Gospodine glavni ravnatelju,
gospođe i gospodo ravnatelji,
glavni urednici, urednici, novinari, tehničari i svi djelatnici Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije,
cijenjeni gosti i uzvanici,

Jubileji što ih danas obilježavamo – 80 godina Hrvatskoga radija i 50 godina Hrvatske televizije u prvome su redu praznik sviju vas koji u te dvije značajne institucije radite. No, to je u isto vrijeme i praznik sviju nas. Jer, i Hrvatski radio, i Hrvatska televizija pripadaju svima nama.

Bit ću još malo određeniji: tek onda kada će ih svaki građanin Republike Hrvatske doživljavati i osjećati kao doista svoje, tek onda znat ćete da ste ispunili onu ulogu koju vam je društvo namijenilo, jedinu ulogu što je javni radio i javna televizija mogu i smiju imati.

Može vam se učiniti da nepotrebno ponavljam ono što je svima jasno, ali reći ću ipak i molim vas, nemojte to nikada zaboraviti: radio i televizija postoje zbog slušatelja i gledatelja, a ne obratno. Oni koji su ih osnovali i pokrenuli, mada u nekim drugim i drugačijim vremenima, to su dobro znali.

Od dvorišne zgrade na Markovom trgu prije osam desetljeća i od tzv. okrugle dvorane u Jurišićevoj ulici prije pola stoljeća, pa do današnjih dana i ovoga modernog zdanja u kojemu smo se okupili, radio i televizija prešli su golem put. I da kažem odmah na početku, posve jasno i bez imalo dvoumljenja: Radio Zagreb i Televizija Zagreb po svojoj koncepciji, a i po načinu na koji je ta koncepcija realizirana, uvijek su bili hrvatski – u najboljem smislu te riječi.

Naravno, i radio, i televizija, osnovani su u državi koja se zvala Jugoslavija. Radio – u unitarnoj jugoslavenskoj monarhiji, televizija u socijalističkoj jugoslavenskoj federaciji. Razvijali su se u konkretnim uvjetima i u konkretnoj sredini, ali – ponavljam – bili su hrvatski, otvoreni u isto vrijeme prema neposrednome okruženju u kojemu su djelovali, ali i prema svijetu.

Ako se pogleda stupanj razvoja obje jugoslavenske države u trenucima početaka kako radija, tako i televizije, mislim da neću pogriješiti ako zaključim da su obje institucije zapravo bile ispred svojega vremena, da su osnovane onda, kada neki logični razvojni prioriteti još nisu govorili u prilog takvim potezima. No, postojali su hrabri ljudi, ljudi s vizijom, entuzijasti, pa i fanatici, ljudi koji se nisu bojali biti prvi. Zahvaljujući njima slavimo danas dva velika jubileja. A slavimo i njih, pa makar im svima i ne spominjemo imena.

I stariji brat – radio, i mlađa sestra – televizija, počeli su kao monopolisti. Bili su jedini i sami, bez konkurencije. To je, s jedne strane, olakšalo posao pionirima koji su udarili njihove temelje, ali je – s druge strane – povećalo odgovornost osnivača i onih koji su nastavili njihovim stopama. Radio je počeo kao privatni, da bi postao državni, dok je televizija osnovana kao državna. Danas, međutim, živimo ne samo u političkom, nego i u medijskom pluralizmu. Atmosfera je prepuna signala brojnih privatnih, komercijalnih i lokalnih radijskih i televizijskih postaja.

Ipak, Hrvatski radio i Hrvatska televizija zadržali su jedinstveni status. I radio, i televizija javne su ustanove, odnosno moraju to do kraja postati. I to je ono što im daje taj osobiti status. To je ono što pred sve vas koji ste odgovorni za stvaranje radijskih i televizijskih programa ove kuće postavlja posebne zadatke.

Vi ne smijete podilaziti postojećim niskim kriterijima. Vi kriterije morate uspostavljati i podizati. Crna kronika jest sastavni dio našega života. Ali naš život nije crna kronika.

Vi se ne smijete prepustiti isključivo zakonima tržišta, vi morate i formirati tržište i njegove zakone. Vaši su programi mnogo više od obične robe.

Vi ne smijete podleći floskuli da ovo ili ono ljude ne zanima, da je ovo ili ono dosadno. Vi morate naći načina da pobudite zanimanje, da društveno vrijedni sadržaj učinite atraktivnim i privlačnim.

Vi nemate samo odgovornost prema kvotama slušanosti i gledanosti. Vi imate odgovornost prema društvu.

