Gospodine Kregar,
gospođo Tomić Tripalo
gospođe i gospodo,

            Odnos između razvoja demokracije i slobode medija s jedne je strane neiscrpna tema, a s druge – tema o kojoj se u demokraciji što se još razvija nikada ne može dovoljno govoriti. Zato sam vrlo rado prihvatio vaš poziv da iznesem neke svoje poglede na taj odnos, naravno – imajući u vidu naše konkretne prilike – one jučer i one danas.

            Počeo bih s nekoliko načelnih teza. U demokraciji slobodni građanin je taj koji donosi odluke, jer demokracija je vlast naroda. Da bi mogao ne samo suvereno, nego – da tako kažem – i suvislo donositi odluke, građanin mora znati o čemu odlučuje, on mora biti informiran. A da bi mogao biti informiran, moraju ga servisirati mediji koji će biti slobodni, pri čemu ta sloboda podrazumijeva slobodu kako od predrasuda, tj. neobjektivnosti onih koji informiraju, dakle – novinara, tako i slobodu od utjecaja vlasti, vlasnika, urednika ili čak i oglašivača. Ukratko: slobodni, objektivni mediji preduvjet su funkcionirajuće demokracije. Ili, drugim riječima: bez slobodnih i objektivnih medija nemoguće je i zamisliti, pa slijedom toga i ostvariti demokraciju.

            Hrvatska je prve slobodne, višestranačke izbore dočekala s medijima koji su do tada bili pod dominantnim utjecajem vladajuće, što je značilo i jedine legalne stranke. Činjenica je da je u posljednjih petnaestak godina postojanja Jugoslavije taj utjecaj sve više slabio, a da je u isto vrijeme jačao profesionalizam. To se, uostalom, najbolje pokazalo u izvještavanju medija uoči i za vrijeme izbora godine 1990.

            Na žalost, ubrzo poslije izbora na medijskoj su sceni počele čistke u kojima se uklanjalo novoj vlasti nepoćudne novinare raznim metodama – prijevremenim umirovljenjima uz otkup staža, poticanjem na odlazak u mirovinu uz otpremninu, stvaranjem u konkretnoj radnoj sredini uvjeta u kojima bi pojedinci koje se željelo maknuti, sami odlazili i – napokon – otpuštanjima. Ukupno tako je u Hrvatskoj, uračunamo li i tzv. tvorničke listove, iz medija „očišćeno“ nekih 400-tinjak novinara.

            Ma kakvi da su bili, ti su ljudi u golemoj većini bili profesionalno obrazovani, znali su pravila zanata, pa i onda kada ih zbog političkih prilika nisu mogli do kraja primjenjivati. I upravo u situaciji kada je trebalo očekivati da će se u njihovoj profesiji do kraja otvoriti prostori slobode, njima je – objektivno gledano – bila uskraćena mogućnost da se bave svojom profesijom. To su činjenice koje zna svatko, tko ih hoće znati. Neću o tome trošiti više riječi.

            Ispražnjena urednička i novinarska mjesta popunjavana su, kako se to obično kaže, po babu i stričevima. Osnovni je uvjet bio da su ti „novi“ bili – u uvjetima rata koji je počeo bjesniti na prostorima bivše Jugoslavije – spremni i voljni upregnuti se u kola ratne propagande. Osnovni je uvjet bilo i to da su oni spremni sudjelovati u bespoštednoj bulevarizaciji medija, dakle u procesu u kojemu je senzacija postala ono glavno i jedino čemu se težilo, nerijetko i na štetu istine, a o objektivnosti da i ne govorim.

Istodobno trudili smo se graditi demokraciju, ili smo tako barem govorili. Stvarali smo demokratske institucije, inaugurirali smo slobodne, višestranačke izbore, ali ono osnovno pri tome nismo dali i osigurali. Mislim na slobodne medije koji bi tim našim građanima pomogli u donošenju odluka, dajući im pravodobne, potpune i objektivne informacije. Toga, čast iznimkama, nije bilo. I to je činjenica koju zna svatko tko je želi znati, pa ni o tome neću više trošiti riječi.

