Gospođe i gospodo,

Drago mi je što sam danas ovdje, u Oxfordu, a posebno mi je drago što mi je pružena prilika da se susretnem s vama, pripadnicima mlade generacije. Predložio sam da vam nešto kažem o tome kako izgleda današnji svijet iz perspektive regije iz koje dolazim, jugoistočne Europe, osobito iz perspektive zemlje kojoj sam predsjednik – Hrvatske. Volio bih kada biste moje izlaganje shvatili kao poziv na razgovor i zato ću dati samo osnovne naznake, a potom spreman sam odgovarati na vaša pitanja.
Ja ne volim pretjerane izlete u povijest, ali smatram da vam najprije ipak moram nešto reći o mojoj zemlji, kako biste mogli bolje razumjeti i poglede na svijet koje zastupam kao njezin predsjednik. Republika Hrvatska kao samostalna država ne postoji ni dva desetljeća. No, još u desetom stoljeću postojalo je hrvatsko kraljstvo koje se u maglama srednjega vijeku izgubilo u sastavu najprije ugarskog kraljstva, a potom austrijskog carstva, odnosno Austro-ugarske imperije. Važno je, međutim, znati da je i u tome vremenu Hrvatska zadržala određene atribute državnosti, poput vlastitoga parlamenta. Nakon Prvoga svjetskog rata u kojemu se raspala Austro-Ugarska, stvorena je na jugoistoku Europe nova država – Jugoslavija. Stvorena je voljom pobjedničkih sila Antante, ali i političkih elita kraljevina Srbije i Crne Gore, te Hrvatske i Slovenije.
No, ta prva Jugoslavija, pod srpskom dinastijom, unitarno uređena, s povlaštenim položajem srpskoga naroda, upravo zato što je bila takva, od samoga je početka bila osuđena na propast. Napad sila Osovine u proljeće 1941. razorio je ono što se i samo već raspadalo iznutra. Jugoslavija je nestala, a u pojedinim njezinim dijelovima javili su se kolaboracionisti, spremni surađivati s okupatorima. Hrvatski kolaboracionisti, ustaše, smjeli su pod patronatom nacista i fašista, stvoriti i svoju državu, ne državu hrvatskoga naroda, nego jednog zločinačkog pokreta.
U isto vrijeme izbio je i ustanak protiv okupacije. Vodili su ga komunisti na čijem je čelu bio Hrvat Josip Broz Tito. Povijest će ga zapamtiti kao maršala Tita. Na kraju rata u kojemu su Titove partizane, u većini nekomuniste, od godine 1943. podupirali Saveznici, u prvome redu Velika Britanija, stvorena je druga Jugoslavija.
Od krute komunističke diktature razvila se u relativno liberalnu, prema svijetu otvorenu, federalno uređenu jednostranačku autoritarno upravljanu državu s gospodarstvom što je u sebi miješalo elemente socijalističke i tržišne ekonomije. Mada se doimala stabilnom, ta je Jugoslavija ustvari počivala na autoritetu i karizmi maršala Tita i na utjecaju i ulozi višenacionalne Komunističke partije i armije koja je također strogo pazila na međunacionalni balans.
Titova smrt godine 1980. bila je za Jugoslaviju početak kraja. Komunistička partija raspala se na republičke partije, a u armiji prevladao je srpski kadar koji je oslonac potražio u lideru Srbije, Slobodanu Miloševiću. Kada je Milošević otvoreno krenuo putem ostvarivanja koncepta velike Srbije, što je neko vrijeme uspješno predstavljao svijetu kao spašavanje Jugoslavije, pojedine republike, među njima Hrvatska, iskoristile su svoje ustavno pravo na odcjepljenje i proglašenje nezavisnosti.
To se događalo u uvjetima pobune dijela srpske manjine u Hrvatskoj koju je potaknuo Milošević, a otvoreno pomagala armija, sada srpska armija. Hrvatska se u tome nametnutom ratu uspjela othrvati. Poslije 10 godina autoritarnog vladanja svojega prvog predsjednika, Franje Tuđmana, moja zemlja od godine 2000. odlučno ide putem učvršćivanja demokracije i izgrađivanja pravne države u kojoj se poštuju ljudska prava. Orijentirani smo prema ujedinjenoj Europi i nedavno smo počeli pregovore o svojem punopravnom članstvu u Europskoj uniji.
