Poštovani predsjedniče Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj efendija Omerbašiću,

Poštovani imami, predstavnici crkvi i vjerskih zajednica, državnih vlasti, uvažene ekscelencije, gospođe i gospodo,

Iznimno mi je zadovoljstvo što sam večeras nazočan obilježavanju ovih važnih jubileja Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj. Ti su jubileji za Islamsku zajednicu važni prije svega u vjerskom i povijesnom smislu, ali oni su na više načina važni i za Republiku Hrvatsku.

Više puta u različitim prigodama naglasio sam da je vjerska sloboda - koja uključuje slobodu savjesti, pa tako i slobodu nevjerovanja - temeljna ljudska sloboda i pravo.

Naime, upravo se u poštivanju osobne i kolektivne  slobode vjere očituje i odnos političke zajednice prema prvim i posljednjim pitanjima ljudskoga života, što ih religije nesumnjivo sažimaju.

Ta je spoznaja možda stara koliko i čovjek, ali njezina praktična proveda kroz ljudsku povijest više je zapinjala nego glatko tekla. Vlastita nam povijest također pokazuje kako su se u Hrvatskoj, u susjednoj Bosni i Hercegovini i uopće na području jugoistočne Europe odnosi između kršćanstva i islama razvijali kroz brojne teškoće.
Bio je to dugo prostor civilizacijskih i vjerskih sukoba i ratova, ali je, na sreću, ujedno to bio prostor susretanja između vjera i kultura, postavši s vremenom prostor dijaloga, suživota i otvaranja novih perspektiva.

Potkraj devetnaestog stoljeća započeo je intenzivnije u Hrvatskoj proces, može se reći, mirne integracije muslimana u društveni, posebice kulturni život Hrvatske, čemu je na svoj način pogodovala činjenica da su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina bile u sklopu tadašnje Austro-Ugarske Monarhije.
Uz ostalo, premda je broj muslimana u to vrijeme u Hrvatskoj relativno malen, nekoliko tisuća duša, u hrvatskoj se kulturi tada javlja zamjetan broj priznatih muslimanskih književnika koji ulaze u sastav hrvatske književnosti, a sve je znatniji broj i drugih intelektualaca u javnome životu. Tako se pomalo otvaraju novi pogledi na prisutnost muslimana u Hrvatskoj i otvara prostor njihovoj svekolikoj afirmaciji.

Zakon kojim je Hrvatski sabor godine 1916. proglasio islam službenom religijom u Hrvatskoj, donesen dakle u jeku prvoga svjetskog rata, imao je u viešnacionalnoj i multikonfesionalnoj Monarhiji zacijelo pragmatičku ulogu, ali je, povijesno gledano, bio golem civilizacijski iskorak. Dapače, može se reći da je taj korak, gleda li ga se u svjetlu suvremenih nastojanja za integraciju muslimana u europsko društvo, bio višestruko anticipativan.
Taj je čin pokazao prije svega znatan stupanj tolerancije većinske kršćanske sredine prema drugom i drukčijem – islamskoj vjeri i kulturi. Drugo, pokazao je da u Hrvatskoj, unatoč prijašnjim stoljetnim sukobima, među pripadnicima različith vjera postoji visoka svijest izgradnje novoga društva na temelju dijaloga i suživota.
I treće, pokazao je da su muslimani u Hrvatskoj svjesni svoga prirodnog prava na vjersku slobodu, da se osjećaju dijelom hrvatskog društva i da žele sudjelovati u kreaciji društvenog života. Stoga danas možemo reći da je tim činom zapravo postavljen standard odnosa moderne europske države prema islamu, ali i islama prema europskoj civilizacijskoj baštini.
Stoga se može zaključiti da standard koji je postavljen prije devedeset godina nadilazi sam pojam vjerske tolerancije i znači temeljnu pretpostavku djelotvornog uključivanja muslimana u sve oblike društvenog života. 
Dakako, jednim činom nisu bili riješeni svi problemi, ali tom je odlukom Hrvatskoga sabora bez sumnje stvoren pozitivan presedan, koji je, bar kad je o Hrvatskoj riječ, pokazao izvanrednu vitalnost unatoč brojnim političko-povijesnim promjenama proteklih desetljeća, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu.

Islamska zajednica danas je u Hrvatskoj ne samo aktivan nego i konstruktivan čimbenik međureligijskog i općedruštvenog dijaloga. Ona je u punom poštovanju demokratskih standarda europske civilizacije, koje smo dio, uzoran primjer uklopljenosti muslimana u višereligijsko i pluralno demokratsko društvo.
Svojim zauzetim stavom u rješavanju mnogih problema, razumijevanjem i prihvaćanjem hrvatskih nastojanja u međunarodnim odnosima, posebice u vezi s priključenjem Europskoj Uniji; svojom ulogom u našem dijalogu i plodonosnoj suradnji s islamskim zemljama islamska je zajednica pokazala i dokazala istančanu svijest o odgovornosti, koju zajedno s drugima, ima za hrvatsku sadašnjost i budućnost.
Ovdje kao Predsjednik Republike imam potrebu to istaknuti, to više što globalno okruženje, opterećeno ne malim teškoćama u odnosima između islamskih i zapadnih zemalja, nije najpogodnije za razvoj takvih odnosa.

Republika Hrvatska, prihvaćajući islamsku zajednicu od početka kao autentičan faktor mira, dijaloga, suradnje, društvenog napretka i općega dobra; ne zaboravljajući njezinu mirotvornu i za obranu Hrvatske od agresije zaslužnu ulogu tijekom Domovinskog rata te vidjevši njezinu važnu općedruštvenu ulogu danas i u budućnosti, svoj je odnos s Islamskom zajednicom, sukladno obostranoj želji, uredila 2002. godine odgovarajućim Ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i Islamske zajednice u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog nteresa. Taj je Ugovor, na baštini akta Hrvatskoga sabora iz 1916. i u duhu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 2002., potpuno uredio međusobne odnose između države i islamske zajednice u Republici Hrvatskoj na način koji je u Europi još uvijek više iznimka nego pravilo.
Na tom temelju stvoren, spomenuti Ugovor omogućuje islamskoj zajednici u Hrvatskoj da u punoj slobodi izvršava svoje vjerske obveze i zadovoljava svoje prosvjetne, kulturne i druge interese, na korist mira i dobra cijeloga društva. 
Dakako, u do danas postignuto ugrađen je trud mnogih muslimana kao i svih njihovih sugovornika i prijatelja drugih vjera i uvjerenja.
Ovom prigodom međutim želim iskazati posebnu zahvalnost predsjedniku Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj Ševku efendiji Omerbašiću, koji je razboritošću, dobrohotnošću, strpljivošću i otvorenošću gradio mostove dijalogu i suradnji, jednako na vjerskom koliko i na društvenom planu. Time je dao vjerničko i ljudsko svjedočanstvo koje budućnost nipošto neće moći ni smjeti zanemariti.

Dopustite mi na kraju da svim islamskim vjernicima u Hrvatskoj srdačno čestitam spomenute važne obljetnice. One su važne cijeloj Hrvatskoj jer smo tim jubilejima i za budućnost markirali naš civilizacijski put dijaloga, suradnje i prihvaćanja.

Hvala!