HRVATSKA U VRIJEME 2. SVJETSKOG RATA I SUVREMENA REPUBLIKA HRVATSKA

Gospodine predsjedniče Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,
Gospođe i gospodo akademici,

Sa zadovoljstvom obraćam se upravo vama, članovima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, da bih vam iznio svoje poglede na temu koja je i intrigantna, i provokativna. U isto vrijeme ta tema, odnosno potreba da se o njoj progovori – još jednom, pa i ovdje - pokazatelj je stanja duha u našemu društvu, stanja s kojim možemo biti sve, samo ne zadovoljni. Zašto to kažem? Pa naprosto zato što ću danas pred vama govoriti o nečemu što je notorno, o čemu ne bi trebalo više raspravljati, o čemu ne bi trebale postojati ama baš nikakve dileme – ni u znanstvenim krugovima, a još manje u najširoj javnosti. Riječ je, naravno, o karakteru onoga što se u vrijeme Drugoga svjetskog rata nazivalo hrvatskom državom i o prirodi samostalne Republike Hrvatske, nastale u posljednjem desetljeću dvadesetoga stoljeća.
Obraćam vam se u vrijeme kada se, temeljem jednoga moga davnoga govora, a bilo ih je vjerojatno i više, nastoji dovesti u sumnju upravo moje antifašističko opredjeljenje, odnosno kada se želi, u funkciji nekih dnevno-političkih potreba, uvjeriti javnost u moju nevjerodostojnost. I o tome ću nešto reći, vrlo kratko, ali na kraju.
Kako bi stvari od samoga početka bile potpuno jasne, krenut ću od teze da dvije Hrvatske, ona iz vremena Drugoga svjetskog rata, tj. NDH, i ova današnja, nemaju ništa zajedničkoga. Njih ništa ne povezuje – ni njihovi korjeni, ni načela na kojima su izgrađene, ni praksa svakodnevnoga života. Dakle, još jednom: Hrvatska iz vremena Drugoga svjetskog rata i ova naša današnja Hrvatska ni na koji način nisu povezane. Postojala je, međutim, u vrijeme svjetskoga rata još jedna, treća Hrvatska, no – to ostavljam za kasnije.
O tome, kakva je bila Kraljevina Jugoslavija, ne treba trošiti mnogo riječi. Ne, ja ne želim pribjeći fraziranju, ni upotrebljavanju otrcanih klišeja. Neću stoga govoriti ni o tamnici naroda, ni o versajskoj tvorevini koja je od samoga svojega stvaranja bila protuprirodna i koja se u praksi svodila na veliku Srbiju. Mada, u svemu tome ima zrno istine. Ipak - znanstvena, povijesna istina prilično je složenija.
A istina je kako je raspoloženje slavenskih naroda obuhvaćenih Austro-ugarskom monarhijom nedvojbeno bilo u prilog nacionalnome osamostaljenju, kako je favoriziralo i ujedinjavanje na toj, nazovimo je za ovu priliku tako, slavenskoj osnovi – jer, ona je bila teorijska i praktična negacija života pod germansko-ugarskom vlašću. Na toj osnovi nastala je Čehoslovačka, na istoj osnovi nastala je i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnija Jugoslavija.
Većinsko raspoloženje naroda tih zemalja bilo je, reći ću još jednom, u prilog osnivanja tih složenih država. Ako je netko upozoravao na opasnost gušćjeg srljanja u maglu, onda su to bili tek pojedini političari, i to usamljeni političari. Napokon, treba li podsjećati na dugogodišnje hrvatsko-srpske veze? Nisu one nastajale samo temeljem sličnosti dvaju naroda, a te sličnosti svakako postoje, nego i temeljem uvjerenja onih koji su ne bez osnove davali ton javnome mnijenju, kako je oslobođenje od tuđinske vlasti moguće samo kroz ujedinjavanje.