            Gdje smo onda danas? Danas imamo medije koji su privatizirani, ili su, poput nacionalne televizije, praktično još u državnim rukama, a na putu pretvaranja u javne ustanove. Imamo medije koji su dijelom u stranom vlasništvu, a dijelom u rukama domaćih medijskih „velikaša“, da ne kažem tajkuna. Imamo medije koji postoje s jednom, jedinom svrhom – da svojim vlasnicima donesu profit. Mediji su, dakle, proizvodne jedinice u kojima je najvažnije na tržište izbaciti proizvod koji će se dobro prodavati. Jesu li to onda slobodni mediji? Mogu li to uopće biti slobodni mediji? Mislim da svi znamo odgovore na ta pitanja.

            I upravo zato, što nam je medijska scena takva, kakva jest, naša je demokracija manjkava. I ne samo to: naša se demokracija ne može razvijati ni onako brzo, ni onako uspješno kako bi trebala. Reći ću posve jasno i bez imalo prikrivanja: slika svijeta u kojemu živi, a koju našem građaninu serviraju mediji u Hrvatskoj, opet kažem: čast iznimkama, ali njih je zastrašujuće malo, ta medijske slika svijeta oko nas, ali i nas u tome svijetu, ne odgovara stvarnom stanju stvari. S druge strane u političkoj sferi medije se ne samo percipira, nego i koristi, a još više: zloupotrebljava kao moćno sredstvo bilo zadržavanja, bilo osvajanja vlasti.

            Kako da prosječni hrvatski građanin, upućen na naše medije kao jedini izvor informacija, sazna u pravo vrijeme pravu i punu informaciju? Odgovaram: nikako. On će znati sve što se može znati o jet-setu, o bogatima i slavnima, o estradi, o ubojicama i pljačkašima, preljubnicima i pustolovima. Da, toga su nam pune novina, a i mali ekrani. Nemojte me pogrešno shvatiti: i to su informacije, i o tome treba izvještavati, ali – ne samo o tome, ne isključivo o tome. Naši su mediji u globalu podlegli trendu komercijalizacije i trivijalizacije. U tome trendu nema mjesta za mirnu, objektivnu informaciju koja je dugoročno značajna, ali koja ne vrišti, da tako kažem, u trenutku objavljivanja.

            A u politici jedva da ima razumijevanja za medije koji bi bili u funkciji informiranja građana na način da ti građani, temeljem informacija što su ih dobili iz medija, budu u stanju slobodno donijeti odluke koje mogu imati i dalekosežne političke implikacije. Upravo suprotno: politika je spremna tolerirati, pa i poticati površne, zaglupljujuće medije kroz koje se, kada ona to procijeni oportunim, mogu lansirati ovakve, ili onakve jedva prikrivene političke poruke. Politika je u isto vrijeme spremna povesti i pravi rat protiv medija koji se usude napraviti izlet u opasno područje istine.

            Ja, naravno, uopćavam i pojednostavljujem. Želim, međutim, upozoriti na neke stvari koje mi se čine potencijalno iznimno opasnima, kako za unutarnji razvoj u Hrvatskoj, tako i za sliku koju o Hrvatskoj dobiva svijet, koju dobiva Europa u koju želimo ući.

            Nedavno imali smo prilike biti svjedocima neljudskog, doslovno: lešinarskog iskorištavanja osobne tragedije jednoga čovjeka koji je podigao ruku na sebe. Ta osobna i obiteljska tragedija iskorištena je u nastojanju da se ušutka jednoga novinara i njegovu emisiju. U toj prljavoj raboti sudjelovali su ljudi iz politike, ali i ljudi iz medija. I što se mene najporaznije dojmilo: u tome je sudjelovao i dvodnevnom raspravom Hrvatski sabor. Nitko nije ni pokušao mirno i objektivno analizirati ono što je u toj napadanoj emisiji bilo rečeno: na sublimirane podatke i činjenice išlo se etiketama i parolama. Nije se rječju išlo na riječ, argumentom na argument. Tražilo se sječu glava – figurativno rečeno.

