Cijenjena gospođo Teršelić,

uvaženi sudionici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije,

poštovani predstavnici međunarodnih institucija,

gospođe i gospodo,

S iskrenim zadovoljstvom prihvatio sam poziv da se obratim sudionicima Međunarodne konferencije o utvrđivanju istine nakon ratnih sukoba. Ne samo što je to tema o kojoj sam i sam često govorio, nego – a to je i razlog mojega interesa za nju – utvrđivanje istine smatram nezaobilaznim preduvjetom za puno i trajno normaliziranje prilika u jugoistočnoj Europi.

Reći ću još jednom: to je nezaobilazni preduvjet normalnoga života i normalnih odnosa – kako među pojedinim državama ove regije, tako i među građanima pojedinih država. Zato o tome i treba govoriti, zato istinu treba uvijek iznova afirmirati i reafirmirati kao conditio sine qua non i naših života, i života generacija što dolaze iza nas.

Jednostavno je reći: istina. A još je jednostavnije reći kako nema jedne istine, kako svatko ima svoju istinu. Moje je mišljenje sljedeće.

Mi istinu moramo znati, istinu treba utvrđivati i utvrditi, s istinom se treba suočiti i htjeti suočiti – ma kakva ona bila i bez obzira na to hoće li se ona nekome svidjeti, ili neće.

A istina doista jest samo jedna. Naravno, postoje različiti doživljaji te istine, postoje različiti uglovi gledanja na nju, postoje različita tumačenja istine.
No, istina ostaje ono što jest – to su činjenice, to je ono što se dogodilo. I tu nikakvih pogađanja, nikakvih cjenjkanja, nikakvih relativiziranja nema, niti smije biti. Mi govorimo o istini nakon ratnih sukoba, drugim riječima govorimo u prvome redu o ratnim zločinima, govorimo o onome što se nije smjelo dogoditi, ali što se nedvojbeno dogodilo.

I da odmah kažem i to: dogodilo se i događalo se na svim stranama. Nitko nije ostao pošteđen, nitko nema pravo za sebe monopolizorati aureolu sveca. Naravno, pri tome ne smijemo zaboravljati ni redoslijed događanja, ni opseg zločina, a ni motivaciju zločinaca. To je ono što bih nazvao širim povijesnim kontekstom. To su podaci koji mogu pridonijeti boljem razjašnjavanju onoga što se dogodilo.

Ja na tim podacima inzistiram, jer ih smatram bitnima u kontekstu utvrđivanja istine. Nedavno predbacili su mi- u jednom sasvim konkretnom slučaju- da zločinom opravdavam zločin. To nikako nije slučaj. Za zločin nema opravdanja, ali može biti objašnjenja. I tu želim biti potpuno precizan. Objašnjenje ne opravdava, ono samo omogućuje – ponekad, ne uvijek – da se shvati ne samo što se dogodilo, nego i zašto se dogodilo. Ali, ponavljam još jednom, kategorički i jasno: zločin je zločin i svaki zločin valja osuditi.

Što u isto vrijeme i znači da se ničiji zločin ne smije prešutjeti.

Napokon, upravo zato što tako mislim, izrekao sam u govoru u izraelskome parlamentu ispriku zbog zločina počinjenih u Drugome svjetskom ratu u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nad pripadnicima Židovskog naroda. I zato što tako mislim, izrekao sam na mjestu nekadašnjega koncentracionoga logora Jasenovac ispriku zbog zločina što ih je tamo, ali ne i samo tamo – nad Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima-antifašistima - počinio ustaški režim, zloupotrebljavajući i kaljajući hrvatsko ime.

Otišao sam malo u povijest, mada znam da se vi na ovoj konferenciji u prvome redu bavite istinom o našoj nedavnoj prošlosti, o ratovima u kojima se potkraj dvadesetoga stoljeća raspala jugoslavenska federacija. Ali, vidite, u tim ratovima vodile su se na određeni način i nezavršene bitke iz Drugoga svjetskog rata. A prilikom raspada Jugoslavije pokušali su nam, ne samo nama u Hrvatskoj, nametnuti povijesni revizionizam kojemu je krajnji cilj bio opravdati zločine jednih, uvećati zločine drugih i u konačnici od povijesnih gubitnika napraviti povijesne pobjednike.

Eto, i to je dio onoga šireg povijesnog konteksta o kojemu govorim, i o tome moramo voditi računa kada se bavimo temom utvrđivanja istine nakon ratnih sukoba.

Nije rijetkost da političari zatvaraju oči pred istinom, da istinom manipuliraju kako bi postigli, ili lakše postigli neke svoje kratkoročne ciljeve. I zato nije slučajno što među političarima nećete baš uvijek naći uvjerene pobornike borbe za istinu, još manje borbe za suočavanje s istinom, ma kakva ona bila. Ja čvrsto stojim na stanovištu, ne isključujući naravno ni samoga sebe, da svatko – od političara pa do onoga poslovičnog običnog čovjeka s ulice – mora biti spreman i sposoban suočiti se s istinom o prošlosti.