Pod ovim krovom, siguran sam, zaista nikoga ne bi trebalo podsjećati na činjenice, poput onih koje govore o zajedništvu u borbi protiv Bizanta, Turaka i Mlečana, a potom protiv Habsburga, Ugara i Talijana, na Ljudevita Posavskog, Andriju Kačića Miošića, Petra Petrovića Njegoša, ili Petra Preradovića. Dakle osnove na kojima je stvorena prva država južnoslavenskih naroda nisu bile u potpunosti umjetne, niti su bile isključivo nametnute od strane pobjednika u Prvome svjetskom ratu.
S druge strane, istina je i to da su u okviru prve Jugoslavije koja je nesumnjivo bila i svojevrsni eksperiment, bili spojeni narodi koji nikada do tada nisu živjeli zajedno, a koji su dotadašnji život proveli izvrgnuti različitim utjecajima, odnosno utjecajima različitih kultura, religija, pa i svjetonazora. Drugim riječima, u same temelje Jugoslavije u koju je ušla i Hrvatska, bili su – na određeni način – ugrađeni i osnovni uzroci njezinoga raspada.
Te uzroke što su ih tijekom godina dodatno potencirali potezi velikosrpske politike iskoristila je, perfidno ih koncentrirajući na razliku u vjeri, skupina ekstremista, sljedbenika Josipa Franka, političara koji je izazvao raskol u Hrvatskoj stranci prava Ante Starčevića i koji se odlikovao izraženim antisrpstvom. Ta skupina iznjedrila je i Antu Pavelića, koji će godine 1941., bez ikakve demokratske legitimacije, ali uz potporu talijanskoga i njemačkoga oružja, uzurpirati položaj gospodara života i smrti u Hrvatskoj - tzv. poglavnika.
Predaleko bi me odvelo da se upustim u razmatranje ustaške emigracije, kao i načina na koji su ustaše pripremani, najprije uz svesrdnu pomoć Mađarske, a potom fašističke Italije, za preuzimanje vlasti u Hrvatskoj - jasno pod pretpostavkom razbijanja Kraljevine Jugoslavije. Kao podsjetnik onima koji su „vječno jučerašnji“ i koji bi nas danas, na početku 21. stoljeća, još uvijek željeli uvjeriti kako bi i ustaštvo trebalo biti temelj suvremene hrvatske države, samo dva podatka.
Ustaše su sami sebe opisivali kao ljude koji su, citiram, odgojeni da vjeruju, koji ne razmišljaju o mogućnostima i nemogućnostima, koji slušaju . . ., završen citat. I, drugo, usko povezano s ovim prvim. Onaj tko se ne bi pokorio tome zakonu poslušnosti, nerijetko je gubio glavu. Govorim o emigrantskim danima ustaša, NDH će tek doći. Tada, u talijanskoj emigraciji, na Liparima, neposlušne bi se po kratkome postupku bacalo u vulkanske jame i niz brdske padine. Bilo bi dobro da se oni koji danas istražuju razne jame, sjete i te prakse – naime kada je, kako i tko s njome počeo.
Godine 1941. većina je hrvatskoga naroda bila nezadovoljna Jugoslavijom, čak i usprkos osnivanju Banovine Hrvatske koja je, tako se barem činilo, obećavala mogućnost uspostavljanja prihvatljivog položaja Hrvata u monarhiji pod krunom Karađorđevića. No, to nezadovoljstvo nije srušilo Jugoslaviju. Srušio ju je vojni udar sila Osovine i njihovih saveznika, koji je bio posljedica puča probritanski orijentiranih oficira.
Točno je kako je bilo dosta onih, ne samo u Hrvatskoj, koji su slom Jugoslavije pozdravili, jer tu Jugoslaviju – takvu kakva je bila, odnosno postala – nisu prihvaćali. Točno je i to da je ne mali broj Hrvata u prvim trenucima zbog toga čak pozdravio i ulazak njemačkih i talijanskih trupa. Ali, nadasve je točno to, da niti tada, niti bilo kada – prije ili poslije toga – većina hrvatskoga naroda ni na koji prepoznatljiv način nije optirala za ustaštvo i za antisrpstvo koje je od samoga početka bilo bitno obilježje ustaštva.
