Poštovane gospođe i gospodo! 

Zadovoljstvo mi je pozdraviti sve sudionike današnje Konferencije, koja se održava pod nazivom: Hrvatska - prema gospodarstvu znanja.
Ovo savjetovanje u organizaciji Vlade Republike Hrvatske dobra je prigoda za raspravu o novoj koncepciji razvitka.

Danas se mnogo govori o ekonomiji utemeljenoj na znanju. Početak ove ideje može se naći u prvim radovima Pitera Drukera; koji je konstatirao da se svijet iz ekonomije dobara pretvara u ekonomiju znanja, koja zahtijeva i radnika znalca!
Njegove ideje formulirane u četrdesetim i pedesetim godinama prošlog stoljeća, bile su primijenjene tek u osamdesetim godinama.
Svjetska banka osmislila je 1998. godine strategiju razvitka ekonomije znanja, a u siječnju 2002. formulirana je okvirna strategija ekonomije znanja za zemlje koje žele postati članicama EU.  U tome su, također, bile angažirane Europska unija i OECD.
Ukratko, tema je od strateške važnosti za budućnost Hrvatske.
Međutim, ova rasprava mora se, ipak, smjestiti u realno okružje, koje danas vlada u našoj zemlji.
Strategija ekonomskog razvoja na osnovi investicija u obrazovanje, prihvatljiva je i poželjna za Hrvatsku! Takvu orijentaciju mogu samo podržati.
Međutim, mi još uvijek moramo rješavati i neke druge, rekao bih osnovne razvojne probleme. Dozvolite da budem malo konkretniji.
Nedavno sam konstatirao kako je Hrvatska završila tranziciju, iako sa zakašnjenjem.
U 2004. godini ostvaren je BDP na razini 1990. godine, ali je industrijska proizvodnja na oko 80 posto.
Glavni napori Vlade i središnje banke trenutačno su usmjereni na smanjivanje domaće potražnje i javnih investicija - kako bi se ostvarila dva ključna cilja: usporavanje rasta vanjskog duga i smanjivanje deficita proračuna države.

Uz to, započeli smo pregovore sa Europskom unijom! Zbog toga, prvo moramo ostvariti tzv. kriterije konvergencije, te, drugo, završiti izgradnju institucija tržišne privrede, kako bi strategija razvitka ekonomije znanja u trećoj fazi dala očekivane efekte.
Ulaganje u obrazovanje, investicije u znanost, istraživanje i razvoj, te inovacije; sve su to temeljne pretpostavke za povećavanje naše međunarodne konkurentnosti, brži razvitak gospodarstva i uklapanje Hrvatske u globalno tržište.
Uostalom, početni elementi takve strategije razvoja mogu se naći i u našoj povijesti.
Primjerice, osamdesetih godina 19. stoljeća hrvatski ban Ivan Mažuranić – u sklopu svojih opsežnih reformi – potaknuo je otvaranje brojnih pučkih škola i opismenjavanje stanovništva. Ova ulaganja u znanje, bila su kasnije osnova za ubrzani industrijski razvitak i stvaranje modernog hrvatskog građanskog društva.
Sada, na početku 21. stoljeća, moramo potaknuti nova ulaganja u obrazovanje, kako bi se mogli uklopiti u razvitak tzv. Nove ekonomije u Hrvatskoj, te, kasnije, razvili tzv. postindustrijsko društvo.
Međutim, polazeći od trenutačnog stanja, činjenice da je Hrvatska ostvarila zakašnjelu tranziciju, ekonomija znanja može predstavljati samo jedan - iako vrlo važan - dio cjelovite strategije razvoja naše zemlje.
S druge strane, početkom pregovora u ulasku u Europsku uniju, Hrvatska mora osmisliti vlastitu strategiju ubrzanog ekonomskog razvitka, ali na osnovama novog razvojnog modela, nove razvojne paradigme.
Danas raspravljamo o ekonomiji utemeljenoj na znanju, ali, u isto vrijeme, u Hrvatskoj svega je oko 8 posto radno aktivnog stanovništva visokog stupnja obrazovanja.
U zemljama koje su razvile konkurentna gospodarstva, ovaj udjel iznosi nekoliko puta više.
Takav primjer je Finska - najkonkurentnije gospodarstvo svijeta - sa Nokijom, kao metaforom uspjeha finske privrede.

Međutim, ovaj razvojni model, tzv. Skandinavski model razvoja, nije samo utemeljen na ulaganjima u znanje, već je i socijalno osjetljiv, te je pomirio zahtjeve ekonomske globalizacije i potrebu očuvanja socijalne kohezije.

Dakle, ne bi bilo dobro ekonomiju znanja promatrati isključivo kao ulaganje u obrazovanje i znanost, bez uzimanja u obzir i socijalne dimenzije takvog modela razvoja.
Poštovane gospođe i gospodo,
moram ponoviti kako smatram da je potreban novi model razvoja Hrvatske, u kojem možemo osmisliti i hrvatsku strategiju razvitka ekonomije znanja.
To je moguće samo pod pretpostavkom da postoji srednjoročna razvojna strategija, odnosno da primjenjujemo «programiranje» ekonomskog razvoja Hrvatske, kakvo imaju sve članice EU.

Zbog toga mislim da se što prije - recimo do kraja ožujka 2006. godine - u Uredu za strategiju razvitka Vlade Republike Hrvatske

konačno mora dovršiti Nacionalni razvojni program (NRP).
Ključni cilj takve razvojne strategije mora biti povećanje zapošljavanja na osnovi visokih stopa ekonomskog rasta.

Naravno, hrvatski NRP mora sadržavati i ekonomske ciljeve i područja reformi iz tzv. «Lisabonske», te «Geteborške agende» Europske unije. Dio ovih ciljeva odnosi se i na ekonomiju znanja.
Želim vjerovati da će se osnove hrvatske  strategije ekonomije znanja moći sagledati već na temelju današnje rasprave, nakon čega je potreban ozbiljan rad na njezinom konkretnom formuliranju u okviru Nacionalnog razvojnog programa.

Hvala lijepa!