Mislim na prošlost kako država, tako i pojedinaca.
Mi nikada nećemo postaviti čvrste i trajne temelje odnosa u regiji, ako ne raščistimo s time što se događalo i ako ne utvrdimo odgovornost i krivnju. I mi nikada nećemo moći izgraditi zdrava društva, ako ćemo – prikrivanjem istine – stvoriti prilike na koje će se moći primijeniti naslov filma što se bavio sličnom problematikom nakon Drugoga svjetskog rata – ubojice su među nama.

Polazeći od takvih stanovišta bio sam i ostajem pobornik i zagovornik pune suradnje s Međunarodnim sudom u Haagu. Nebrojeno sam puta rekao, a ponovit ću i danas: taj nam sud pomaže u individualiziranju krivnje, pomaže nam da skinemo balast kolektivne krivnje što su ga u jednome određenom razdoblju nametali i neki političari – protivnici normaliziranja u regiji.
O regiji, o njezinome jučer, ali  i njezinome sutra, trebali bi misliti i oni koji danas demonstracijama prate održavanje ovoga skupa. Onima koji traže razjašnjavanje sudbine nestalih u nedavnim ratovima, poručujem da kucaju na otvorena vrata.

To je i naš prioritet-razjašnjavanje sudbine svih nestalih, i to na svim stranama.
A onima koji demonstriraju protiv Haškog suda, poručujem da manifestiraju protiv utvrđivanja istine. Pri tome, ja ne idealiziram Haaški sud. No, ostajem pri tome da nam taj sud pomaže.
I ostajem pri tome da bez utvrđivanja istine nećemo i ne možemo sa sebe skinuti balast prošlosti, a ujedno i postaviti temelje budućnosti.
Mi našu prošlost naprosto moramo apsolvirati.

Nema zločinačkih naroda i nikada, baš nikada, ne može cijeli jedan narod biti odgovoran i kriv za ono što su počinili pojedini njegovi pripadnici, ili organizirane skupine – ma kako velike i brojne bile. Postoje individualni zločinci, postoje i zločinačke skupine i organizacije, ali – kažem još jednom – zločinačkih naroda nema. I onako kako ćemo napredovati u utvrđivanju istine, onako kako ćemo napredovati u individualiziranju krivnje, tako će biti sve jasnije da kolektivna krivnja naprosto ne postoji.
Ni na jednoj strani, ni za što.
Haaški sud nije, dakle, neprijatelj ni jedne države u regiji. On je saveznik svih onih koji se bore za istinu, on je pomoćnik svih onih koji žele stvoriti uvjete u kojima će naša društva prihvatiti istinu i u kojima će naša nacionalna pravosuđa, polazeći od te opće istine, moći nastaviti ono što je Haaški sud započeo. Upravo u ovome krugu svakome je dobro poznato da ratni zločin ne zastarijeva. Hrvatska je pokazala da se toga drži kada je sudila, prije nekoliko godina, jednome od zapovjednika ustaškog koncentracionog logora Jasenovac.
Demokratska Hrvatska, država koje s mnogo razloga traži svoje mjesto u ujedinjenoj Europi, ne smije ostaviti ni najmanji prostor sumnji o tome kako se odnosi prema istini i prema ratnim zločinima. Ja sam itekako svjestan da ima onih koji ne misle poput mene, ili poput vas, koji ste se danas ovdje okupili. Ja sam svjestan kako još postoje oni koji smatraju da zasluge u ratu poništavaju odgovornost za ratni zločin. Protiv takvih zabluda moramo se boriti i – borit ćemo se.
Istina mora postati opće dobro, ona mora postati – da tako kažem – vlasništvo svih, pa i onih koji je ne žele saznati. A odgovornost svih – od pojedinaca do institucija, od izvršitelja do inspiratora – mora postati neprijeporna vrijednost u sklopu nastojanja da ne samo na riječima prihvatimo, nego i učinimo doista svojima, vrijednosti na kojima počiva ujedinjena Europa, na kojima počiva demokratski svijet.
Još je mnogo posla pred nama – u Hrvatskoj, i u regiji. Ali, mnogo je već i napravljeno. I u jednome, i u drugome uloga ljudi poput vas i institucija poput onih koje predstavljate, nezaobilazna je. Nastavite s vašim radom, jer radite nešto što je od iznimne važnosti – ne samo za ovaj trenutak, nego i za razdoblje što je pred nama.
Nemojte posustati - bez obzira na povremena nerazumijevanja, pa i otpore.
Ne dajte da vas obeshrabre napadi kojih je bilo, kojih ima, a kojih će i dalje biti.
Ne dozvolite avetima prošlosti, povijesnim vampirima, da počnu diktirati društvenu klimu.
Nemojte ustuknuti pred onima koji se, ma iz kojih razloga, boje istine.
I nemojte nikada prihvatiti floskulu o tome kako je do sada važila „njihova“ istina, a od sada će važiti „naša“ istina. Istina je jedna, činjenice su takve – kakve jesu. Njih treba utvrditi. Ništa više, ali i ništa manje.
Što se mene tiče, budite sigurni da ćete i dalje uživati moju punu podršku. Na otvaranje ove značajne konferencije došao sam upravo zato da vam to kažem.
Hvala!