Poštovani predsjedniče Juščenko, 
ekselencije predsjednici i drugi uvaženi sudionici,

gospođe i gospodo,

Nisam se ni jednoga trenutka dvoumio kada sam dobio poziv da sudjelujem na obilježavanju 65-te obljetnice masakra u Babinom Jaru. Ne zato, što se volim vraćati prošlosti, ili još manje – što bih želio živjeti u prošlosti. Ne. Ja ne propuštam ni jednu priliku da progovorim o prošlosti, o strašnim poglavljima naše nedavne zajedničke, evropske prošlosti, zato što ne želim da se ta prošlost ponovi.

Pripadam ratnoj generaciji i dobro se sjećam vremena Drugoga svjetskog rata. Pamtim i holokaust u mojoj domovini, Hrvatskoj. Pamtim kako su u mojem rodnom mjestu, Orahovici, od danas na sutra nestali pripadnici židovske zajednice. Tada nisam znao zašto su i kamo nestali. No, saznao sam, a i cijeli je svijet saznao kakvu su sudbinu pripadnicima židovskog naroda namijenili gospodari života i smrti onoga vremena – nacisti i fašisti.

Takva je sudbina bila namijenjena i svima onima koje su pobornici teze o rasnoj superiornosti, odnosno inferiornosti smatrali pripadnicima niže, manje vrijedne rase – na primjer Slavenima. Smrt, svejedno da li tvornički organizirana i realizirana, ili kao posljedica nemilosrdnog izrabljivanja, bila je jedino što se nudilo i jednima, i drugima – i Židovima, i pripadnicima tzv. inferiornih rasa i nacija. Vrijedi ponoviti: smrt.

Danas komemoriramo i Židove iz Kijeva, i sovjetske ratne zarobljenike koji su u vrijeme Drugoga svjetskog rata likvidirani u Babinom Jaru. Njihova je jedina krivnja bila to, što su bili Židovi, odnosno sovjetski vojnici. I nikakve se odredbe ni međunarodnoga prava, ni međunarodnoga ratnog prava na njih nisu primjenjivale. Mada se to događalo prije više od 6 desetljeća, mada živimo u potpuno promijenjenome svijetu, moramo se toga prisjećati.

Protekom vremena užas nije postao manje užasan, niti je strahota počinjenih ratnih zločina izblijedila. Neki bi željeli da jest. Istina je, ima danas onih koji nas pokušavaju uvjeriti kako holokausta nije bilo, kako je politika zapošljavanja u Trećem Reichu bila takva da se u nju treba ugledati, kako su bili progonjeni samo neprijatelji države koji su aktivno radili na njezinome rušenju. A sve to, u što bi nas ti povijesni revizionisti htjeli uvjeriti nije ništa drugo, nego golema laž.

Borba protiv nacizma i fašizma bila je izraz ne samo civilizacijskog stanovišta kojemu je sve što je blisko naci-fašizmu potpuno strano i odbojno. I više od toga. Ta je borba bila izraz i odraz iskonske želje naroda za slobodom i samostalnošću. Zato je i morala završiti pobjedom. No, danas mi ne smijemo nikome, doslovno: nikome, dopustiti da nam - dozvolite mi da se tako izrazim - ukrade rezultate Drugoga svjetskog rata.

Pobjeda nad naci-fašizmom ne pripada danas više samo silama pobjednicama iz Drugoga svjetskog rata, ona pripada svima koji se zauzimaju za demokraciju, za ljudska prava, za ravnopravnost u odnosima nacija i država, ali i pojedinaca.

Razmeđa između onih koji i danas osuđuju naci-fašizam i podsjećaju na užase počinjene u njegovo ime, i onih koji te užase minoriziraju, pa i negiraju, a u funkciji propagiranja nekih novih nejednakosti i gaženja prava i naroda i pojedinaca, to je razmeđa između civilizacije i necivilizacije, između onih koji žele naprijed i onih koji put prema naprijed vide u vraćanju unatrag.
Dobro je što smo danas ovdje. Jer mi se nismo okupili samo zato da odamo dužnu počast Židovima i sovjetskim ratnim zarobljenicima pobijenima u Babinom Jaru. Mi smo ovdje, barem ja tako shvaćam naše okupljanje, da bismo reafirmirali vrijednosti antifašizma i borbe naroda protiv svake okupacije, protiv svakoga ugnjetavanja, protiv svakog pokušaja da su izvana, silom, nedemokratski, nameću rješenja bilo kojega problema.

Prije 65 godina ovdje su počinjeni strašni zločini. Činjeni su tada širom okupirane Evrope. Za njih nema opravdanja, za njihove počinitelje nema poštede ni od sudskoga gonjenja, ni od povijesne osude. Evropa koja se, prvi puta u svojoj povijesti, ujedinjuje ne silom oružja, nego na osnovi interesa svojih naroda, ta Evropa ne bi imala nikakvu budućnost kada bismo je gradili na lažima o prošlosti.

Upravo to je i razlog zašto sam, kao predsjednik Republike Hrvatske, danas ovdje. Da potvrdim privrženost svoje zemlje bespoštednom suočavanju s istinom, ma kakva ona bila i da potvrdim našu želju da postanemo dijelom ujedinjene Evrope, sazdane na temeljima demokracije, ljudskih prava, nacionalnih i individualnih sloboda i istinskog antifašizma kao zajedničkog nazivnika borbe za sve te vrijednosti.

U ime Evrope kojoj težimo, u ime Evrope koju gradimo, odajmo počast svim nevinim žrtvama onih koji su Evropu htjeli pretvoriti u tamnicu i masovno gubilište. Njihova je smrt poticaj nama koji smo imali sreću da preživimo da ne dozvolimo ponavljanje situacija sličnih onima u kojima su oni ubijeni.

To je poticaj svima nama da se borimo za život u slobodi. U afirmiranju toga poticaja ja vidim i najveći smisao našega današnjega okupljanja.

Hvala.