Gospođe i gospodo,

predsjednici i predstavnici uprava,

glavni urednici i urednici,

komentatori i kolumnisti,
i – kao posljednji – ali svakako najvažniji – novinari,

Sve vas zajedno srdačno pozdravljam na našem tradicionalnom druženju što ga priređujemo početkom svake godine. Za one koji su možda već počeli odbrojavati preostali dio mojega mandata – srest ćemo se ovako još dva puta. A, naravno, sretat ćemo se i kada napustim ovaj Ured, baš kao što smo se sretali i prije no što sam ovamo došao.

Govorim to zato, što bih vas htio podsjetiti na činjenicu da sam uvijek poklanjao znatnu pozornost kontaktima s medijima. Smatrao sam i smatram kako novinari imaju iznimno važnu ulogu u društvu. U isto vrijeme ocjenjivao sam i ocjenjujem kako ljudi na javnim funkcijama, što svakako podrazumijeva političare, imaju obvezu da budu dostupni medijima i otvoreni prema njima. Uvijek sam se nastojao upravo tako ponašati.

Mediji su spona između svega što se događa u društvu i pojedinaca koji to društvo čine.
Mediji informiraju.
Znam onu poznatu izreku koja kaže kako mediji obavještavaju, obučavaju i zabavljaju i to je svakako točno, ali uvjeren sam da je ipak prva i najvažnija zadaća medija da informiraju. Ta zadaća dobila je dodatno na važnosti, otkako gradimo demokratsko društvo.

Ponovit ću i danas nešto što sam već mnogo puta rekao, pa i vama – medijskim ljudima. U demokraciji odluke ne donose niti pojedinci, niti upravljačke strukture koje su iznad ili izvan društva. Odluke donose građani. A da bi mogli odlučivati, građani moraju biti obaviješteni. Neobaviještenim ljudima lako se manipulira, njih se lako zavodi, a zavedene ljude nije nimalo teško navesti na odluke koje u najmanju ruku nisu u njihovom interesu.

Zato je sloboda medija jedan od temeljnih kamena na kojima počiva zgrada demokracije. No, sloboda istraživanja, otkrivanja i objavljivanja nije isto što i pravo na anarhiju, destrukciju i nepoštivanje privatne sfere.

Interes društva najprije moramo definirati, a tek potom se na njega i pozivati. Jer, interes društva nije i ne može biti pokriće za kopanje po tuđim utrobama, za poigravanje s tuđim životima – samo zbog veće čitanosti, slušanosti ili gledanosti. Sloboda medija, baš kao i svaka sloboda ima i drugu stranu medalje, a ta se strana zove – odgovornost.  

Mediji i svi koji u njima rade, a u uvjetima tržišnoga gospodarstva i vlasnici medija, imaju golemu i nezaobilaznu ulogu, ali oni imaju i golemu odgovornost. Odgovornost za svaku napisanu ili izrečenu riječ, za svaku objavljenu fotografiju ili snimku. Kategorija ispravka ili demantija ne može biti nadomjestak za izbjegavanje te odgovornosti. Ispravak i demanti su tek posljednji izlaz iz stanja što smije biti samo iznimno, stanja u kojemu su zakazali profesionalnost i profesionalna etika.

Spomenuo sam tržišno gospodarstvo. Vi ste svi danas na tržištu i ono u određenoj mjeri diktira vaše ponašanje. Ali, to ne znači da zbog zakona tržišta smijete zaboraviti na zakone profesije, da smijete zaboraviti etiku vaše profesije. Vaš cilj, cilj novinara jest, smije i može biti samo jedan, a to je istina. Dodao bih: ne istina o bilo čemu ili bilo kome, nego istina koja je relevantna za širu društvenu zajednicu, istina čije objavljivanje služi interesima te zajednice, a ne zadovoljavanju prizemnih poriva za saznavanjem u osnovi irelevantnih senzacija.

I još nešto: u današnjim medijima, a to nije nikakva specifičnost Hrvatske, ima ljudi koji misle kako je posao medija da stvaraju događaje. Pa da onda tim fabriciranim događajima privlače pozornost i bolje se prodaju. To je iz osnova pogrešno. Mediji i novinari trebaju pronalaziti događaje, prepoznavati ono što je vijest, novost, izvještavati o tome i, kada je to sve obavljeno, i komentirati.

Upravo to, samo to, i upravo tim redom. A stvaranje događaja prepustite životu.

Na kraju pročitat ću vam ulomak iz teksta što ga je nedavno napisao jedan od vrsnih novinara starije generacije, bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj – Zlatko Dizdarević.

Citiram: Kada bi ovo, što gledamo na televiziji i čitamo u novinama bio naš jedini život, skoro pa da i ne bi postojao neki posebno poželjan razlog da se takav život živi. Sreća je što obični, koliko-toliko normalni ljudi povremeno naslućuju da iza i ispod te medijski presuđene istine o životu postoji i onaj drugi, stvarni život koji makar i samo na trenutak zna iznenaditi ljepotom; završen citat.

Mislim da vam ne moram objašnjavati zašto sam smatrao potrebnim pročitati vam baš ove riječi. Nastojte da ih ne zaboravite. I pokušajte raditi svoj posao tako da oni zbog kojih postojite, a to nisu ni mediji u kojima radite, ni vlasnici koji vas plaćaju, nego oni koji čitaju novine, slušaju radio i gledaju televiziju, da oni – dakle - u vašim novinarskim radovima prepoznaju pravi, stvarni život, a ne život što ste ga vi kreirali.

Vama i članovima vaših obitelji želim u Novoj godini mnogo sreće i uspjeha, želim vam dobro zdravlje i zadovoljstvo u svemu što radite. Napokon, želim vam da radite svjesni s jedne strane uloge koju objektivno imate, a s druge strane – odgovornosti što je nosite upravo zbog te i takve uloge.

Ukratko – želim vam da budete novinari, dostojni toga imena, kao i onih među vašim prethodnicima iz različitih epoha koji su radili u daleko težim i složenijim uvjetima, ali su na najbolji mogući način čuvali dostojanstvo vaše profesije.

 Još jednom – sretna vam Nova godina.