Poštovani organizatori ovog skupa
Cijenjeni partneri iz Vijeća Europe i British Councila
Gospođe i gospodo
Sa zadovoljstvom sam se odazvao pozivu na ovaj skup. Osobito mi je drago da su se ponovno okupili predstavnici iz više država jugoistočne Europe, a posebno da mogu pozdraviti prvenstveno mlade osobe, ali već prepoznatljive i prihvaćene «lidere» u svojim aktivnostima, obrazovane i spremne na daljnje učenje, te otvorene za suradnju.
Također mi je drago da sve češće na ovim prostorima politička i civilna inicijativa, vladin i nevladin sektor, nisu jedni drugom – ako se mogu sportski izraziti – protivnički timovi, već suigrači u istom timu. Partneri u timu koji teže istim ciljevima i istim vrijednostima. Jer politiku i demokraciju smo prečesto na ovim prostorima zamišljali ali i provodili u njenom okrnjenom obliku - a to je samo prigrabiti vlast na račun drugoga, ali ne i odgovornost za drugoga.
I napokon, dozvolite da odmah na početku konstatiram da je svakoj zemlji ove regije - ako mogu opet upotrijebiti metaforu – bila popularnija visokogradnja, odnosno građenje zidova, od niskogradnje, odnosno građenja mostova. Naravno, pritom ne mislim na građevinarsku djelatnost, već na politiku između država, na suradnju preko granica, na otvaranje i povezivanje naroda, a ne njihovu izolaciju i zatvaranje .
Dakle svaki je Vaš korak u ovoj, kako ju nazivate, «školi bez zidova», ispravan. I u pogledu regionalne suradnje, i u pogledu povezivanja stručnjaka, a posebno u Vašem zajedničkoj temi današnjeg skupa - a to je kako znanjem dovršiti tranziciju, i ubrzati integraciju. Jer moje je uvjerenje koje često volim istaknuti da je Europa umorna od proširenja, a naše države od tranzicije – a rješenje vidim jedino u ubrzanju europskog udruživanja.
Stoga dozvolite da ovom prilikom istaknem s kakvim političkim nasljeđem sigurno nećemo ubrzati tranziciju, ali i svoj pogled s kakvim polazištima upravo u ovoj regiji moramo gledati prema europskom proširenju.
Zidove na ovim područjima nisu podigli narodi koji su zapravo stoljećima živjeli na ovim prostorima jedni uz druge. Zidove su uvijek podizale pogrešne i promašene politike koje su u izolaciji i selektivnoj primjeni zakona čuvali svoje privilegije.
Te su politike bile jedino «uspješne» u mržnji koju su posijale i patnjama koju su ostavljale. Te su se politike i vrlo često skrivale iza vladavine zakona – ali ne za sve, nego samo za neke. Te su se politike i donedavno uspješno skrivale iza pogodnosti tranzicijskog gospodarstva, ali ponovno ne za sve, nego samo za privilegirane.
Takve su politike čuvanja privilegija, pod maskom slabosti mladih demokracija, zapravo i najveći kočničari europskog ujedinjavanja na ovom prostoru.
Osobno sam uvijek zagovarao opću, a ne selektivnu vladavinu zakona; individualizaciju krivnje a ne kolektivno optuživanje; otvaranje, a ne podizanje granica. Napokon i u Hrvatskoj i svakoj drugoj zemlji regije – zaštitu i povezivanje putem manjina, a ne njihovu izolaciju ili asimilaciju.
Osim toga, vrlo sam jasno isticao da tranzicijsko gospodarstvo usmjereno isključivo na «kapital», ali ne onaj ljudski, već materijalni, nije niti održiva, niti prihvatljiva ekonomska politika. Sve to zajedno nije uvijek lako, ali to je jedini način da se iz politika prošlosti okrenemo i prema politikama koje imaju neke druge vidike.
Ali strah od promjena, strah od «drugih», strah od «velikih», strah od novih integracija, pa čak i strah od manjina, sigurno je i posljedica neznanja, odnosno nerazumijevanja procesa koji se događaju izvan naših granica.
Jer Europa se ne udružuje da bi se lakše dočepala hrvatskih otoka. Europa se ne udružuje da bi uništila hrvatsku proizvodnju – kako to još mnogi žele tumačiti. Niti se ona udružuje da bi dominirala državama jugoistočne Europe, već da bi mogla biti partner tržištima oko Atlantika i Pacifika. I to partner ne samo u prirodnim resursima i udruženom kapitalu, već u inovacijama i istraživanju.
Niti se Europa udružuje na temelju sile, na temelju jačeg naroda, na temelju većeg tržišta. Ona se udružuje po prvi puta na temelju interesa u kojem veliki i mali narodi, velike i male države, velike i male kulture zajedno odlučuju u europskim institucijama putem demokratskih mehanizama.
Napokon, u takvoj ujedinjenoj Europi, jednostavno više neće biti većinskog naroda, svi će narodi jednostavno biti manjina. Svi ćemo biti isti, po standardima i zakonima koji trebamo provoditi, ali svi ćemo ipak biti različiti po našim jezicima, kulturama, posebnostima, identitetima.
U tome vidim veliku snagu europskog udruživanja i za mene je to milenijski poduhvat. Već je dokazano da je to poduhvat koji donosi političku stabilnost i gospodarski napredak. Ali smatram da se ne može samo od država tog poduhvata zahtijevati velike procese prilagodbe. Jer više nije dovoljno samo otvarati granice naših država, već otvarati i granice institucija u okviru kojih djelujemo, ali i naše individualne granice. Uz proces harmonizacije i implementacije, smatram da je to i jedan veliki proces međusobne edukacije, ali i poštivanja.
Napokon, upravo je takav pristup omogućio da ljudska prava, individualna ili kolektivna, čiji se dan upravo obilježava, više nisu apstraktna kategorija starih demokracija, već jedna vrlo konkretna stvarnost novih demokracija. To ne smije biti iznimka niti za jednu državu jugoistoka Europe. Smatram da neću pogriješiti u konstataciji da su upravo ta prava postali «par excellence» globalni proizvod ljudskog, a ne nekog drugog, kapitala.
U tom duhu, dozvolite da zaključim. Oduvijek je bilo lakše mijenjati zakone, nego mijenjati sebe. Sada smo u prilici, uz podršku mnogih europskih mehanizama mijenjati i zakone, ali i sebe. Siguran sam da je to put kako završiti tranziciju i ubrzati integraciju. Vjerujem da su to zapravo i ključne poruke ovog Vašeg okupljanja.
Želim Vam uspješan rad. Hvala!