Poštovani gospodine gradonačelniče,

uvaženi gospodine

gospođe i gospodo,

Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv da na Forumu Zaklade Međunarodne Karlove nagrade iznesem svoje poglede na put moje zemlje, Republike Hrvatske, prema Europskoj uniji. Ili, malo preciznije, da Vam kažem kako vidim i ocjenjujem europski put Hrvatske, put koji se – kako se meni čini – do sada odvijao između želje i sudbine. Govorim o želji Hrvatske da postane članicom Europske unije, ali u isto vrijeme i o sudbini ne samo Hrvatske, nego svih zemalja Staroga kontinenta, da se nađu u krilu ujedinjene Europe.

Pojedinačne, nazvat ću ih tako, nacionalne želje su jedno. Opća sudbina je drugo. A ja sam doista uvjeren kako je ne samo želja, nego i sudbina europskih zemalja da postanu članicama Unije. Riječ je o projektu u kojega je mnogo uloženo – ne govorim, naravno, o materijalnim ulaganjima, mada se  ni njih ne može zanemariti. Riječ je o projektu koji je, dalekosežno gledano, toliko važan da njegov neuspjeh ne dolazi u obzir. Ujedinjena Europa naprosto mora uspjeti. To ne znači da na putu do punog zaokruživanja toga milenijskoga poduhvata neće biti još prepreka, još problema, još nedoumica.

Krajnji cilj je, međutim, tako velik, tako sudbinski značajan za svaku zemlju posebno, ali i za sve nas zajedno, da ne može i ne smije biti nikakve dileme oko toga treba li na putu prema završetku europskoga ujedinjavanja stati. I nikakve priče o apsorpcijskoj sposobnosti Europe, ma kako u određenome trenutku utemeljene bile, ne smiju biti razlogom ozbiljnoga zastoja. Baš kao što to ne smiju biti ni dileme oko Europskoga ustava.

Tek usput rekao bih da je možda u samome startu napravljena pogreška kada je taj budući dokument Unije nazvan ustavom. Ustav je pomalo suspektna kategorija Velikoj Britaniji koja stoljećima postoji i funkcionira bez pisanoga ustava. A pojam ustava osim toga neizbježno asocira na državu, što Europska unija nije. Ili barem: nije sada.

A sama ideja ujedinjavanja i nije nova. Jer, bilo je u prošlosti pokušaja ujedinjavanja Europe, ali uvijek u obliku posezanja za tuđim područjima i nametanja sustava. I uvijek silom i u interesu onoga koji je silom raspolagao i koji ju je koristio. Sada, tek sada, Europa se prvi puta ujedinjuje slobodno izraženom voljom svojih država i naroda. I tek ovo ujedinjavanje, prvo pravo ujedinjavanje, gradi se tako da bude u interesu svih država i svih naroda, pa i nacionalnih manjina. Tek u ujedinjenoj Europi manjine će postati ono što zapravo i moraju biti - mostovi spajanja.

To su elementi što projekt europskoga ujedinjavanja čine jedinstvenim, neprocjenjivo vrijednim i za sve nas u Europi podjednako važnim. I svega smo toga mi u Hrvatskoj itekako svjesni. Iz te svijesti proizlazi i naša želja da uđemo u Uniju. Reći ću vrlo određeno da je to želja svih relevantnih čimbenika na hrvatskoj političkoj sceni. Ispitivanja raspoloženja javnosti pokazuju, doduše, manji stupanj potpore, ali to nije neobično. Oscilacije javne podrške iskusile su i današnje članice tijekom svojega približavanja Uniji, a ta podrška varira, ovisno o razvoju konkretnih prilika, i danas u pojedinim državama koje već jesu, pa i ne od jučer, u članstvu Unije.

U Republici Hrvatskoj europska usmjerenost i europska pripadnost bili su od samoga početka njezinoga samostalnoga puta među neprijepornim prioritetima vanjske politike. Dakle, želja je od samoga početka bila tu. No, moram u tome kontekstu upozoriti kako je stvari potrebno promatrati u dva odvojena, oštro razdvojena razdoblja. Prvo je „razdoblje želja“, mogli bismo ga nazvati i razdobljem povijesnog romantizma, dok se tek u drugome razdoblju što ga možemo nazvati i razdobljem političkog realizma, želje počinju poklapati s onime što je očito i naša sudbina.

