinjena Europa nije nešto od čega bi trebalo bježati, ona nije nešto što ugrožava bilo koju državu ili bilo koji narod. Ona je naprosto idući korak u razvoju. Pa je tako i europski identitet idući korak u razvoju vlastitoga identiteta – pojedine države i pojedinoga naroda.
Europsko ujedinjavanje jedinstven je, milenijski poduhvat. Prvi puta u svojoj bogatoj povijesti Europa se ujedinjuje voljom svojih naroda, odnosno država. Prvi puta ujedinjuje se na osnovi interesa. Kažem: prvi puta, jer pokušaja objedinjavanja Europe bilo je i prije, ali svaki puta silom i na osnovi raspolaganja silom. U tim ranijim, promašenim i neuspjelim pokušajima htjelo se nametnuti i jedinstveni identitet kroz nametanje poretka i vrijednosti svojstvenih ujedinitelju, jednostavnije rečeno: osvajaču, odnosno okupatoru.
Sada nema sile, nema osvajača, nema okupatora.
Stoga nema ni sustava vrijednosti što bi ga netko nametao nekome drugome. Sada se europski identitet doista zajednički gradi. Naše su generacije sretne što mogu biti sudionici, ali i nositelji toga projekta.
Mi u jugoistočnoj Europi u situaciji smo da u isto vrijeme, dakle usporedo, krčimo put prema ujedinjenoj Europi, da gradimo naš novi, europski identitet, ali i da liječimo boljke svojstvene razdoblju tranzicije, da učimo abecedu demokracije, da povijesne mitove koji su tako dugo bili dio naše svakodnevice šaljemo tamo, gdje im je i mjesto – u povijest, a da prihvaćamo vrijednosti i standarde koji su nam do sada bili daleki i strani – upravo zato što smo robovali prošlosti i nerijetko pristajali da budemo zarobljenici falsificirane povijesti.
A mi na području bivše Jugoslavije dodatno još moramo sanirati posljedice nedavnih ratova, liječiti ratne rane, moramo razriješiti pitanje odgovornosti za ratne zločine kojih je nesumnjivo bilo na svim stranama, moramo obnoviti uzajamno razumijevanje i povjerenje, postavljati osnove za međusobnu suradnju u regiji i uzajamno se pomagati na putu prema ujedinjenoj Europi što smo je svi proglasili svojim ciljem i strategijskim opredjeljenjem.
Što se Republike Hrvatske tiče, naše je opredjeljenje jasno i nepovratno: mi svoje mjesto i svoju budućnost vidimo u ujedinjenoj Europi. To naše opredjeljenje nije rezultat želje da udovoljimo nekome drugome, nego izraz spoznaje da ćemo samo unutar ujedinjene Europe moći našim građanima osigurati bolji život.
Mi niti možemo, niti želimo pobjeći iz regije. Ali, uklapanjem regije u Europu možemo i želimo pomoći u pretvaranju Europe u kontinent mira i sigurnosti. U tome smislu voljni smo, bez ikakvoga miješanja u unutarnje stvari drugih, dati svoj doprinos rješavanju problema koji se u jugoistočnoj Europi ukazuju kao prepreke, odnosno kao kočnice u približavanju toga dijela Staroga kontinenta onome koji je već u sklopu Europske unije.
Spremni smo graditi europski identitet u kojemu će i naš nacionalni identitet postati dijelom njegove osnove, ali koji će nas učiniti prepoznatljivima ne samo kao povijesni narod, nego i kao graditelje europske današnjice i sutrašnjice.
Hvala.