Pavelić i mala skupina njegovih pristaša dovedeni su na vlast u trenucima raspada Jugoslavije, a mogli su je preuzeti zahvaljujući totalnome kolapsu i želji pojedinaca, u prvome redu bivših austrijskih oficira – Hrvata, da „izravnaju račune“ s režimom Karađorđevića kojega nikada, iz različitih razloga, nisu prihvatili. Tome valja pridodati i blagonaklon stav Vlatka Mačeka, vođe nesporno najutjecajnije hrvatske stranke – Hrvatske seljačke stranke, HSS. Govorim o Mačekovome stavu u travnju godine 1941. O tome na kojim je pretpostavkama Paveliću uopće bilo omogućeno preuzimanje vlasti, mislim da dovoljno govore dva podatka.
Prvo, da bi dobio Mussolinijevo priznanje, budući će poglavnik morati fašističkome Duceu poslati brzojav u kojemu potvrđuje raniji, upozoravam na ovo: raniji, dogovor o priznavanju talijanskih interesa u Dalmaciji, drugim riječima: o predaji Dalmacije Talijanima. I, drugo, dana 14. travnja 1941. njemački general, zapovjednik sjeverne fronte protiv Jugoslavije, u svojoj dnevnoj zapovijedi izrijekom navodi kako je, citiram, Fuehrer odlučio osnovati hrvatsku državu, završen citat.
Eto, to je bila osnova na kojoj je Pavelić uspostavio ustašku vlast. Ta njegova vlast nikada se neće podvrći nikakvoj demokratskoj provjeri, pa neće sve do kraja ni imati karakter vlasti koja odgovara volji većine građana.
Ustašama demokratska legitimacija nije ni trebala. Demokracija naprosto nije bila u njihovome programu, oni su bili zakleti antidemokrati. U svojevrsnoj „bibliji“ ustaštva, u svojoj knjizi „Strahote zabluda“, Pavelić - vjerni saveznik i poklonik fašizma - objašnjavao je kako je „fašizam nastao na razvalinama demokracije“, te kako je „najprije morao odstraniti demokraciju i sve ono što je demokracija bila uvela“. To su doslovni citati. Naravno, fašizam se opravdavao boljševizmom, a boljševizam se – da bi stvar bila do kraja besmislena – proglašavao saveznikom „velikih svećenika demokracije“.
Ustaštvo se posebno obaralo na kampanju za mir što su je vodile zapadne demokracije, koje su optuživale – s mnogo razloga, kao što će se kasnije vidjeti – fašizam kao glavnu opasnost za mir u svijetu. Da budem malo ciničan: vjerojatno zato, da bi dokazao neosnovanost te teze o fašizmu kao opasnosti za mir, Pavelić će još prije isteka godine 1941. navijestiti rat Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, a Hrvate će, kao topovsko meso, slati na istočnu frontu, protiv Sovjetskog Saveza.
Toliko o nekim temeljnim zasadama ustaštva koje su činile okvir jedne, one ustaške, Hrvatske u vrijeme Drugoga svjetskog rata. I da ne zaboravim. Od samoga početka ustaše su povele kampanju protiv Srba i Židova – ne kao reakciju na antidržavne aktivnosti, kao što nas neki posljednjih godina uporno pokušavaju uvjeriti, nego kao svoju autohtonu politiku koja nije bila diktirana od nacista i fašista, nego se inspirirala i napajala njihovom teorijom i praksom.
