Gospodine predsjedniče Sobranja Republike Makedonije,
Gospodine predsjedniče Republike Makedonije,
Gospodine predsjedniče Vlade i članovi Vlade,
Gospođe i gospodo zastupnici, uvaženi gosti,

Osobita mi je čast i zadovoljstvo što se mogu obratiti članovima najvišega predstavničkog tijela Republike Makedonije. Parlamenti imaju izvanredno važnu ulogu u životu demokratskih zemalja i ja koristim svaku priliku koja mi se pruži da se susretnem s parlamentarcima, ili da im se – kao danas – izravno i obratim.
Moj današnji posjet samo je još jedna potvrda dobrih i prijateljskih odnosa između naših zemalja, odnosa koji nisu opterećeni ni jednim otvorenim političkim pitanjem i koji se mogu i dalje razvijati na svim područjima, i to na obostranu korist.
Želio bih s vama podijeliti neka svoja razmišljanja o stanju u regiji i o perspektivama ostvarivanja ambicije što je svi mi u regiji dijelimo – naime, uključivanja u ujedinjenu Europu. Veze između Hrvatske i Makedonije nisu od jučer. One sežu daleko u povijest, u vrijeme kada je – da spomenem samo jedan primjer – postojala intenzivna trgovinska povezanost između Makedonije i Dubrovnika. Osim tih povijesnih veza zajedničko nam je i to da smo nekada davno bili samostalne države, da smo potom vjekovima bili pod vladavinom drugih, da bismo ponovo punu samostalnost ostvarili tek potkraj dvadesetoga stoljeća.
U tome povijesnome razvoju posebno mjesto ima, iz niza razloga, razdoblje što smo ga proveli u zajedničkoj državi, u njezine dvije varijante koje su se po svojemu karakteru potpuno razlikovale, što ste posebno vi u Makedoniji itekako dobro osjetili. Iz toga vremena, a ipak riječ je o šest desetljeća, datiraju naše veze na mnogim područjima, veze koje su dobar temelj na kojemu danas dalje gradimo i možemo u budućnosti još uspješnije graditi.
Bivša Jugoslavija raspala se u krvi u razaranju. Makedonija je imala sreću da ostane od toga pošteđena, ali posljedice raspada na određeni ste način i vi osjetili, osjetila ih je zapravo cijela regija. Da budem do kraja otvoren: osjećamo ih i danas. I upravo na tome, na otklanjanju posljedica raspada Jugoslavije i ratova u kojima se ona raspala, moramo danas zajednički svi raditi. Kada kažem: svi, onda mislim i na one koji su ratovima bili izravno zahvaćeni, poput Hrvatske, ali i na one koji su ih izbjegli – poput Makedonije.
Ratovi su ostavili nepovjerenje i mržnju, ostavili su zatrovanu klimu u međusobnim odnosima na području bivše Jugoslavije, ostavili su prekinute veze, doslovno prekinute – od telefonskih, preko prometnih, do svih drugih. Sve je to trebalo postupno uklanjati, trebalo je graditi novu arhitekturu odnosa na jugoistoku Europe. Otkako sam preuzeo položaj predsjednika Republike Hrvatske, to je jedan od prioritetnih zadataka kojima posvećujem svoju pozornost i na kojima intenzivno radim.
U odnosima s Republikom Makedonijom, a drago mi je što to mogu još jednom naglasiti, od samoga početka nikakvih ozbiljnijih problema nije bilo. Nas su, međutim, rubno tangirale posljedice ratova i to je ipak povremeno usporavalo razvijanje naših odnosa onim tempom koji bi, objektivno gledano, bio i moguć i poželjan. Sa zadovoljstvom mogu reći da smo tu fazu ostavili iza nas. U prilog toj tvrdnji govore i dvije činjenice, vezane uz ovaj moj posjet.
Prvo, s predsjednikom Republike Makedonije danas sam parafirao zajedničku izjavu o načelima naših bilateralnih odnosa, ali i odnosa u regiji. I, drugo, u ovome posjetu prati me impresivno izaslanstvo hrvatskih gospodarstvenika što na najbolji mogući način govori o interesu koji postoji za dalje izgrađivanje naših ekonomskih odnosa.
Mi odnose u regiji moramo postavljati i graditi na novim temeljima, koristeći – međutim – i sve ono što je bilo pozitivno u tim odnosima u prošlosti.
Ja, dakle, nisam za to da se ponašamo kao da povijest počinje tek s nama i od nas.
Postoji prošlost i mi je moramo i priznavati, i koristiti. Kada kažem: priznavati, onda mislim na to da moramo imati i političku volju, a ponekad i hrabrost, da se suočimo s istinom o prošlosti – ma kakva ona bila. Jer, samo na istini o prošlosti moći ćemo neopterećeno graditi budućnost. A kada kažem da prošlost moramo koristiti, onda želim pozvati na korištenje pozitivnih iskustava iz te prošlosti, a bilo je i njih – o tome nema sumnje, ako se pošteno i objektivno osvrnemo na ono što je iza nas.
Najkraće rečeno: ni na koji način ne smijemo dovoditi u pitanje temelje na kojima je sazdan demokratski svijet što se gradi poslije Drugoga svjetskog rata. Tu posebno mislim na antifašizam i njegove trajne vrijednosti. A kao drugo – u uređivanju odnosa u regiji moramo polaziti od zaključaka Badinterove komisije koja je granice bivših jugoslavenskih republike priznala kao granice novostvorenih država, kao i od jednoga od univerzalnih načela u međunarodnim odnosima - da je, naime, neprihvatljivo mijenjanje granica silom.
