Poštovani sudionici ove značajne svečanosti,

gospođe i gospodo,

drugarice i drugovi,

Prije svega dozvolite mi da zahvalim na priznanju što ste mi ga ovdje uručili. Antifašizam nikada nisam smatrao samo političkim opredjeljenjem, dapače – najmanje političkim. Antifašizam je za mene uvijek bio i ostao ljudsko opredjeljenje. Poslije užasa što su ih u vrijeme Drugoga svjetskog rata cijelome svijetu, pa i našim krajevima, donijeli fašizam, odnosno nacizam i njihove domaće varijante, antifašizam i ne može biti ništa drugo, nego ljudsko opredjeljenje. Rekao bih: ljudsko i civilizacijsko.

Još jednom: hvala vam na priznanju.

Sa zadovoljstvom, ali i s dubokom sviješću o povijesnom značenje oba događaja, prihvatio sam pokroviteljstvo nad obilježavanjem 65. obljetnice ustanka naroda Hrvatske i 62. obljetnice osnivanja 10. korpusa zagrebačkoga. Nisam od onih koji žive zaronjeni u povijest i prošlost, ali nisam ni od onih koji prošlost tretiraju selektivno i jednostrano.

Najmanje sam od onih koji bi ikada pristali na to da zaboravljamo ono što je u toj našoj prošlosti bilo veliko i svjetlo.

Otpor protiv fašizma i nacizma, otpor svima onima koji su bili sljedbenici tih zločinačkih ideologija i sudionici njihove jednako zločinačke prakse, taj je otpor zlatna stranica u našoj novijoj povijesti. A oni koji su taj opor ponijeli na svojim plećima, svrstali su Hrvatsku na kraju velikoga rata na stranu pobjedničkih Saveznika. Vi, borci Narodno-oslobodilačke vojske, vi ste to uradili. I zbog toga ste zaslužili trajnu i neprolaznu zahvalnost.

Povijest Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima, gdje se antifašistička borba u Hrvatskoj vodila u sklopu antifašističke borbe na području cijele Jugoslavije, a pod vodstvom Hrvata – maršala Tita, ta povijest nije i nikada ne smije postati tek mrtva prošlost. Ona jest i mora ostati izvorište pouka i upozorenja, ali i nadahnuća. Ta nam povijest pokazuje s jedne strane za što su sposobni zlom opsjednuti umovi, na koji se način mogu manipulirati zavedeni ljudi, ali nas s druge strane uči kako se brani rodna gruda, kako se brani sloboda i dostojanstvo – i čovjeka, i nacije. 

Šest i po desetljeća prošlo je od onih dana godine 1941. kada su se  malobrojni hrabri odazvali pozivu savjesti i domoljublja, zovu slobode i želje za životom kojim neće gospodariti drugi. Znali su da ulaze u gotovo bezizlaznu borbu. Znali su da će to biti borba na život i smrt. A ipak, nisu oklijevali. Bili su spremni žrtvovati svoje „sutra“ zbog našega „danas“. Mnogi su to i učinili. Njihovim su tragom, desetljećima kasnije, krenuli oni koji su ustali u borbu za slobodu i neovisnost Hrvatske. Kada se prisjećam boraca od prije šest i po desetljeća, ne mogu a da se ne prisjetim i onih od prije jedne i po decenije.

Obilježavanje i slavljenje obljetnica nije samo sebi svrhom. Svaka proslava mora imati svoju poruku i svoju pouku. Ima je i ova današnja. Odajući počast i izražavajući zahvalnost onima koji su se borili za našu slobodu u Drugome svjetskom ratu, mi poručujemo našim mladim generacijama da znamo cijeniti istinske vrijednosti i one koji su za njih bili spremni dati i svoje živote. U isto vrijeme pokazujemo da znamo tko je bio na kojoj strani i tko se za što borio. Svijetu pokazujemo da antifašizam upisan u naš Ustav nije mrtvo slovo na papiru, nego izraz naših iskrenih i trajnih opredjeljenja.