Ako možda ipak nekoga treba podsjetiti, mada bih volio vjerovati kako to u krugu akademika nije potrebno, evo i o tome tek nekoliko osnovnih podataka. Samo 7 dana poslije proglašenja NDH donijeta je zakonska odredba „za obranu naroda i države“ koja predviđa smrtnu kaznu ne samo za „povredu ili vrijeđanje časti i životnih interesa hrvatskoga naroda ili ugrožavanje opstanka NDH ili njezine vlasti“, nego i za sam pokušaj toga djela. Dakle: za pokušaj – smrt. U to doba, kažem još jednom – 7 dana poslije proglašenja NDH - nema ni nagovještaja bilo čega što bi se moglo nazvati pobunom ili otporom.
Potom je 8. svibnja 1941. donijeta odredba kojom se u Zagrebu Srbima i Židovima zabranjuje stanovanje u sjevernom dijelu grada, jednostavnije rečeno: u elitnim četvrtima. Drugom odredbom od istoga dana Srbima i Židovima, upozoravam vas na redoslijed, ograničava se slobodno kretanje Zagrebom, a Srbima se ulazak u Zagreb i izlazak iz njega dozvoljava samo uz prethodno policijsko odobrenje.
Mjesec dana kasnije, 7. lipnja, Židovima se zabranjuje odlazak u kupovinu, u trgovine i na tržnice, prije 10 sati. Onima koji se ne drže tih propisa zaprijećeno je kaznom po zakonu, odnosno najstrožom kaznom. Da dodam još i to kako su uspostavljeni prijeki sudovi koji su mogli izricati samo jednu kaznu – smrtnu. Protiv tako izrečene kazne nije bilo pravnoga lijeka, a morala je biti izvršena u roku od tri sata poslije izricanja.
Tako je počela ustaška Hrvatska!
A nastavila je osnivanjem koncentracijskih logora u kojima je sudjelovanje zatočenika u upravi, ili izvođenje operetnih predstava bio tek perfidni oblik mučenja i poruge kojima su zatočenike podvrgavali njihovi mučitelji i ubojice. U tim se logorima ubijalo – ne doduše tako tvornički i organizirano kao u onima što su ih uspostavljali nacisti, ali ubijalo se – divljački, brutalno i sadistički, maljevima, sjekirama, pa noževima što su bili posebno za tu svrhu konstruirani.
Ubijalo se Srbe, Židove, Rome, Hrvate – antifašiste, a potom i sve one koji iz bilo kojih razloga režimu nisu bili po volji. Stare i mlade – uključujući djecu, žene i muškarce. Ubijalo se diskriminirane, ali kada se ubijalo, onda se ubijalo bez diskriminacije.
I najmanje je u svemu tome važan broj ubijenih. On, doduše, govori o razmjerima zločina, ali o karakteru vlasti koja je ubijala - ne govori ništa. Ključno je da je ubijanje bila politika, bitno je da je politika ustaške Hrvatske bila zločin. Odnosno: i u ustaškoj Hrvatskoj, jer ustaštvo je samo domaća inačica fašizma, pokazalo se da su fašizam, odnosno nacizam zločin u teoriji i u praksi, da zločin nije iznimka, nije eksces. Zločin je bio program.
No, iz otpora okupaciji, iz otpora prepuštanju velikih dijelova nacionalnoga teritorija stranim državama, te iz otpora teroru na kojemu je počivala i kojega je od svojih prvih dana provodila ustaška vlast, rodila se druga Hrvatska – slobodarska, antifašistička Hrvatska, ona Hrvatska na čijim tradicijama gradi i nastavlja naša današnja samostalna država. Točno je, to se i ne može, a i ne treba prešućivati: ključnu ulogu u podizanju masovnoga ustanka imali su komunisti, makar je jednako točno da većinu boraca – antifašista nikada nisu činili komunisti.
