Poštovani gospodine Lopata,
Poštovani članovi akademske zajednice,
Ekscelencije,
Poštovani uzvanici,

S osobitim zadovoljstvom obraćam vam se danas na ovom uglednom forumu vanjske politike Republike Litve. Osobito mi je drago što ću vama, mladim generacijama znanstvenika, koji tek stječete iskustva i formirate poglede na zbivanja u vanjskoj politici, moći prenijeti moje viđenje specifičnosti hrvatskoga puta u Europsku uniju.
U svom izlaganju pokušati ću dati odgovore na nekoliko nezaobilaznih pitanja. Sva su ona vama već dobro poznata, jer ste se i vi s njima susretali. A ona glase:
U čemu je interes Hrvatske da postane članicom Europske unije?
Što će Hrvatska drugačijega i novoga donijeti Europskoj uniji?
Po čemu je hrvatski put u Uniju specifičan?
Ipak, iako su vam ova pitanja poznata, odgovori možda ipak nisu. Jer, oni se razlikuju od zemlje do zemlje. Zato, da se našalim, 'nema prepisivanja'. Svatko formulira odgovore sadržajem i brzinom koja njemu odgovara. Volio bih da na njih mogu odgovoriti precizno i kratko. I ne samo Vama. Jer, pitanja su to koja nam često postavljaju. Ne samo oni iz Bruxellesa.
To su pitanja koja nama, nosiocima vlasti, postavljaju naši građani i na koja je, vjerujte, teško dati jednostavan odgovor. Jer - on je sakriven istovremeno u našoj prošlosti, u sadašnjim stremljenjima razvoja društva, u viziji puta kojim želimo ići… Ostajem, stoga otvoren za diskusiju i nakon moga izlaganja.
No, počnimo iz početka.
Kada je Hrvatska početkom 90-ih godina napuštala federalnu zajednicu i okvire Jugoslavije, te stjecala nezavisnost i težila za afirmacijom u međunarodnoj zajednici, nekako prirodno, sama po sebi postavljena su dva vanjskopolitička cilja. Prioriteti od najveće važnosti: članstvo u Europskoj uniji i NATO savezu. Unija bi utažila žeđ za onime kako smo zamišljali demokraciju, tržišno gospodarstvo i pravnu državu, a NATO bi dao sigurnosni okvir da se ta, i druge neophodne preobrazbe, mogu dogoditi. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom da je bilo mnogo zemalja u Europi koje su razmišljale na isti način.
Siguran sam, također, da ćete se složiti sa mnom da je za Hrvatsku to imalo posebno značenje. Na njezinom je području, naime, upravo započinjao rat. Agresija vojske koja je bila u službi jednoga čovjeka i njegove ideologije, Slobodana Miloševića, nije obećavala uzmak.
I sam sâm, kao posljednji predsjednik Jugoslavije, bio sudionikom sudbonosnih odluka koje su prethodile tom krvavom ratu. Osvojiti teritorije, slomiti otpor ako treba i etničkim čišćenjem, zaustaviti vjetar novih promjena koje su nezaustavljivo nadirale. Krvavi se rat, dijelom i zbog pogrešne politike tadašnjih hrvatskih vlasti, s lakoćom proširio i eskalirao u brutalan rat u Bosni i Hercegovini.
Deseci tisuća poginulih, ranjenih i nestalih, na stotine tisuća ljudi raseljenih, uništena cijela naselja, sela i gradovi. To je bio rezultat rata na našim prostorima. Rata, koji je bio zaustavljen, ali ne i završen. Dio državnog teritorija na istočnim granicama Hrvatske još je bio pod okupacijom. Zahvaljujući zajedničkim naporima Mirovnih snaga UN-a, u čijim su postrojbama bili i pripadnici litavskih snaga i na čemu sam jučer u ime građana Hrvatske posebno zahvalio predsjedniku Adamkusu, život se postepeno normalizirao i to je područje mirno reintegrirano u teritorij Republike Hrvatske.
Činjenica je da je Hrvatska početkom 90-ih bila visoko kompetitivna za članstvo u tadašnjoj Europskoj zajednici. Čak je svrstavana uz bok Mađarske i Poljske, tada najperspektivnijih zemalja, a programi suradnje, ponajprije sveučilišne, bili su joj širom otvoreni.
Nakon rata, koji je, bio traumatično iskustvo za cijelu Europu, postaje jasno je da je učinjeno puno, puno koraka unatrag. Ne samo u vremenu, nego, naročito, u odmaku od onoga što se smatra europskim civilizacijskim dostignućima.