Odmah poslije proglašenja državne samostalnosti, a htio bih i ovaj auditorij podsjetiti na to da je Hrvatska – kao federalna jedinica bivše Jugoslavije – imala pravo na izlazak iz jugoslavenske federacije temeljem ustava iz godine 1974., dakle odmah poslije toga bili smo suočeni s unutarnjom pobunom koja je, u obliku otvorene agresije, bila potpomognuta izvana. Uvučeni smo u rat u kojemu smo najprije izgubili nadzor nad trećinom državnoga područja, da bismo tek godine 1995., vlastitim naporima i žrtvama, ali i uz pomoć međunarodne zajednice, uspostavili vlast i nadzor nad područjem cijele države.

U tim ratnim godinama očajnički smo tražili prijatelje izvan naših granica, poglavito u Europi. I u to je vrijeme, neprimjereno doduše dobu u kojemu smo živjeli, počelo pozivanje na naše povijesne zasluge kao na čvrsti temelj naših europskih aspiracija. Govorili smo o Hrvatskoj kao o predziđu kršćanstva (antemuralis christianitatis), o tome kako smo mi oduvijek bili dijelom zapadne kulture, zemljopisnu pripadnost svjesno smo miješali s onom političkom, a za „one druge“ – pri čemu se mislilo na one s kojima smo bili u sukobu – tvrdili smo da su dio nekog drugoga i drugačijeg svijeta.

U toj „fazi želja“ manifestirali smo arogantno i isključivo europejstvo koje nas je s jedne strane odvajalo od naših susjeda, dok nas s druge strane ni na koji nas način nije približavalo Europi s kraja dvadesetoga stoljeća. Jer, Hrvatska je u tome razdoblju doduše naglašavala svoju pripadnost Europi, ali je u pravilu odbojno reagirala na svaki pokušaj da nas se upozori kako europska pripadnost – danas – podrazumijeva i prihvaćanje i primjenjivanje europskih kriterija i standarda, i to onih što vrijede danas.

Nije stoga nikakvo čudo da su na dnevnome redu bili nesporazumi i nesuglasice i s onim zemljama što su nam nesumnjivo bile sklone, pa i s Njemačkom. Umjesto da stvaramo klimu u kojoj će druge zemlje, uključujući naše neprijeporne prijatelje, u podršci Hrvatskoj vidjeti i svoj interes, mi smo u okviru povijesno-romantičarskoga gledanja na stvari tražili i očekivali da nas se voli. „Oni nas vole“, ili „oni nas ne vole“, to su bile uobičajene fraze iz političkog rječnika Hrvatske toga vremena.

Naravno, to nisu bili temelji na kojima se mogla koncipirati i graditi bilo kakva dugoročna razumna politika. Pa je tako Hrvatska bila u rascjepu između svojih europskih želja i svojega – u mnogim aspektima – neeuropskoga ponašanja. Takva situacija onemogućavala je bilo kakvo ozbiljnije približavanje europskim institucijama i integracijama i ujedinjena Europa kao naša sudbina bila je u to vrijeme više od sna, bila je utopija. Makar su, to moram reći, i tada neki ključni „igrači“ na europskoj političkoj sceni smatrali kako je Hrvatskoj, ali drugačijoj Hrvatskoj, mjesto u ujedinjenoj Europi.

Svi oni koji su zagovarali europski put Hrvatske, a govorim o onima u Hrvatskoj, kao i o onima izvan nje, svi su se oni zauzimali za demokraciju, za ljudska i manjinska prava, za multietničnost, multireligioznost i multikulturalnost, za politički pluralizam. I sve njih se, neke vrlo glasno, neke u pola glasa sumarno proglašavalo bilo neprijateljima, bilo stranim plaćenicima i izdajnicima. Bilo je to vrijeme u kojemu je Hrvatska skliznula iz zadnje faze prilično liberalnog socijalizma jugoslavenskog tipa u prividno demokratski, ali u osnovi ipak autokratski, mada formalno pluralistički, režim – prekriven samo plaštem višestranačja i slobodnih izbora.

Takva Hrvatska i nije mogla naći svoje mjesto u Europi što se ujedinjavala. Govorim o Hrvatskoj koja je inzistirala na tumačenju nacionalnoga suvereniteta što je odgovaralo više devetnaestome, nego dvadesetome stoljeću, Hrvatskoj koja se ponašala kao da je demokracija riječ, a ne način života, koja je očito smatrala da su svi dužni njoj nešto dati, dok ona – zato što je bila žrtva u nametnutome ratu – nije dužna prihvatiti praktično ništa od temelja ujedinjene Europe.