To je osnova i to osnova koju se niti smije, niti može dovoditi u pitanje. Na toj osnovi treba naše međusobne odnose u regiji graditi u skladu s načelima pune ravnopravnosti, poštivanja i ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava, međusobnoga uvažavanja, uzajamne koristi i odricanja od bilo kakvih pretenzija na suvereni teritorij drugih država, te rješavanja eventualnih spornih pitanja isključivo pregovorima.
Naravno, opći je okvir za sva navedena načela – demokracija.
I mi u Hrvatskoj, i vi u Makedoniji – opredijelili smo se nepovratno za demokraciju. Imamo svoja iskustva s autoritarnim režimima, pri čemu ja uvijek, i to s razlogom, naglašavam činjenicu da se jugoslavenski režim, mada nedvojbeno autoritaran, u nekim bitnim elementima razlikovao od modela što je prakticiran u svim drugim zemljama u kojima je realiziran socijalistički društveni poredak. Danas stječemo iskustva s demokracijom. Uočavamo i njezine nedostatke, ali oni smiju biti samo poticaj da demokraciju dalje razvijamo i jačamo, a nikako – da je se odreknemo. Parlamentarni mehanizmi u demokratskom su poretku od iznimne važnosti. Mi smo u regiji, mada je to variralo od zemlje do zemlje, imali razdoblje kada su izbori sličili na popis stanovništva po nacionalnosti. Povjerenje se davalo nacionalnim strankama isključivo zbog njihovoga nacionalnoga predznaka. Ima toga još i danas. Ja ne podcjenjujem značenje i važnost nacionalnoga faktora, ali treba poticati razvoj koji će nas jednoga dana dovesti do toga da ćemo se opredjeljivati u prvome redu na osnovi ponuđenih programa, a nacionalnost će, jednako kao i religija, biti privatna stvar pojedinca, u skladu sa standardima već usvojenima u ujedinjenoj Europi.
To, naravno, ni na koji način ne dovodi u pitanje punu slobodu nacionalnoga izražavanja. Ona je nerazdvojni dio ostvarivanja ljudskih prava, kao i prava nacionalnih, odnosno etničkih skupina. U tome kontekstu i priznavanje statusa manjine, odnosno etničke skupine pripadnicima svakoga naroda koji živi na teritoriju neke druge države nesumnjivo ima pozitivan odraz na ukupnost bilateralnih odnosa država koje su u pitanju.
Demokracija, ljudska prava, manjinska prava, medijske slobode, slobodan protok ljudi, dobara i ideja, to su ključni preduvjeti što ih svi mi u regiji moramo ostvariti da bismo mogli računali s time da postanemo punopravni članovi Europske unije. A to je ono što želimo i čemu težimo.
Ja običavam reći da je ujedinjenje Europe milenijski pothvat koji se, prvi puta u povijesti Staroga kontinenta, ostvaruje na osnovi demokratski izraženoga interesa pojedinih zemalja, a ne silom i u interesu onoga koji silom raspolaže. Zbog toga ova je današnja ujedinjena Europa, usprkos svim slabostima i nedostacima koje uočavamo, projekt u koji se i mi s jugoistoka kontinenta moramo uključiti. To nije samo naša želja, nego i naša sudbina – naravno, ako ne želimo naše građane osuditi na život u izolaciji.
Pripreme za članstvo u Uniji ponekad su i teške, i bolne. Ujedinjena Europa ima svoja pravila i mi ih naprosto moramo prihvatiti, moramo se prilagođavati onome što već postoji u najvećem dijelu Europe. I pri tome moramo, a to je iznimno važno, naše građane kontinuirano upoznavati s time kako ujedinjena Europa funkcionira, kako će nam u toj Europi biti, što od nje možemo dobiti, ali i što mi njoj možemo dati. Jer, nije istina da mi od Europe samo nešto očekujemo, mi – svatko za sebe – imamo što i ponuditi, imamo Europu čime obogatiti.
Nemojte nikada zaboraviti: ujedinjena Europa ne briše nacionalne identitete, ona ne poništava nacionalne ili bilo kakve druge posebnosti. Ujedinjena Europa ne uniformira, ona jest i može biti samo jedinstvo različitosti, takav organizam u kojemu će – po prvi puta u povijesti – nacionalne manjine uistinu biti mostovi povezivanja, a neće nikome služiti kao izgovor za posezanje za tuđim teritorijem. Na taj će način ujedinjena Europa isključiti rat kao sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva. Koliko je to važno, ne samo za Europu, ne moram posebno naglašavati.
I još nešto: tek ujedinjena Europa može biti pravi partner velikima današnjice i onima koji su na putu da postanu veliki već sutra.
Mi u regiji, a time bih zaključio, možemo dati dragocjen doprinos izgrađivanju ujedinjene Europe uređivanjem naših međusobnih odnosa na osnovama koje su europske. Time ujedno pomažemo i stvaranju uvjeta koji će ubrzati naše približavanje i u konačnici: uključivanje u Europsku uniju. Pri tome su datumi najmanje važni. Ono što je važno, to je da što prije usvojimo europske kriterije i standarde, da život u svojim državama uredimo na način na koji je on uređen u Europskoj uniji, da postanemo – da tako kažem – kompatibilni Uniji.
Mi to možemo, a na našemu ćemo europskom putu biti uspješniji, ako ćemo se međusobno pomagati.
Republika Hrvatska na to je spremna.
Zahvaljujem na vašoj pozornosti, zahvaljujem na mogućnosti da vam se obratim i siguran sam da će moj posjet Republici Makedoniji biti novi doprinos ne samo izgrađivanju naših bilateralnih odnosa, nego i stabiliziranju prilika u široj regiji, a time i u cijeloj Europi – na korist svih naših građana.
Hvala.