Poštovani gospodine Klariću,
Časni suci i djelatnici Ustavnog suda,
Cijenjeni gosti i uzvanici,

Obilježavanje petnaeste godišnjice ustrojavanja Ustavnog suda Republike Hrvatske prigoda je da se prisjetimo kako ustavno sudovanje na području Republike Hrvatske ima tradiciju dugu 43 godine.
I dok je ustavno sudovanje u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj bilo uvjetovano primjenom federativnog načela u ustavnom uređenju bivše SFRJ, drugo povijesno razdoblje ustavnog sudovanja, nakon stjecanja neovisnosti Republike Hrvatske, otpočinje 7. prosinca 1991. prisegom sudaca Ustavnog suda izabranih na zajedničkoj sjednici svih triju vijeća Sabora Republike Hrvatske.
Ustavni sud predstavlja zasebno tijelo visoke pravne stručnosti i autoriteta izdvojen iz sastava trodiobe vlasti s glavnom zadaćom zaštite ustavnosti i zakonitosti. Izdvojenost iz sustava trodiobe vlasti neki pravni stručnjaci nazivaju četvrtom, nadzornom vlasti ili međuvlasti koja nadzire sve druge vlasti i podložna je samo Ustavu i Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu. Krug nadležnosti Ustavnog suda i njegovih ovlaštenja koja izviru izravno iz Ustava čine ga čuvarom Ustava, najvišim tijelom ustavne garancije ustavnosti i zakonitosti, zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda građana. I zbog toga je njegova uloga od presudnog značaja za vladavinu prava i funkcioniranje uređene pravne države. Jer ako se osvrnemo na povijest nastanka države naići ćemo još kod Aristotela na spoznaju zašto je vladavina prava toliko značajna – On između ostalog kaže: «Tamo gdje vladavina prava ne počiva na zakonima, nema slobodne države». U ovoj godini ne obilježavamo samo petnaestu godišnjicu Ustavnog suda Republike Hrvatske.
U ovoj godini obilježili smo i petnaestu obljetnicu važnih događaja iz Domovinskog rata. I ovom prigodom smatram važnim naglasti da agresija na Republiku Hrvatsku nije uzrokovala samo stradanje ljudi i uništavanje imovine. Ona je, na žalost, otežala i usporila uspostavu i izgradnju demokratskih institucija i funkcioniranje pravne države.
Deficiti u funkcioniranju nekih državnih institucija koje nisu dovoljno uvažavale demokratske standarde imali su brojne posljedice. Ovom prilikom, naglasit ću samo netransparentnu pretvorbu i privatizaciju, koja je ostavila duboke ožiljke na samo u području vlasničke strukture, nego i u duhovnoj i moralnoj sferi hrvatskog društva.
Izgradnjom demokratskih institucija stvaramo uvjete kao se takvi negativni procesi ne bi ponovili, ali stvaramo i povoljnije gospodarsko okruženje okrenuto demokratskom razvoju i uključivanju u europske i euroatlantske integracije. Sve ovo naravno nije moguće bez vladavine prava.
Provedba vladavine prava u praksi predstavlja onu mjeru koja nam daje temelj za ocjenu koliko je Republika Hrvatska doista pravna država. Slijedom toga, da bi Ustavni sud djelotvorno mogao štititi vladavinu prava nužno je sačuvati njegovu neovisnu ustavnopravnu poziciju, ali i organizacijsku i funkcionalnu nezavisnost. Međutim, je li to uvijek bilo moguće i je li to moguće danas?
Ako pogledamo odnos Ustavnog suda i zakonodavnog tijela, a napose u slučajevima ispitivanja ustavnosti zakona uvidjet ćemo da utvrđivanje neustavnosti zakonske odredbe, bez obzira na svu pravnu utemeljenost takve odluke Ustavnog suda zasigurno ponekad ima i određenu političku konotaciju, jer u pravilu je riječ o određenom u javnosti, ali i među aktualnim političkim čimbenicima više - manje spornom interesnom pitanju. Prisjetimo se samo rješenja Ustavnog suda iz 1996. godine kojim nije prihvaćen prijedlog za ocjenu ustavnosti članaka Krivičnog zakona Republike Hrvatske (77,91,96) koji su se odnosili na pokretanje kaznenog progona za povredu časti i ugleda najviših državnih dužnosnika po službenoj dužnosti, dok je za «obične» građane vrijedio institut privatne tužbe, uz obrazloženje kako to nije odstupanje od ustavnih načela kojima se jamči ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.