            Da se u etabliranoj demokraciji povede parlamentarna rasprava o jednome članku ili jednoj televizijskoj emisiji, i to rasprava na zapanjujuće niskoj, ali u isto vrijeme i politički krajnje opasnoj razini, to je naprosto nemoguće. To je s demokracijom nespojivo. A da vrhovno zakonodavno tijelo bude sastavljeno na način da se u njemu nađe dovoljno pojedinaca koji će biti spremni, slijedeći naloge svojih stranaka, ali i slijedeći svoje – neću reći kakve – instinkte, objektivno tražiti podvođenje medija u funkciju stranačkog oružja, ni to u etabliranoj demokraciji nije moguće.

            U etabliranoj demokraciji mediji djeluju kao korektiv, oni su neka vrsta savjesti društva. U etabliranoj demokraciji istraživačko novinarstvo podrazumijeva prije svega mučan, dugotrajan i pošten rad, a ne samo dobre veze s izvorima u vrhu institucija vlasti, ili što je još opasnije – obavještajnih organizacija. Napokon, u etabliranoj demokraciji u parlamentima sjede ljudi koji su tamo izabrani zato što su birači znali tko su oni i za što se zauzimaju, ljudi koji su predstavnici stranaka o kojima su birači bili informirani, a ne dezinformirani.

            Znam da se to što govorim, nekima neće svidjeti. Nimalo im se neće svidjeti. Jer im se istina nikada ne sviđa, jer je istina ono čega se najviše boje. Dosta je još uvijek ljudi u Hrvatskoj koji se boje istine, jer bi ona neminovno navela ljude da kažu: car je gol. A oni koji zahvaljujući svojem izmišljenom „carevom novom ruhu“ uživaju i ugled, i utjecaj, i privilegije vlasti – formalne ili neformalne, boje se vlastite golotinje, boje se da je drugi vide.

            Takvi su najveći neprijatelji demokracije, oni su najveća kočnica napredovanju Hrvatske i prema demokraciji, i prema Europskoj uniji u koju se bez izgrađene demokracije ne može.

            Stanje u Hrvatskoj, govorim sada o životnom standardu građana, nije zadovoljavajuće. U takvome stanju ljudi su prijemljivi za informacije koje ih odvlače iz tmurne svakodnevice i koje im prezentiraju svijet, njima dalek i nedostižan. Ali, takvi su ljudi skloni i povjerovati kada im se ukazuje na izmišljene neprijatelje, bilo u vlastitoj sredini, bilo negdje drugdje, neprijatelje koji su navodno krivi zato što oni ne žive bolje. Takvi su ljudi podložni manipuliranju, a mediji u kojima se zaboravilo što su osnovne zadaće novinarstva, snažno su i opasno sredstvo manipuliranja.

            Manipulirani građani, mediji kojima se građanima manipulira i političari koji su skloni medijima zagospodariti, da bi ih potom koristili za manipuliranje, to nije ambijent u kojemu uspijeva biljka demokracije. Baš kao ni u onome medijskom ambijentu u kojemu događaj nije vijest, ako nije i senzacija, ili skandal.

Eto, na to sam htio upozoriti. Kažem još jednom: svjesno sam uopćavao i pojednostavnjivao, da bih upozorio na stanje što mi se čini neprihvatljivim i opasnim, stanje u kojemu se demokracija neće i ne može razvijati onako kako bismo željeli.

            Slobodni mediji, ponavljam: slobodni od neobjektivnosti novinara, ali i slobodni od utjecaja vlasti, vlasnika, urednika pa i oglašivača, nezaobilazni su preduvjet građenja demokracije. Svuda u svijetu, pa i u Hrvatskoj.

Možda je to, o čemu govorim utopija. Ako jest, onda je to utopija za koju se vrijedi boriti.

Možda su slobodni mediji u službi razvoja demokracije samo nedostižni san. Ako jesu, onda je to ipak san kojega vrijedi i dalje sanjati.

                        Hvala.