To bi bila, doista samo u naznakama, osobna iskaznica moje zemlje. A sada – kako ta moje zemlja vidi svijet u kojemu živi.
Mi smo, prije svega, svjesni toga da živimo u regiji u kojoj su nam susjedi zemlje s kojima smo još nedavno bili u istoj državi, ali i zemlje iz kojih se otvoreno pomagalo rat u Hrvatskoj, rat u kojemu je, na žalost, zločina bilo na svim stranama. Mi želimo raditi na tome da naša regija postane područje mira i stabilnosti u Europi.
Svjesni prošlosti, borimo se za dvije stvari. Prvo, da u svakoj državi jugoistoka Europe prevlada svijest o potrebi suočavanja s punom istinom o svemu što se zbivalo u proteklih 15 godina, ali i o malo daljoj prošlosti. Drugo, da se krivnja za počinjene zločine individualizira i da se time prekine svako kolektivno optuživanje. Na toj osnovi želimo graditi dobrosusjedske odnose sa svima oko nas.
Što se Europe tiče, smatram nezaobilaznim da uđemo u Europsku uniju, jer je – uz ostalo – vidim i kao svojevrsnu branu od opasnosti da se Hrvatska vrati u faktičnu izolaciju u kojoj je bila prije parlamentarnih i predsjedničkih izbora godine 2000. Europski standardi i europska pravila ponašanja jamče jačanje demokracije, a to je ono što nam treba.
Na gospodarskom planu opredijelili smo se za tržišnu privredu, ali ja smatram da smo previše olako preuzeli model neoliberalnog kapitalizma, zanemarujući socijalni element. Nismo u tome bili bolji od većeg dijela Europe, Skandinaviju izuzimam, ali moramo li ponavljati pogreške drugih? Mislim da ne moramo.
Čvrsto podupiremo Ujedinjene narode, usprkos svim slabostima koje je svjetska organizacija u 60 godina svojega postojanja pokazala. U skladu sa svojim mogućnostima sudjelujemo i u mirovnim operacijama Ujedinjenih naroda, ali protivimo se bilo kakvim vojnim akcijama bilo koje zemlje ili skupine zemalja, iz bilo kojih razloga, ako se ne odvija pod mandatom svjetske organizacije. Zbog toga Hrvatske ne sudjeluje u vojnoj akciji u Iraku.
Globalni terorizam smatramo izazovom svim zemljama svijeta. Bez ikakve želje da se hvalim, reći ću da sam bio jedan od prvih koji su pozivali na stvaranje antiterorističke alijanse. Čak sam iznio i prijedlog načela na kojima bi se ona trebala zasnivati. Mada stvari nisu krenule tim putem, Hrvatska dosljedno surađuje u naporima da se spriječi terorizam.
Uvjeren sam, međutim, i to sam rekao već mnogo puta, da se terorizam ne može eliminirati samo vojnim sredstvima, nego i borbom za uklanjanje uvjeta koji pogoduju njegovom razvoju. Tu mislim prije svega na napore usmjerene na uklanjanje gladi i siromaštva, te poticanje razvoja, na potrebu dokidanja ovisnosti i neravnopravnosti, na nužnost rješavanja lokalnih kriza od kojih neke traju desetljećima.
Sa svim zemljama spremni smo razvijati dobre odnose na osnovama ravnopravnosti i zadovoljavanja uzajamnih interesa. Želimo biti dio napora za stvaranje svijeta koji neće biti oslonjen na snagu oružja, nego na snagu uma. Želimo se osloboditi povijesnih mitova i prestati biti zarobljenici često falsificirane povijesti. Ne plediram za zaborav, nego za pamćenje iz kojega ćemo učiti, kako ne bismo ponavljali greške kakve su već jednom učinjene.
Da li svi u Hrvatskoj misle ovako? Naravno da ne. Jednoumlje smo imali u prošlosti i znamo da se ono može postići samo pod pritiskom. Mi smo nepovratno optirali za pluralizam. Dakle, svakako ima i onih koji se sa mnom ne slažu. Ali, ti su u manjini. Napokon, svatko u Hrvatskoj zna kako ja mislim i za što se zauzimam, a početkom ove godina, nakon izborne pobjede nastupio sam moj drugi predsjednički mandat.
I to nešto govori, zar ne?
Eto, mislim da bi to bilo dovoljno. Nadam se da sam vam onime što sam rekao, ali i onime što nisam, dao dovoljno poticaja za pitanja.
Hvala na pozornosti.