I tako smo, još uvijek u „fazi želje“, dočekali godinu 2000-tu. Europa je bila razočarana s nama, a mi s Europom. Uopćavam, naravno, ali takvo je bilo prevladavajuće raspoloženje na obje strane.

Godina 2000. donijela je u Hrvatskoj promjenu, pa i više od toga: prekretnicu. Tada počinje razdoblje političkoga realizma. Na izborima vlast je preuzela koalicija stranaka centra, odnosno lijevoga centra, a meni su građani Hrvatske većinom svojih glasova povjerili dužnost predsjednika Republike.

I mi smo tada iz osnova promijenili politiku – mada to nije išlo ni tako jednostavno, ni tako lagano, kako ja to sada kažem. Okrenuta je, iako uz otpore i nerazumijevanja, nova stranica u našim odnosima kako prema susjedima u regiji, tako i prema Europi, a time zapravo i prema cijelome svijetu. Promjenom ponašanja otvorili smo novo poglavlje u približavanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, stvorili smo zapravo uvjete za početak razdoblja u kojemu će naše želje početi korespondirati s onime što je po mojem dubokom uvjerenju i naša sudbina. Drugim riječima, počeli smo stvarati uvjete da se ta sudbina ostvari.

Naznačit ću kratko tri osnovna područja na kojima smo inicirali i počeli provoditi promjene.

Prvo, izmijenili smo odnos prema vrijednostima što su bile i što jesu u temeljima ujedinjene Europe. Tu prije svega mislim na demokraciju, na poštivanje ljudskih prava, na uspostavljanje pravne države, ali i na uvažavanje antifašističkih temelja na kojima je sazdana poslijeratna Europa.

Drugo, izmijenili smo odnos prema susjedima, uključujući i one s kojima smo bili u sukobu, mada ratno stanje nikada službeno nije bilo objavljeno. Proces normalizacije s tadašnjom Saveznom Republikom Jugoslavijom, Srbijom i Crnom Gorom, što je do tada bio ograničen na državnu razinu, pretvorili smo u proces što je obuhvatio sve građane i sve aspekte bilateralnih odnosa. A proces povratka svih koji su u vrijeme ratova u kojime se raspala Jugoslavija pobjegli, ili bili protjerani iz svojih domova premjestili smo iz domene namjera u domenu prakse. Govorim o svim izbjeglim i prognanim – bez obzira na nacionalnost.

I – treće – izmijenili smo odnos prema vlastitoj prošlosti, najnovijoj i onoj malo starijoj, prihvatili smo potrebu suočavanja s istinom o prošlosti, kao i nužnost kažnjavanja svih koji su odgovorni za počinjene ratne zločine – bez obzira kada i na kojoj strani, bez obzira na nacionalnost žrtava, odnosno počinitelja. Dakle, suradnju s Haaškim sudom postavili smo kao jedan od prioriteta naše politike. Želim naglasiti: ne samo zato, što je to međunarodna zajednica od nas tražila, nego prije svega zato što smo shvatili da nam taj Sud pomaže u nečemu što je nezaobilazno, a za što mi još nismo imali snage. Mislim na individualiziranje krivnje i odbacivanje teorije o kolektivnoj krivnji naroda.

Sve se to događalo u procesu. Ne od danas na sutra, jer stvari se nisu mogle prelomiti, mada je trebalo napraviti nekoliko radikalnih zaokreta. Kažem još jednom: riječ je o procesu, i to o procesu koji traje.

Ni danas još svi u Hrvatskoj ne shvaćaju da je prošlo vrijeme nacionalne samodovoljnosti i isključivosti. I danas još ima pristaša teze kako nisu bitna načela, nego je bitno jesmo li u pitanju „mi“ ili „oni“. I danas se još ponekad i povremeno moramo suočavati s tezom kako Hrvati nisu mogli napraviti ratne zločine – jer su se branili, i kako je Haaški sud neprijatelj Hrvatske i instrument onih koji bi htjeli izjednačiti žrtvu s agresorom u ratovima u kojima se raspala jugoslavenska federacija.