Kada proslavljamo, mi pokazujemo da pamtimo, a kada pokazujemo da pamtimo, mi poručujemo da znamo. Danas, nakon niza godina u kojima smo bili svjedocima grubog falsificiranja povijesti, falsificiranja na koje nismo do kraja imuni ni sada, upravo danas mi se moramo pobrinuti da istina u našoj sredini opet dobije „pravo građanstva“. Kada kažem: istina, onda mislim – puna i potpuna istina - o onome što se događalo prije više od pola stoljeća, ali i istina o onome što se događalo prije malo više od jednoga desetljeća.

Istina je često gorka pilula. Ali, iz iskustva znamo da su gorki lijekovi u pravilu najdjelotvorniji. Društvu koje boluje od prešućivanja i iskrivljavanja, od laganja i iskrivljavanja, takvome je društvu potreban lijek. Lijek je – istina. Kada to govorim imam na umu i one koji žele prikazivati užase razdoblja naci-fašizma na način da se prikazivanje užasa izbjegne. To jednostavno nije moguće. Ustaški logori bili su užasni. Progoni Srba, Židova, Roma i Hrvata – antifašista bili su užasni. Ako to nastojimo prikazati izbjegavajući užas, onda idemo na ruku onima koji počinjene zločine relativiziraju ili negiraju, onda ne služimo istini.

Ako nemamo snage priznati da se ovo društvo i danas još na nedopušteno nepravedan način odnosi prema borcima, a osobito prema invalidima antifašističkoga otpora, onda također ne služimo istini.

Jednom za svagda: borci protiv fašizma bili su na pravoj strani, poklonici nacizma i fašizma, ma kakvi da su bili njihovi inicijalni motivi, bili su na pogrešnoj strani. Čast Hrvatske obranili su antifašisti, a kaljali su je domaći fašisti, bez obzira kojim se imenom kitili. Današnja Hrvatska nema ama baš nikakvoga razloga ignorirati, a kamoli kažnjavati antifašiste, kao što nema ni razloga idealizirati i rehabilitirati fašiste.
I to je istina.
Slažem se s onima koji kažu kako je vrijeme da napokon prestanemo voditi bitke Drugoga svjetskoga rata.
Slažem se i s onima koji smatraju kako prošlost valja prepustiti povjesničarima, a oduzeti političarima, kako se njome ne bi služili u manipuliranju javnošću. No, sve to – samo uz jedan uvjet: da se, naime, prethodno utvrdi istina, odnosno da se potvrdi istina.
Kada bismo među današnjim mladima proveli anketu i pitali ih znaju li za 10. korpus zagrebački, što mislite koliko bi ih znalo? Kada bismo ih pitali, znaju li koliki je udio antifašističkoga otpora na tlu bivše Jugoslavije iznijela Hrvatska, što mislite koliko bi ih znalo? A kada bismo upitali znaju li da su se protiv naci-fašizma u Hrvatskoj rame uz rame borili Hrvati i Srbi, da su Srbi – antifašisti bili najljući neprijatelji četnika, što mislite koliko bi ih znalo?
Danas smo se okupili da obilježimo, da proslavimo i da poručimo: nećemo zaboraviti, nećemo se odreći ideala koji su vodili antifašističke borce od prije više od šest desetljeća. Ovdje smo da im zahvalimo i da kažemo: nećemo zaboraviti da ste nas zadužili i nećemo dozvoliti da vas protjeraju u zaborav – niti rušenjem spomenika na vašu borbu i žrtve, niti zapostavljanjem još živih boraca. Ovdje smo i da obećamo da ćemo se prema njima odnositi onako kako su zaslužili, onako kako se demokratska, civilizirana, evropska Hrvatska jedino može i smije odnositi prema onima koji su polagali njezine povijesne temelje.
To je moja poruka kao predsjednika Republike. To je i moje obećanje kao predsjednika Republike. Znam da govorim u ime mnogih. I to daje mojim riječima daleko veće značenje od moje funkcije.
Hvala i živjeli.