I mi, na ovim tradicionalno multietničkim, multikulturnim i multikonfesionalnim prostorima, moramo ponovno učiti toleranciju, suživot, poštivanje različitosti, primjenu prava u korist svih, a ne samo nekih… Istovremeno, Hrvatska vodi izolacionističku politiku. Zatvara se prema međunarodnoj zajednici s kojom nema dijaloga. Pitanja o kojima se ne raspravlja odnose se na suradnju s Haškim tribunalom, osiguravanje povratka svima koji to žele i na suradnju sa zemljama regije.
Kako biste lakše slijedili ovaj vremeplov, dopustite mi da vam dočaram situaciju u našoj užoj regiji početkom 2000.g. U Hrvatskoj se situacija mijenja iz korijena - na parlamentarnim i predsjedničkim izborima pobjeđuju snage odlučne da zemlju izvedu iz izolacije, otvore je svijetu i povedu u Europu. U Bosni i Hercegovini još se vidaju rane rata, na snazi je poredak ustanovljen Daytonskim sporazumima. U Srbiji i Crnoj Gori na vlasti je Milošević.
To je, ujedno, godina velikog uzleta Hrvatske. Otvorivši se svijetu, svijet se otvorio njoj. Vodeći europski političari hvale poteze novih hrvatskih vlasti, a osobito spremnost Hrvatske da surađuje u pitanjima koja su, tada se to dobro vidjelo, a tako je ostalo i do danas - ne više naša interna pitanja, nego europska pitanja.
U Zagrebu je krajem 2000.g. održan Summit šefova država i vlada zemalja članica Europske unije – po prvi puta u zemlji koja nije članica Unije. Tzv. Zagrebačkom deklaracijom potvrđeno je individualno ocjenjivanje postignuća, ali istovremeno istaknuta važnost regionalne pomirbe i regionalne suradnje.
Time su jasno izraženi uvjeti za pristupanje – ispunjavanje specifičnih uvjeta, ali ujedno i ocjenjivanje doprinosa svake pojedine zemlje procesu pomirbe u regiji i regionalnoj suradnji. Mnogi su krivo tumačili ove kriterije i zaključili da je Hrvatska 'talac' regije odnosno da će njezin ulazak u članstvo ovisiti o spremnosti svih u regiji.
Moje je tumačenje drugačije. Ja želim podsjetiti, a to se osobito odnosi na nosioce vlasti, da bez suradnje u regiji – i to one konstruktivne, Hrvatska nije dokazala da može igrati timski. Ona je dokazala da može biti individualni igrač, ali mora dokazati da zna igrati u timu. Zar itko smije pomisliti da je u klubu sa 27 drugih članica jedino individualnost vrlina?
Nije slučajno, što je jasno i iz ranije iznesenog, da je regija u fokusu zbivanja. Suradnja u našoj užoj regiji, naime, više je od suradnje. Sjesti zajedno za stol ovdje ne znači samo uspješnije rješavati tekuće infrastrukturne, energetske ili razvojne probleme.
Ovdje to znači suočavati se sa problemima, dogovorno i odgovorno ih rješavati i usvajati europske modele suradnje. I posebno – stvarati klimu da i na ovim prostorima, ranjenima ratom i razaranjima, bude uspostavljen trajan i stabilan mir. Stvaranju takve klime Hrvatska želi pridonositi još aktivnije.
Danas, 2007.g., Hrvatska je, kao i Makedonija, jedna od zemalja-kandidata za ulazak u članstvo Europske unije. Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom, koja je postala samostalna država, suspendiran je zbog ne-suradnje s Haškim tribunalom. Crna Gora koja je, također, u međuvremenu stekla samostalnost, ponovno otvara pregovore o Ugovoru o stabilizaciji i pridruživanju, kojeg je Albanija već potpisala, a BiH je upravo započela pregovore o istom.
Podrška članstvu u EU u Hrvatskoj je u 2006.g., prema anketama, konstantna i kreće se između 53 i 55%. Malo je neodlučnih, što pokazuje da većina građana ipak ima neku vlastitu predodžbu o tome što Europa znači i donosi.
Pregovarački proces koji je za Hrvatsku otvoren u jesen 2005.g, teče prema predviđanjima. Od 35 poglavlja o kojima treba 'pregovarati' privremeno smo zatvorili 2, a 11 ih je 'u radu'. Radi se o tehničkoj prilagodbi i provjeri normativne kompatibilnosti, koja, ipak, sama za sebe nije dovoljna.
Naime, prilagodba europskom standardu mora se dogoditi u primjeni norme. Primjena mora biti nediskriminatorna u svakom vidu – bez obzira na nacionalnost, vjersku pripadnost, spol ili rasu. I jamčiti istu zaštitu svakome.