Ali, a to je bitna razlika prema prethodnom razdoblju, ti koji ne shvaćaju, koji odbijaju, koji opravdavaju vlastite zločine, a zločince vide samo na drugoj strani, ti su danas manjina. Ponekada glasna i agresivna, ali ipak manjina.

Govorim to da biste shvatili kako ono što radimo nije ni lako, ni jednostavno. Ali, govorim to i zato, da biste razumjeli kako smo mi u Hrvatskoj, a vlada se u međuvremenu promijenila, odlučni da ustrajemo na našem europskom putu, ali i u borbi za prihvaćanje i provođenje u praksi svega onoga, što Europu čini Europom. Danas, na početku 21. stoljeća, mi ne želimo ući u Europu Europi usprkos. Mi želimo svoje mjesto u Europi, jer ga zaslužujemo, i to ne na osnovi nekih davnih povijesnih zasluga, nego na osnovi onoga što radimo danas i kako se ponašamo – danas.

Mi postajemo Europljani u svakome pogledu i mi želimo da nas kao takve prepoznate i prihvatite. I mi u tome procesu želimo i trebamo vašu pomoć. Jer, kako sam rekao, posrijedi je proces u kojemu mi postajemo Europljani. Dakle - priča još nije završena.

Hrvatska je u mukotrpnom procesu reforme pravosuđa i javne uprave. Proveli smo reformu policije i oružanih snaga. Prilagođavamo zakonodavstvo europskim normama. Pokrenuli smo borbu protiv korupcije i organiziranoga kriminala. Pri svemu toma mi nastojimo sačuvati i vlastiti identitet, ono što nas čini i posebnima, ali i dijelom Europe, njezine kulture i povijesti, njezine budućnosti.

Suvišno je i reći kako u procesu unutarnjih promjena, ali i pregovora s Europskom unijom što ih prate činimo sve što možemo da bismo sačuvali i ono što smatramo našim nacionalnim interesom. Tako su postupale i države koje su danas članice Europske unije, kada su pregovarale o svojemu članstvu, i nema nikakvoga razloga da se Hrvatsku u tome kontekstu drugačije tretira.

Mislim da se razumijemo.

Moram ovdje reći koju riječ i o onome što bih nazvao regionalnim aspektom hrvatskoga približavanja Uniji. Mi, naravno, pregovaramo sami i u svoje ime. To je ono što želimo i to je posve u skladu sa zaključcima summita ujedinjene Europe, održanoga u Zagrebu godine 2000. Ali, mada pregovaramo sami i za sebe, mi nismo sami – ni u regiji, ni u Europi. Mi pripadamo dijelu Europe koji je danas, ako pogledate na političku kartu Staroga kontinenta, siva zona.

Govorim o dijelu jugoistočne Europe okruženome zemljama članicama Europske unije. To je, na dulji rok, neodrživo i za obje strane neprihvatljivo stanje. Stoga vi u Europi, kada razmišljate o Hrvatskoj i Europskoj uniji, naprosto morate razmišljati i o regiji u kojoj je Hrvatska i o odnosu te regije prema Uniji, ili Unije prema regiji – kako hoćete.

Da se razumijemo: Hrvatska ne pretendira na ulogu vođe. Ali, svjesni smo toga da u mnogim aspektima u regiji prednjačimo. I svjesni smo toga da ostalima u regiji, onima koji su iza nas, možemo poslužiti kao primjer, da im naš europski put može biti motivacija. Dakle, mi znamo da možemo – u najpozitivnijem smislu riječi – odigrati ulogu lokomotive koja cijelu regiju vuče prema naprijed, u Europsku uniju. Jer, ulazak u Uniju – sa svim njezinim manama i nedostacima – jest napredak.

Zbog toga smatram kako s osnovom mogu reći da je naš europski put donekle specifičan. Ujedinjena Europa ima, dakle, posla s jednom zemljom, ali zna i mora znati da ulaskom te zemlje u njezino članstvo stvar nije dovedena do kraja. Projekt ujedinjene Europe nezamisliv je bez Hrvatske, ali taj projekt ne može biti dovršen ni bez ostalih zemalja regije. Kada? – to naravno ovisi o individualnim postignućima svake pojedine zemlje. Tu se načelo individualnoga primanja mora i dalje primjenjivati bez ikakve iznimke.

