Gospodine ravnatelju,
predstavnici državnih vlasti i sveučilišta,
ekselencije,
cijenjeni uzvanici,

čast mi je što vam se mogu obratiti prilikom obilježavanja ovog velikog i značajnog datuma – 400. obljetnice Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Tokom ta četiri burna stoljeća pređen je dug put. Od gornjogradskog isusovačkog kolegija do ovog suvremenog zdanja pod ovim su se krovom sakupila i očuvala sva djela koja čine temelj naše nacionalne kulture i znanosti. No, izazovi novog, digitalnog doba i ubrzanog razvoja informatičke tehnologije pretvorili su posljednjih desetak godina riznicu hrvatske pisane riječi u dinamičan prozor u budućnost, budućnost koju smo odabrali i koja je već 15 godina naš strateški cilj.
Nisam knjižničar po struci, ali i sâm sam znanja stjecao pod secesijskim sovama na Marulićevom trgu. Sveučilišnu sam doživljavao kao hram znanja, posvećeno mjesto u kojem se čuvala memorija moje zemlje, neku vrstu nedodirljive utvrde koju je učenjem trebalo osvojiti. Ne tako davno Sveučilišna je spadala među elitne i ne baš svima dostupne institucije. Danas, zahvaljujući Internetu Nacionalna i sveučilišna knjižnica postala je dostupna i na daljinu, a punopravnim članstvom u Evropskoj knjižnici dodatno nas je povezala s ostalim narodima - s Evropom i sa svijetom.
A budućnost suvremene Hrvatske, kao što to stalno naglašavam, jest u ujedinjenoj Evropi - Evropi u kojoj ćemo biti isti, prema standardima i zakonima, ali različiti prema jezicima, kulturama i identitetima. Upravo stoga suvremena Hrvatska ne treba i ne smije okrenuti leđa svom nacionalnom identitetu, svojoj baštini. No, naslijeđe da bi bilo živo treba komunicirati sa vremenom, treba se koristiti kao faktor poticanja razvoja i suradnje, a ne kao temelj za podizanje novih zidova. Za širenje kulturne i znanstvene suradnje zainteresirane su sve zemlje koje nastoje očuvati i razvijati svoj kulturni identitet i pri tome izbjeći krajnosti - globalnu unifikaciju i izolaciju.
Često ovih dana čujemo da je Evropa umorna od integracija. Evropljani zabrinuti brzinom promjena i onim što nosi globalizacija, boje se gubitka ne samo ekonomske sigurnosti već i identiteta. Svjesne su toga i evropske institucije koje sve snažnije guraju kulturu u središte evropskog projekta naglašavajući, kako to stoji u dokumentima Evropske komisije, da upravo kultura "može udahnuti humaniju dimenziju projektu evropskih integracija".
Za male zemlje poput naše ulaganje u obrazovanje i znanost pretpostavke su za brži gospodarski razvoj i uklapanje u globalno tržište, a kultura - mogućnost da se predstavimo i ne izgubimo. Jer, kako je to lijepo rekao jedan evropski dužnosnik "ako je ekonomija nužnost za naše živote, kultura je upravo ono što naš život čini vrijednim življenja".
Negdje između ovih odrednica nalazi se i nova, izmijenjena uloga i odgovornost Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Kao pamćenje hrvatskog naroda ona svjedoči o nacionalnom kulturnom identitetu, slobodnim pristupom informacijama pozicionira se kao jedan od stupova demokracije, a svojom umreženošću postaje temelj budućnosti evropske Hrvatske.
I na kraju, koristim priliku, spomenuti imena nekolicine ljudi koje danas ne smijemo zaboraviti: od Habdelića i Krčelića preko Matije Smodeka i Ivana Kostrenčića do Matka Rojnića u čije vrijeme datiraju počeci priprema za podizanje ovog zdanja i profesora Stipe Šuvara, koji je svojim političkim utjecajem omogućio da se zgrada u kojoj danas obilježavamo ovaj veliki jubilej počne graditi. Svima njima i mnogima koje ovom prilikom ne mogu spomenuti dugujemo priznanje - i mi i generacije koje dolaze.
Hvala!