Odlučio sam da se večeras obratim vama, građankama i građanima Republike Hrvatske, u vezi s jednim pitanjem koje posljednjih dana u sve većoj mjeri privlači pozornost naše javnosti. Možda već pretpostavljate – riječ je o sporazumu s Austrijom, što ga je pripremila naša vlada, a kojim se predviđa povrat imovine pripadnicima njemačke nacionalne skupine koji su napustili tadašnju Jugoslaviju poslije godine 1945., dakle poslije završetka Drugoga svjetskog rata.

Najprije moram posve jasno reći da ja, kao obnašatelj funkcije koju Ustav definira kao sukreatora vanjske politike, o pripremanju spomenutoga sporazuma nisam ni na koji način bio obaviješten.

Tek kada sam posredno saznao o tome, intervenirao sam, ali i tada – a bilo je to prije nekoliko tjedana – odgovoreno mi je kako je ta stvar još duboko u fazi pripremanja, da bih sada – zajedno s vama – saznao da je sporazum gotov, da je poslan austrijskoj strani i da ide u saborsku proceduru.

Jednako tako jasno želim dodati da upravo temeljem Ustava koji mi daje pravo i dužnost da se brinem za funkcioniranje sustava, moram u ovoj stvari reći, i to na način koji će svima biti razumljiv, da se sa Sporazumom ne slažem i da ga smatram opasnim presedanom koji neće imati učinka samo na Republiku Hrvatsku. Mene, naravno, prije svega zanimaju posljedice za nas.

Da biste razumjeli moje stanovište, moram podsjetiti na neke činjenice koje su, siguran sam, dobro poznate i našoj vladi, ali koje su prilikom pripremanja Sporazuma s Republikom Austrijom svjesno zanemarene.

Prvo, Austrija je u vrijeme Drugog svjetskog rata bila dio Hitlerovog Trećeg Reicha, dakle nije bila međunarodno-pravni subjekt. Moguća otvorena pitanja u odnosima s Austrijom regulirana su Državnim ugovorom, kojim je Austrija prije pedeset godina ponovo stekla nezavisnost. Jugoslavija je bila jedna od zemalja supotpisnica toga Ugovora.

Drugo, vrijednost imovine pripadnika njemačke nacionalne skupine koja im je oduzeta, odnosno koju su ostavili, napuštajući Jugoslaviju, uračunata je u ukupnu vrijednost ratne štete što su je prouzročile njemačke okupacijske snage, a koja je bila enormna. Jedan specifični vid odštete reguliran je naknadno sporazumom Tito – Brandt. Kao jedna od zemalja-sljednica bivše Jugoslavije, Hrvatska je preuzela i Državni ugovor, i ovaj drugi sporazum, pa je dakle i to pitanje riješeno.

Treće, mada ne tvrdim kako je postupak prema pripadnicima njemačke nacionalne manjine uvijek bio pravedan, moram reći da je bio u skladu s onime što je zaključeno na konferenciji pobjedničkih savezničkih sila u Potsdamu.

Četvrto, prisilno iseljavanje i oduzimanje imovine nije se  primjenjivalo na one pripadnike njemačke nacionalne skupine u Hrvatskoj koji su surađivali u narodno-oslobodilačkoj borbi, dakle nije se išlo neselektivno protiv svih, samo na osnovi nacionalne pripadnosti, nego protiv kolaboranata, odnosno onih koji su proglašeni kolaborantima. Republika Hrvatska, u čijim je temeljima ugrađena i antifašistička borba, nema razloga odricati se načelne pozicije prema nacizmu, fašizmu i njihovim pomagačima.
Peto, bivša Jugoslavija bila je tek jedna od evropskih zemalja koje su postupile na isti, ili sličan način.

Ako Hrvatska sada zanemari sve te činjenice, ako se – prema Austriji -  praktično odrekne međunarodnih sporazuma koji su i za nju definitivno riješili neka pitanja iz sklopa odnosa s Njemačkom, Austrijom i Italijom, ako sada prihvaća nove kategorije onih koji mogu tražiti odštetu, odnosno povrat imovine, napravit ćemo presedan. Na osnovi toga presedana nije nelogično pretpostaviti da bi se mogle javiti i Italija, i Njemačka. Jer, ako sami stvaramo novu obvezu da vraćamo nešto jednima, zašto ne bismo i drugima, i trećima?

Pri tome, jedina neizvršena obveza u tome kontekstu je uplata posljednje tranše Italiji na osnovi Osimskih sporazuma. Kada to obavimo, mi smo potpuno i za uvijek skinuli s dnevnog reda i obeštećenje optanata koje smo, iz meni nerazumljivih razloga, pristali nazivati esulima.

Ako Hrvatska, međutim, počne - sve pod firmom ispravljanja komunističkih nepravdi - šakom i kapom vraćati i ovo i ono, a izvan međunarodnih sporazuma koji su tu problematiku riješili, onda ja s mnogo razloga tvrdim da će doći u pitanje funkcioniranje ne samo sistema, nego i države kao sistema. Mi to, naime, ne možemo izdržati.

Kao predsjedniku Republike, Ustav mi nalaže da u takvoj situaciji interveniram i ja to upravo i činim.

Ja jesam za ispravljanje nepravdi, tamo gdje je to – poslije toliko godina – još moguće i ostvarivo. Ja jesam za priznavanje pogrešaka i pogrešnih poteza. Ali, ja jesam i za to da se postignuti dogovori poštuju. To je, uostalom, jedan od kriterija na osnovi kojih se procjenjuje naša vjerodostojnost u međunarodnim odnosima. Naravno, ne i samo naša.

Svjestan sam značenja Austrije u našim gospodarskim odnosima, kao što sam i zahvalan Austriji na njezinoj pomoći u vrijeme rata, a i sada – na našem putu prema ujedinjenoj Europi. No, svjestan sam i zabrinutosti što ju je Vladin potez izazvao kod više europskih zemalja.
Ali, a to je ono najvažnije, ja znam da su moje primarne obveze one prema Republici Hrvatskoj i prema vama, njezinim građankama i građanima.

Stoga sam smatrao svojom dužnošću da vas upoznam s mojim pogledima na sporazum s Republikom Austrijom što ga je Vlada pripremila.

A smatrao sam i svojom moralnom obvezom obratiti se s time u vezi svima vama, a posebno zastupnicima u Hrvatskome saboru.
Vjerujem da sam bio dovoljno jasan.
Hvala.