Oni koji su udarali temelje radija i televizije u Hrvatskoj, mada – kažem još jednom – u nekim drugim i drugačijim vremenima, toga su bili svjesni. Pripadam generaciji koja to može potvrditi na temelju vlastitoga iskustva. Za mene imena koja su mladima tek podatak iz povijesti, imaju drugi prizvuk.

Za mene su imena Hrvoja Macanovića, Martina Pepčića, Branka Knezocija, Zvonimira Bajsića na radiju, ili Tome Đurinovića, Stanka Edera, Marka Vojkovića, Bože Milaćića, ali i Gordane Bonetti i Jelene Lovretić na televiziji – više od imena, to su živi ljudi. Pamtim njihove glasove i likove, pamtim programe iza kojih su stajali, koje su stvarali i prezentirali i u koje su ulagali i znanje, i entuzijazam.

Naravno, spomenuo sam nasumce samo neke, bez namjere da bilo koga posebno izdvajam, a još manje da preskočim. Čitave plejade zaslužuju da budu zapamćene – od direktora, pa do reportera s tržnice i tehničara koji su često u nemogućim uvjetima osiguravali izravne prijenose i javljanja.

Bilo je i radijskih i televizijskih programa, odnosno emisija koji nikako ne zaslužuju da odu u zaborav, pa čak ni u zaborav prašnjavih arhiva. Radio drame Radija Zagreb, a kasnije i dramski program Televizije Zagreb bili su pojam. Školski ili obrazovni program i radija, i televizije, bio je bez konkurencije, i to ne samo u bivšoj državi. Izvještavanja o prijelomnim događajima u svijetu, najprije – naravno – samo rječju, potom i slikom, bila su često na razini svjetskoga izvještavanja i nalazila su mjesto i u programima stranih radijskih i televizijskih postaja.

Naš radio i naša televizija bili su prozor u svijet, ali su i svijetu omogućavali da bolje upozna nas. Nastojali su zadovoljiti prohtjeve slušatelja i gledatelja, ali su i njima otvarali nove horizonte.

Svojim utjecajem na javnost dokazivali su da su moćno oružje. Izreka „javio je radio“ ili „rekli su na televiziji“, zamjenjivala je riječi „to je istina“. Treba li bolje potvrde o moći radija i televizije?

Bilo je, međutim, trenutaka i situacija kada su snaga i utjecaj i radija, i televizije bili zloupotrijebljeni. Bilo je trenutaka kada je gola politička propaganda zamijenila objektivnu informaciju, kada je čak i svjesna laž dobila prednost pred istinom. Danas, kada slavimo – neću o tome. Ipak, i toga moramo biti svjesni, jer ako se dogodilo – ne smije se ponoviti.

Isto tako, bilo je trenutaka kada se razvojni put oba ova medija grubo prekidao, kada su ljudi u naponu stvaralačke snage ostajali bez posla, a radio, odnosno televizija bez onih koji su trebali osigurati kontinuitet, koji su mladima mogli i morali prenositi toliko potrebno znanje i iskustvo. No, na slavljeničkom okupljanju – neću ni o tome. Ipak, ni to ne smijemo zaboraviti, jer ako se događalo u prošlosti, ne smije se ponavljati u budućnosti.

Vi, koji danas radite na Hrvatskome radiju i Hrvatskoj televiziji, imate na čemu graditi. Nastavljate na solidnim temeljima, na tradicijama u koje se možete ugledati, na reputaciji što nije stečena bez razloga i bez osnove. Vi danas radite u uvjetima političke i medijske slobode, pri čemu ne smijete nikada zaboraviti da sloboda podrazumijeva i odgovornost.

Budite čvrsto uporište graditeljima demokracije i pravne države, budite podrška onima koji promiču toleranciju, suživot i jedinstvo različitosti. Budite borci za slobodu informiranja, ali i protiv manipulacije informacijama.

Budite borci za slobodu od političkog utjecaja na medije, ali i za slobodu naših građana, vaših slušatelja i gledatelja, da saznaju istinu o politici i o onome što je motivira i pokreće.

Pomognite Hrvatskoj da uđe u Europu i u svijet i budite pronositelj slike današnje Hrvatske u svijetu i odraz naših sposobnosti i mogućnosti s kojima kucamo na vrata svijeta.

Učinite sve kako bi vaš radio i vaša televizija, Hrvatski radio i Hrvatska televizija, postali u punom i najboljem smislu riječi – naš radio i naša televizija. Time ćete se pokazati dostojnima onih koji su prije 80 godina u Hrvatskoj pokrenuli radio, a prije 50 godina – televiziju.

Čestitam vam i želim mnogo uspjeha u budućem radu.

Hvala.