Točno je i to da su komunisti, slijedom svoje vodeće uloge u antifašističkoj borbi preuzeli vlast na kraju Drugoga svjetskog rata i da su odredili karakter tzv. druge Jugoslavije u koju je ušla i Hrvatska. I, da kažem još i ovo: bilo je zločina, pa i masovnih, i na antifašističkoj strani. Nikada to nisam ni sakrivao, ni poricao. Ali, uvijek sam inzistirao na tome da se zna redoslijed događaja, da se zna što je bilo prije, a što poslije, da se zna koji je režim bio zasnovan na zločinu, a koji je zločin povremeno tolerirao. Inzistirao sam na tome da se jasno razlikuje koji se poredak temeljio na diskriminaciji ljudi na osnovi nacije, rase, vjere, a potom i svjetonazora, a koji je diskriminaciju sveo na političke neistomišljenike.
Nisam nikakav poklonik komunizma, bio sam i sam njegova žrtva, jer sam težio promjenama i većim slobodama, ali apsolutno odbacujem bilo kakvo izjednačavanje komunizma i fašizma.
Fašizam je bio zločin u ideji i u realizaciji te ideje. Socijalizam je bio utopija, pri čijoj realizaciji je bilo i zločina, ali zločin nije bio program.
Govorim o socijalizmu kao ideji, ne o boljševizmu. Odbacujem isto tako izjednačavanje jugoslavenskog socijalističkog modela s modelom što je bio prakticiran u Sovjetskom Savezu i istočnoeuropskim zemljama pod njegovom dominacijom.
Druga, federativna Jugoslavija, počivala je na pretpostavci jednakopravnosti naroda što su bili u njezinome sastavu, ali u stvarnosti počivala je na autoritetu i karizmi njezinoga dugogodišnjeg prvog čovjeka – Josipa Broza Tita. Tita su slušala, sve do njegove smrti, dva osnovna instrumenta i poluge vlasti – Savez komunista, kao jedina i višenacionalna stranka i Jugoslavenska narodna armija, također višenacionalna i zasnovana na ideji antifašizma i jednakosti naroda i narodnosti – kako se u ono vrijeme govorilo.
Titovom smrću godine 1980. počeo je zapravo raspad Jugoslavije. U posljednjem desetljeću njezinoga postojanja na scenu izlazi u Srbiji Slobodan Milošević, čovjek koji je naprosto volio vlast i koji je želio vlast da bi mogao mijenjati granice i povećati teritorij Srbije. U službi tih svojih ambicija izveo je na scenu i velikosrpski nacionalizam, odnosno šovinizam. Njegova politika morala je unutar Jugoslavije naići na otpor, ona nije mogla proći. U konačnici prozreo ga je i svijet, mada ga je Milošević prilično dugo uspješno varao pričom o tome kako spašava Jugoslaviju.
Svijet je bio sentimentalan prema Jugoslaviji zbog pozitivne uloge što ju je ona, kao čelna država pokreta nesvrstanih, nesporno imala u vrijeme hladnoga rata. Milošević je igrao na tu kartu i, mada su se i Hrvatska, i druge bivše republike poslužile pravom što im ga je davao jugoslavenski ustav iz godine 1974., pa su u skladu s njime proglasile nezavisnost, potrajalo je dosta dugo dok je u svijetu shvaćena Miloševićeva prijevara, dok je shvaćeno kako oni koji izlaze iz Jugoslavije nisu nikakvi separatisti, nego se koriste svojim ustavnim pravom, jer su došli do zaključka da se jugoslavenski model naprosto potrošio, da je dotrajao.
Tada, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, stvorena je i suvremena hrvatska država, Republika Hrvatska. Njezina je vlast izabrana na slobodnim, višestranačkim izborima, odluka o izlasku iz Jugoslavije donijeta je uvjerljivom većinom na referendumu.
I tu je sve čisto.
