19.05.2006. - Varna, Bugarska
"Sadašnjost i budućnost srednje Europe"
Poštovani predsjedniče Prvanov
Uvaženi kolege i prijatelji
Drago mi je da se u nizu regionalnih susreta ovog proljeća ponovno sastajemo i u ovom «poznatom» srednjoeuropskom formatu. Od trinaest dosadašnjih Summita, ovo je sedmi na kojemu osobno sudjelujem. U tom pogledu pozdravljam da - iako se naše srednjoeuropsko druženje kontinuirano proširivalo od svog nastanka - nije doživjelo niti institucionalni zamor, niti birokratiziranost.
No nije se povećavao samo broj govornika za stolom. Uz neposrednost i otvorenost koju smo sačuvali, povećavao se i broj tema koje smo diskutirali. Stoga dozvolite da istaknem kako je politička, demokratska, sigurnosna i gospodarska evolucija ovog prostora– odnosno srednje Europe u najširem smislu riječi - neupitna. Svaka je od naših država uključena na različitom stupnju u različite mehanizme euroatlantske suradnje. I u tom pogledu mnogo je naših zajedničkih ciljeva već ostvareno.
Ako pogledamo gdje su naše države – s izuzećem naših najstarijih i najzapadnijih partnera - bile prije petnaest godina, a gdje su danas i u individualnom razvoju, i međusobnoj suradnji, ali i u općenitoj europskoj integriranosti – možemo biti zadovoljni.
Ali ako sagledamo neke procese kako u Europi, tako i u svijetu smatram da treba otvoreno reći da međudržavna, hoću reći: bilateralna, suradnja postoji u različitim oblicima – ali da to jednostavno nije dovoljno. Potrebno je u međudržavnim odnosima prepoznavati i interese što su širi od onih bilateralnih, nazovimo ih općima, zajedničkima, potrebno je poticati zajedničke aktivnosti u sklopu politike, zapravo potrebno je možda i malo više europske vizije. U tom pogledu smatram da Srednja Europa dijeli sudbinu ujedinjene Europe te da o tome možemo i moramo otvoreno raspravljati i u ovom formatu – na jednaki način kao što je to aktualna tema u europskim institucijama i njezinim članicama.
Jer ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da osim integracijskih, postoje i «centrifugalne» sile. Suočavamo se s usko nacionalnim gledanjem, netko će reći: s nacionalizmom i na političkom, i na ekonomskom polju. Imamo, s jedne strane, sve više zajedničke infrastrukture na koju smo povezani i o kojoj sve više ovisimo, ali se s druge strane suočavamo sa situacijom u kojoj je logika profita, i u našim društvima i u međunarodnoj suradnji, ne samo prevladala nego i porazila logiku solidarnosti.
Postoji još jedan dodatni, ali ne i manje važni kut gledanja na te procese. A to je da «nacionalni» interesi i «nacionalne» politike počinju sve očitije odudarati od «europskih» očekivanja naših građana. Smatram da svi mi koji smo izabrani od građana, ali i odgovorni tim građanima u kreiranju naših politika moramo uzeti u obzir raspoloženje javnosti koja smatra - kako potvrđuju najšira europska istraživanja - da «europskih odluka zapravo nije previše, nego premalo».
Isto tako da je bez obzira na «zastoje» i «krize» veće povjerenje građana u odluke koje se donose na europskoj razini nego u one donesene nacionalnim mehanizmima. A riječ je o suštinskim interesima gospodarskog rasta, zapošljavanja, socijalnih prava – dakle o izazovima s kojima se individualno ili udruženo susrećemo u globalnim procesima.
Ne želim reći da je sve europsko sveto i nepogrešivo, ali moram upozoriti da postoje izuzetno važna područja u kojima u današnjem svijetu jedino zajednička politika može pružiti bolje odgovore od individualnih, nacionalnih politika. Ja pri tome ne zagovaram neku antiglobalizacijsku politiku. To bi naprosto bilo nerealno, jer globalizacija je činjenica s kojom živimo i moramo naučiti živjeti. Ja zagovaram zajedničku politika protiv negativnih efekata globalizacije.
Svjestan sam da govorim u ime države koja tek mora savladati mnoge uvjete kako bi ostvarila svoje strateške ciljeve. Upravo zbog toga, svjestan sam da bi dovršetak tranzicije, dostizanje razvoja, politička stabilnost, socijalna sigurnost bila i sporija teže dostižna bez zajedničkih europskih mehanizama podrške.
Rane tranzicije svima nama u ovom okruženju još su dovoljno bliske i više-manje bolne, a nove rane globalizacije na tom tankom svježem tkivu ostavile bi dodatne ožiljke u našim društvima. A europski mehanizmi udruživanja omogućuju, s jedne strane, da tranzicija ne ostane trajno stanje, a s druge strane, da se jedino integrirano europsko tržište može održati kao partner u globalnoj utakmici gospodarstva, tehnologije, znanja i resursa.
Ponovit ću i ovom prilikom nešto, što sam već mnogo puta rekao: europsko ujedinjavanje je proces uzajamnog davanja i dobivanja. To je proces u kojemu nitko ne gubi, niti smije gubiti, a svi – kako pojedinačno, tako i zajednički - dobivaju.
U Europi kojoj težimo, koju gradimo i koja je dobrim dijelom već izgrađena ne treba upadati u zamku suprotnosti između nacionalnoga i europskoga. U takvoj će Europi, naime, tek europsko u najboljoj mogućoj mjeri osigurati i nacionalno. Čini se da su građani u dobrom dijelu europskih zemalja to shvatili ponekad i prije od političkih elita.
U mojem dijelu Europe, dozvolite mi da ga tako nazovem, tu prividnu suprotnost između nacionalnoga i europskoga tek moramo razriješiti. Jer, ma koliko prividna ona bila, činjenica njezinoga postojanja u svijesti ljudi čini je itekako stvarnom. Suradnja u sklopu kruga srednjoeuropskih zemalja tu može itekako pomoći.
Stoga Republika Hrvatska i dalje pridaje veliku važnost ovim našim okupljanjima i smatra ih, upravo s obzirom na šarolikost statusa zemalja koje ga čine, vrlo pogodnim, zapravo nezamjenjivim forumom, pa i instrumentom jačanja europske svijesti, zasnovane na srednjoeuropskom identitetu, korijenima tradiciji, ali i perspektivi.
Zaključno, smatram kako nije pitanje da li je «europsko odijelo», skrojeno prije pedeset godina za šest članica premalo za današnje potrebe dvadeset i pet članica, već da li želimo nositi veće odijelo - u koje, smatram, da trebaju stati i sve države jugoistočne Europe.
Hvala!