Pet godina kasnije u svibnju 2000. godine po prijedlogu za ispitivanje ustavnosti gotovo istovjetne odredbe novog Kaznenog zakona (97,98) Ustavni sud pokrenuo je postupak i ukinuo sporne odredbe Kaznenog zakona, jer je utvrdio da one nisu u suglasnosti s odredbama Ustava.
Ovaj primjer, izdvojen iz mnoštva odluka Ustavnog suda koje su nedvojbeno svjedočile o njegovoj nezavisnoj poziciji, izrečen je danas u dobroj vjeri, s namjerom ukazivanja na svu složenost djelovanja Ustavnog suda, moguće izazove, ograničenja i utjecaje, ali i nužnost stalnog jačanja njegove nezavisne pozicije. Jer, vjerujem složit ćete se sa mnom, za vladavinu prava potrebno je osigurati, uz kvalitetne propise i stručne ljude, kojima zajamčena stabilnost njihovog položaja ustavnog suca dodatno omogućava nezavisnost u obavljanju sudačke funkcije.
Međutim ni to nije sve. Potrebno je osigurati i da sva tijela državne vlasti primjenjuju odnosno provode odluke Ustavnog suda i to bez obzira kakvo interesno ili vrijednosno stajalište imaju o pojedinoj odluci. Jer bez toga, Ustavni sud koji, grubo govoreći, ne raspolaže posebnim mehanizmima prisile neće moći ostvariti svoju ustavnu ulogu, a time će vladavina prava biti narušena.
A da je rad Ustavnog suda u ovih petnaest godina često bio uvjetovan aktualnostima političkog trenutka Hrvatske i pravima građana, o kojima je s obzirom na njih trebalo odlučivati, nedvojbeno govore odluke o ustavnosti pojedinih zakona.
Spomenut ću samo neke odluke kao što su one koje se odnose na Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, Zakon o hrvatskom državljanstvu, Zakon o područjima posebne državne skrbi, zakone iz područja privatizacije i pretvorbe, Odluke o povratu duga umirovljenicima, sve do današnjih dana, kada bez sumnje velik broj ustavnih tužbi predstavljaju problem za učinkovit rad i djelovanje Ustavnog suda.
Ustavna tužba kao krajnje sredstvo zahtijevanja zaštite ustavnih sloboda i prava, važna je i za zadovoljavanje zahtjeva za iscrpljivanje svih domaćih pravnih sredstava kao uvjeta obraćanja međunarodnim sudskim tijelima. Zbog toga ustavne tužbe svojom brojnošću potiskuju u stranu sva druga područja djelovanja Ustavnog suda i prijete njegovoj efikasnosti.
Sve navedeno, uključujući sporost hrvatskog pravosuđa koju prepoznajemo u izreci «spora pravda nije dobra pravda» nameće potrebu za promjenom. Stoga je reforma pravosuđa nužnost, iako se stječe dojam da njezino provođenje iz faze deklaratornog, uz poneke zakonske promjene, u praksi nije daleko odmaklo. Ne sjećam se da je itko u Hrvatskoj objavio u kojim se to sudovima i kod kojih sudaca sudi nerazumno dugo, koji sudovi i suci imaju najviše poništenih presuda, izloživši ih uz osudu struke, stegovnoj odgovornosti i osudi javnosti. Upravo zbog toga za pohvalu je stav Ustavnog suda o prijekoj potrebi da redovni sudovi sudjeluju u utvrđivanju povreda prava na suđenje u razumnom roku, određivanju rokova u kojima se mora okončati sudski postupak, te određivanju primjerene naknade za pretrpljenu povredu.
Ne želeći dalje ulaziti u pojedinosti poteškoća s kojima se Ustavni sud u svom radu susreće, kojih smo svjesni i koje je nužno otkloniti u cilju efikasnosti njegovog rada, želim još samo naglasiti pozitivnu ulogu Ustavnog suda u provođenju nadzora nad ustavnosti i zakonitosti izbora provedenih u Republici Hrvatskoj.
Na kraju, upućujem vam čestitke povodom petnaeste godišnjice djelovanja, uz posebnu zahvalu svima koji su svojim radom u Ustavnom sudu doprinijeli njegovoj prepoznatljivosti u hrvatskom društvu kao suda, kod koga se na kraju svih pravosudnih putova pravda traži, ali u okviru ustavom priznatih vrijednosti i ostvaruje.
Hvala!