Problemi počinju onoga trenutka kada se popustilo skupinama iz dijaspore koje su tražile da se suvremena hrvatska država formira na zasadama one ratne, Pavelićeve, kada je odricanje od socijalističkoga modela shvaćeno kao legitimacija za posvemašnji obračun i s antifašizmom i kada se Hrvate, suočene s pobunom dijela Srba u Hrvatskoj i s nametnutim ratom, htjelo mobilizirati i homogenizirati na osnovama rehabilitiranja ustaštva i relativiziranja, odnosno negiranja zločinačkoga karaktera ustaške Hrvatske.
Tu moram nešto reći i o govoru kojega sam održao u Australiji godine 1992., a bilo je takvih govora još. Istina je, dopustio sam da budem upregnut u kola te u najmanju ruku jednostrane interpretacije povijesnih zbivanja. Govorio sam u funkciji ratne propagande i s pozicije stranačkoga čelnika HDZ-a. Napravio sam, doduše, svojevrsnu verbalnu akrobatiku, pokušavajući onima koji su me slušali reći ono što su oni htjeli čuti, a pri tome ipak na neki način ostati i pri svojim uvjerenjima.
Naravno, to je bilo neostvarivo. Ja sam to ubrzo shvatio, kasnije sam ne jednom, u početku čak preuzimajući time i određene rizike, ali usprkos svemu – dosljedno, javno osuđivao to mobiliziranje na osnovi koketiranja s ustaštvom. Baš kao što ga osuđujem i danas.
Čuli su se proteklih dana i gotovo ultimativni zahtjevi da se zbog istupa pred auditorijima u dijaspori tih dalekih godina moram ispričati. Ako itko ima pravo tražiti moju ispriku, to su hrvatski antifašisti, oni iz vremena Drugoga svjetskog rata i oni koji danas stoje na tim pozicijama. A ako itko ni na koji način tu ispriku nije zatražio, onda su to bili upravo hrvatski antifašisti.
Usprkos tome, njima ću se ispričati.
No, da se vratim osnovnoj temi: problemi s odnosom prema prošlosti počinju u modernoj Hrvatskoj, u njezinim prvim godinama, s bespoštednim sotoniziranjem socijalizma i u njegovoj jugoslavenskoj varijanti i s istodobnim diviniziranjem ustaštva kao izvornog i iskrenog hrvatstva. I jedno i drugo je bez ikakvog utemeljenja. I jedno, i drugo donijelo nam je probleme s kojima se borimo još i danas.
Izbori godine 1990. bili su upravo to što im i ime kaže: pravi izbori - slobodni, demokratski i višestranački. Bit ću do kraja precizan: to su bili izbori i ništa više od toga. Pobjeda na tim izborima nije nikome dala legitimaciju za provođenje revolucije, ili za upotrebu revolucionarnih metoda. Na žalost, a to je drugi izvor problema s kojima se bavimo još i sada, bilo je ljudi u hrvatskoj vlasti koji to nisu tako shvatili. Oni su demokratski osvojenu vlast zloupotrijebili za razrješavanje vlastitih kompleksa ili frustracija, dok su nametnuti rat upotrijebili kao pokriće za obračune na osnovama koje s demokracijom i vladavinom prava, o ljudskim pravima da i ne govorim, nemaju nikakve veze.
I tako je Hrvatska vodila rat za svoju slobodu i samostalnost, ali su neki u Hrvatskoj ratovali za svoje pune džepove i za rehabilitiranje politike koja je čista suprotnost temeljima na kojima se izgrađuje ujedinjena Europa. Ratovali smo protiv pobunjenika i zločinaca, ali smo i mi povremeno pribjegavali njihovim metodama. Opravdavalo se to formulom: „a što su tek oni nama radili“, pri čemu se zaboravljalo „samo“ na jedno: oni, to su bili pobunjenici, a mi – mi smo bili država, i to – kako smo sami govorili – demokratska, civilizirana država.