Ono što je vrijedilo i vrijedi za Hrvatsku, mora vrijediti i za ostale zemlje regije. To je u interesu Europe, ali i u interesu budućih odnosa unutar regije, kao i u interesu svake od pojedinih zemalja što su u pitanju. Mislim da je i ovdje jasno o čemu govorim.

Na kraju htio bih reći još i ovo. Ja ne idealiziram Europsku uniju. Svjestan sam njezinih nedostataka i mana. Znam da Unija ima svojih problema, na primjer s Ustavom, na primjer s raspoloženjem stanovnika tzv. starih članica prema primanju novih, pa čak na primjer i s dilemom koja je riješena u ovome trenutku, ali koja – mislim - nije skinuta s dnevnoga reda za budućnost: treba li ujedinjena Europa biti savez država, ili savezna država.

Znam da ujedinjena Europa nije odgovor na sva pitanja današnjice. Baš kao što znam da ona ne nosi rješenja za sva vremena i za sve probleme Staroga kontinenta. Ali, ona jest nužna i nezaobilazna, ako Europa želi sačuvati svoje mjesto u svijetu, ako želi postati i partner i saveznik drugim velikima današnjice, ali i sutrašnjice. No, da bi to sve mogla, ujedinjena Europa – i ova današnja, i ona sutrašnja – mora pokazati i senzibilitet za raspoloženje svojih građana.

Kada to kažem, mislim na sve prisutnije prosvjede zbog onoga što bih nazvao odumiranjem socijalne države. I mislim da se na to neraspoloženje ne može odgovarati stereotipom kako sistem ne bi izdržao socijalna prava kakva građani očito traže. Treba razmišljati o tome što i koliko mogu izdržati građani.

Polazim od toga da građani ne postoje zbog sistema, nego je sistem stvoren da bi servisirao građane. Pa ako sistem nešto ne može podnijeti, vrijeme je – siguran sam – da se počne razmišljati o promjenama u sistemu. Ako, naime, ljudi dođu do zaključka kako ne mogu podnijeti sistem i počnu se u skladu s time ponašati, posljedice će biti mnogo pogubnije i mnogo šire, nego ako sistem na vrijeme, postupno i promišljeno prilagođavamo željama i potrebama ljudi.

Kao zemlja koja pregovara o članstvu u Europskoj uniji, uvjerena da će te pregovore uspješno i završiti, Hrvatska razmišlja i o tome. Dakle, mi radimo na tome da prihvatimo europske kriterije, da primijenimo europske standarde, ali mi radimo i na tome da se osposobimo za suočavanje s problemima koje u Uniji danas možda još ne procjenjuju urgentnima, ali koji bi to sutra itekako mogli postati.

U takva se razmišljanja upuštamo polazeći upravo od toga da Europska unija danas definitivno nije više samo naša želja, nego i naša sudbina.

U zaključku – sasvim kratko – i o tome kakva su naša očekivanja. Pregovori što ih vodimo od jeseni godine 2005. idu dobro. Mislim da tempom i sadržajem možemo biti zadovoljni. Naš plan ostaje isti kao što je i bio kada smo pregovore započeli. Mi bismo ih željeli završiti do kraja godine 2008. i ja mislim da to i možemo. U isto vrijeme, međutim, ja sam odlučan protivnik robovanju bilo kakvim datumima. Nije, dakle, sudbinsko pitanje hoćemo li u Uniju uči godinu dana prije, ili kasnije.

Bitno je da uđemo, i to da uđemo spremni, osposobljeni i Europi prilagođeni.

Ja znam da u ujedinjenoj Europi postoji mjesto za Hrvatsku i ja znam da se mi za to mjesto možemo kvalificirati. U tome, kao i do sada, računamo na pomoć naših europskih prijatelja, onih koji shvaćaju kako Hrvatska od Europe traži, ali joj i nudi, koji znaju da ujedinjene Europe bez demokratske Hrvatske, ali i bez jednako demokratskih ostalih zemalja regije – ne bi bilo.

Govorio sam vam u ime Hrvatske koja tako misli.

Govorio sam u ime Hrvatske koja želi suradnju, želi ulaganja i želi podršku od koje će korist imati i onaj koji je daje.

Govorio sam, napokon, u ime Hrvatske koja i dalje očekuje pomoć razvijenih demokracija, kako bi i sama postala do kraja i nepovratno demokratska.

Hvala!