Osobito mnogo treba još učiniti u području pravosuđa i javne uprave, stabilnosti i nepotkupljivosti sustava, čemu značajno pomaže njegova transparentnost. Iako se čini relativno lakim utvrditi pravila po kojima svi moraju igrati, kod nekih još uvijek postoji ozbiljan otpor takvom pristupu. Paralelno sa prilagođavanjem internog sustava pravilima transparentnosti i kompatibilnosti, Hrvatska na vanjskopolitičkom planu želi nastaviti s rješavanjem otvorenih pitanja. Sve su to naslijeđena pitanja, ali možemo ih riješiti jedino dogovorom sa svima onima kojih se ona mogu ticati. Ona može i mora predlagati, ali se ne smije oglušiti na protu-prijedloge druge strane ili jednostrano odlučivati o pitanjima koja se tiču više strana.
Nakon svega iznesenog i duboko uvjeren da je europski put jedini koji je prihvatljiv za Hrvatsku i njenu užu regiju, dopustite mi usporedbu. Hrvatska me podsjeća na sportaša koji u visokokompetititvnim uvjetima želi izboriti mjesto u reprezentaciji svoje zemlje za odlazak na Olimpijske igre. Da bi se uopće natjecao, on mora ispuniti olimpijsku normu (kriterije) i biti u izvrsnoj formi da bi uvjerio trenera da je baš njemu mjesto u reprezentaciji. Na svojoj strani ima puno objektivnih prednosti (brz je, motiviran, pouzdan, ne oscilira u rezultatu), ali o ocjeni trenera i glasovima svakog člana reprezentacije će ovisiti kada će on postati članom odabrane vrste.
A što će hrvatski građani i Hrvatska donijeti Europi odnosno, što će Europa donijeti nama?
U Europu unosimo, prije svega, ne-male ljudske potencijale i ekološki očuvane prirodne resurse. Svojim dolaskom vraćamo Europi dio njezine kulturne, jezične, umjetničke baštine i tradicije bez koje ona ne može biti kompletna.
I građani i mi političari sa ovih prostora dolazimo sa sviješću o miru koji nije tek apstraktna kategorija. Jer, mi koji smo ga izgubili i morali se truditi da ga ponovno vratimo, itekako znamo cijeniti njegovu vrijednost. Mi, nažalost, bolje od ikoga možemo potvrditi ono što često i sam ističem: «Bolje je 10 godina pregovarati, nego 10 dana ratovati».
Sigurno bolje nego drugi znamo praviti razliku između mira i pravednog mira. I pokazati da su za rat odgovorni pojedinci i to političari, a ne građani zemlje koju vode. Znamo i sebi priznati da je i na našoj strani bilo zločina, koje ne može i ne smije opravdati nikakav povod. Želimo pokazati da ništa, niti vjera, niti nacija, niti rasa, niti spol ne smije biti iznad čovjeka – građanina kojemu, bez obzira, treba osigurati dostojanstven život unutar naših granica.
A što mi dobivamo od Europe. Dobivamo iznimno mnogo, usudio bih se reći – i više nego zemlje koje su ranije postajale članicama. Mi se priključujemo najznačajnijem mirovnom procesu XX. stoljeća. A za nas, koji smo iskusili krvavi rat, to jest i mora biti najveće postignuće.
Uvijek sam isticao, pa ću to i ovdje ponoviti: cijela naša uža regija mora imati europsku perspektivu. Bez te perspektive, one bi ostala potencijalno 'bure baruta', naziv koji, na žalost, s pravom nosi ovaj naš prostor. Živjeti na buretu baruta znači biti u neprestanoj opasnosti, u pritajenim okolnostima koji danas ili sutra mogu izazvati novi sukob. A povod bi i opet bile granice.
Pristupanjem prostoru u kojem se granice otvaraju, nestaje i motiv za rat. Stoga nikada nisam dvojio da je upravo europski prostor - prostor u kojemu slobodno cirkuliraju ljudi, kapital, robe i usluge - onaj u kojemu ćemo izliječiti naš žal za prošlošću i zauvijek se okrenuti budućnosti. Vjerujem da nije daleko dan kada će Hrvatska ispuniti sve kriterije – i individualne i one o regionalnoj suradnji – i biti spremna za članstvo u Europskoj uniji. Uvijek sam govorio da datum ulaska ne smije biti cilj prema kojem ćemo trčati. Daleko važnije je savladati prepreke, jer ako ih ne savladamo sada, one će nas dočekati poslije.
Osobno bih volio da moj predsjednički mandat te, i ne tako daleke 2010.g., završi ulaskom Hrvatske EU. No, bez obzira na to, čvrsto sam uvjeren da će članstvo u Europskoj uniji za Hrvatsku doći u – pravo vrijeme! Zahvaljujem.