Ušli smo u razdoblje samostalnoga života i pokucali smo na vrata ujedinjene Europe, opterećeni s tim hipotekama iz vremena borbe za samostalnost. Te hipoteke dovode u pitanje našu vjerodostojnost, one nas usporavaju na našemu europskom putu. Stoga ih se moramo riješiti, a to možemo učiniti samo na jedan način – tako što ćemo se obračunati s ratnim profiterima, što ćemo ratne zločince, ma tko oni bili, prepustiti Haaškome sudu, ili ćemo im sami suditi i tako što ćemo beskompromisno raditi na izgrađivanju demokratskog poretka, uključujući uspostavljanje vladavine prava, ili – drugim riječima – što ćemo se izboriti za to da svaki zakon u svakome trenutku jednako vrijedi za svakoga našeg građanina.
U suvremenoj Hrvatskoj ne smije biti „svetih krava“, ne smije biti pojedinaca, ma kolike bile njihove zasluge za uspostavljanje države, koji će se sakrivati iza te države, ili će je dovoditi u položaj svojega taoca. U Hrvatskoj je bilo onoga što se zove „slučajevi“, ali Hrvatska nije i ne smije sama postati „slučaj“. U Hrvatskoj ima onih koji, doduše, kažu da idu prema naprijed, ali pri tome gledaju isključivo prema natrag. Hrvatska, međutim, mora ići samo prema naprijed. Pogled unatrag treba nam jedino zato da ne bismo ponavljali već jednom učinjene pogreške.
Suvremena Hrvatska smije i mora biti sinteza najboljih tradicija slobodarstva i antifašizma s jedne strane i privrženosti demokraciji i vrijednostima civilnoga društva s druge. Suvremena Hrvatska, mada teži ulasku u ujedinjenu Europu, ne treba okrenuti leđa naciji i nacionalnome identitetu, ali ne smije naciju staviti na pijedestal i učiniti je kriterijem razlikovanja i diskriminiranja.
Suvremena se Hrvatska mora graditi na osnovama ravnopravnosti svih građana, bez obzira na naciju, rasu, vjeru i svjetonazor. Ona mora biti spremna na suočavanje s istinom o svojoj prošlosti, jer bez toga neće biti sposobna graditi ni vlastitu budućnost, ni budućnost svojih odnosa s drugima, uključujući susjede, od kojih je s nekima u devedesetim godinama bila i u ratu – prvi puta u povijesti, da ne zaboravim podsjetiti i na to.
Budućnost suvremene Hrvatske je u ujedinjenoj Europi – ne zato, što bi to bilo idealno rješenje, nego zato što drugoga i boljega rješenja jednostavno nema. Mi si ne možemo priuštiti luksuz da ostanemo izvan europskih integracija. Naime, izolirana Hrvatska bila bi prikladan poligon za one koji bi nas željeli ponovo odvojiti od svijeta što nas okružuje, kako bi mogli nastaviti kriminalnu djelatnost što su je započeli u danima rata za samostalnost.
Upravo takvi, u strahu da bi akcija protiv organiziranoga kriminala i korupcije koju energično tražim, mogla napokon uroditi plodom, nastoje mi sada zatvoriti usta. Nastoje me predstaviti kao čovjeka kojemu se ne može vjerovati. A na temelju čega? Na temelju stanovišta što sam ih iznosio u jednom kratkom razdoblju, kada sam nastupao u funkciji ratne propagande i, ponovo podsjećam: kao stranački dužnosnik HDZ-a. Ta se stanovišta razlikuju od onih koja dosljedno i uporno iznosim posljednjih više od 10 godina. Ja to ne poričem, niti od te činjenice bježim. Ali, ponavljam još jednom: govorio sam u funkciji ratne propagande.
Dopustite mi ovdje i jednu povijesnu digresiju. Ne uspoređujem, tek navodim primjer političara koji je u ratu i zbog rata govorio jednim jezikom, a poslije rata – drugim i drugačijim. Kažem: ne uspoređujem, jer stvari i nisu do kraja usporedive. Ipak - ne sjećam se da je itko ikada velikoga britanskog državnika Winstona Churchilla optuživao za dvoličnost zbog toga što je u vrijeme Drugoga svjetskog rata Nijemce nazivao Hunima i divljacima, a poslije rata je zagovarao suradnju s njima. Kao ni zbog toga što se on, zakleti antikomunista, u vrijeme rata Staljinu prijateljski obraćao, oslovljavajući ga s „ujače Joe“, da bi se poslije rata vratio svojemu antikomunizmu i skovao izraz „željezna zavjesa“, kako bi što slikovitije optužio sada već bivšega ujaka Joea za podjelu Erope.
To doista samo usput. Vraćam se suvremenoj Hrvatskoj i njezinoj budućnosti.
Ta je budućnost i u redovima Atlantskoga saveza, ne zato što bi bilo tko u Hrvatskoj gorio od želje da šalje naše vojnike na daleka ratišta širom svijeta, nego zato što je NATO i organizacija što promiče određene vrijednosti kojima i sami težimo i što NATO, uz ostalo, traži punu i potpunu depolitizaciju oružanih snaga. A ovo potonje vitalno je za naš miran i stabilan razvoj. No, ulazak u Europsku uniju i ulazak u NATO dva su procesa. Oni teku usporedno, ali oni nisu, mada se ponekada tako tvrdi, međusobno ni na koji način uvjetovani.
Što se pak našega angažiranja u vojnim akcijama NATO-a tiče, mi ćemo – kao zemlja članica biti obavezni u njima sudjelovati samo u jednom, jedinome slučaju: kada je napadnuta druga zemlja-članica. Sve ostalo ovisi o našim mogućnostima i našoj odluci.
Budućnost suvremene hrvatske države je u demokraciji, u strogom poštivanju ljudskih prava, u ostvarivanju vladavine prava i u prihvaćanju i primjenjivanju kriterija i standarda, svojstvenih ujedinjenoj Europi. Mi jesmo Europljani u zemljopisnom smislu, mi imamo povijest koja je dio europske povijesti, mi pripadamo europskom kulturnome krugu, ali mi tek moramo postati suvremeni Europljani – po načinu razmišljanja, po ponašanju, po vrijednostima kojima težimo i koje ostvarujemo.
Zaključit ću vraćanjem na naslov teme o kojoj ste me pozvali da govorim: Hrvatska u vrijeme Drugoga svjetskog rata i suvremena hrvatska država. Mislim zapravo, a naznačio sam to već na početku izlaganja, kako bi trebalo govoriti o dvije Hrvatske iz vremena Drugoga svjetskog rata i današnjoj, suvremenoj hrvatskoj državi koja je potvrda antifašističke Hrvatske i negacija ustaške Hrvatske.
Tako formulirani naslov sublimira na najbolji mogući način sve ono što sam pokušao reći.
On ujedno i definira Republiku Hrvatsku, državu na čijem sam čelu voljom većine njezinih građana, na način da ona u isto vrijeme odgovara i težnjama golemoga broja svojih stanovnika, ali i potrebama i željama ujedinjene Erope u kojoj s pravom i razlogom vidimo svoje mjesto.
Kada dođemo do toga da na stvari tako gledamo, onda će nestati i potreba da o njima uvijek iznova govorimo, onda ćemo moći biti zadovoljni sa stanjem duha u našemu društvu.
Onda i tek onda znat ćemo da smo nepovratno zakoračili u sadašnjicu i da smo spremni za sutrašnjicu.
Zahvaljujem na vremenu što ste mi ga poklonili. Žao mi je što je skupina cijenjene gospode akademika odlučila ovo moje izlaganje bojkotirati. Možda su mogli čuti nešto, što ne znaju. A možda se jednostavno nisu htjeli konfrontirati s onime što ne žele čuti.
Vama koji ste ovdje – još jednom – hvala na pozornosti.