Poštovani predsjedniče Hrvatskog sabora,
Poštovani vijećnici ZAVNOH-a,
Poštovani sudionici NOB-a
Poštovani uzvanici,
Drugarice i drugovi,
gospođe i gospodo,

Dozvolite mi da vas na početku pozdravim u prigodi obilježavanja 62. obljetnice pobjede nad fašizmom, dana Europe i 63. obljetnice III. zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske – ZAVNOH-a i da vam čestitam ove obljetnice. Zadovoljstvo mi je što danas, ovdje u Topuskom, možemo obilježiti ove važne obljetnice i prisjetiti se tih slavnih dana naše povijesti. Zadovoljstvo mi je i što možemo iskazati zahvalnost svima onima koji su sudjelovali u antifašističkoj borbi i koji su u okviru ZAVNOH-a postavili temelje moderne Republike Hrvatske. Kao što znamo, borba za hrvatsku državnost i samostalnost nije bila ni laka, ni jednostavna. Zbog toga su odluke ZVNOH-a, posebno sa zasjedanja iz Topuskog, imale veliki i dalekosežni značaj za obnovu hrvatske državnosti. Da podsjetim, hrvatsku državo-pravnu tradiciju može se promatrati u različitim povijesnim trenucima. Hrvatska ima dugu tradiciju povijesnog identiteta, a i državni kontinuitet. Hrvatski narod gotovo u svim razdobljima svoje poznate povijesti imao je neki oblik demokratskog ustroja, bez obzira na oblik vladavine i suverena. Ta je težnja ka suodlučivanju, ka sabornosti kao hrvatskoj političkoj praksi demokracije, zacijelo najbolje izražena u Hrvatskom saboru. Sabor je bio ne samo institucionalni državno-pravni izraz suvereniteta hrvatskog naroda u različitim državnim i nacionalnim zajednicama, uz iznimku razdoblja od 1918. do 1941. Hrvatski sabor je bio i izraz sabornosti kao iskaza slobode govora, zbora i dogovora, bio je najviši izraz demokratskog duha naroda. To je posebno došlo do izražaja u 19., a nastavljeno u 20. stoljeću, da bi, nažalost, bilo prekinuto u vrijeme Drugog svjetskog rata formiranjem Nezavisne Države Hrvatske. Ustašku se vlast ne može smatrati narodnom i legitimnom jer je ona prije svega formirana kao satelit i instrument fašističkih sila, na potpuno nedemokratskim osnovama. NDH se stoga ne može smatrati državom koja bi označavala kontinuitet hrvatske državnosti, niti nešto na što bi se pozivalo kao povijesni primjer. Premda je Sabor formalno obnovljen nakon proglašenja NDH, on nikada nije stvarno djelovao. Ustaška vlast nikada se nije podvrgnula nikakvoj demokratskoj provjeri, pa nije sve do kraja ni imala karakter vlasti koja odgovara volji većine građana. Ustašama demokratska legitimacija nije ni trebala. Demokracija nije bila u njihovome programu, što više oni su bili zakleti antidemokrati. Ante Pavelić - vjerni saveznik i poklonik fašizma i nacizma čak je i napisao kako je: „fašizam nastao na razvalinama demokracije“, te kako je „najprije morao odstraniti demokraciju i sve ono što je demokracija bila uvela“. Znamo kako je to činio i kakve su bile posljedice! Taj diskontinuitet hrvatske državnosti prekinulo je nezadovoljstvo hrvatskog i drugih naroda, okupljeno oko antifašista predvođenih Komunističkom partijom, koji su se borili za oslobađanje zemlje. Iz otpora okupaciji i prepuštanju velikih dijelova nacionalnoga teritorija stranim državama, te iz otpora teroru na kojemu je počivala i kojega je od svojih prvih dana provodila ustaška vlast, rodila se druga Hrvatska – slobodarska, antifašistička Hrvatska, ona Hrvatska na čijim se tradicijama gradi i nastavlja Republika Hrvatska. Brzo narastanje antifašističkog pokreta i njegovo širenje, dovelo je i do formiranja narodnih, predstavničkih tijela. Nakon formiranja AVNOJ-a 1942. godine i programa utemeljenja zajednice ravnopravnih naroda došlo je i do formiranja najvišeg predstavničkog tijela u Hrvatskoj. Tako je u lipnju 1943. godine osnovano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske - ZAVNOH. To je označilo konstituiranje najvišeg organa slobodne antifašističke Hrvatske, koja će postati dio nove jugoslavneske zajednice. Uskoro je ZAVNOH donio i odluku o ujedinjavanja svih hrvatskih krajeva koji su tijekom ustaške vladavine bili otcjepljeni. Kako je na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu bilo odlučeno o federativnom uređenju nove države, Hrvatska se mogla konstituirati kao zaseban, ali ravnopravan član nove zajednice. Tako je na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom proglašena Federalna Država Hrvatska kao dio Demokratske Federativne Jugoslavije. Upravo su tim odlukama ZAVNOH-a postavljeni temelji moderne hrvatske državnosti, tada unutar jugoslavenske federacije. Važno je znati i zapamtiti da su odluke ZAVNOH-a, kao najvišeg ratnog zakonodavnog i predstavničkog tijela Hrvatske, bile presudne za održanje hrvatskog državnog kontinuiteta unutar socijalističke Jugoslavije. Odluke toga tijela, bile su presudne za ustavno pravne temelje i suvremene Republike Hrvatske. Sudjelovanjem u drugom svjetskom ratu na strani antifašizma, hrvatski su partizani dali doprinos kojim je očuvana državnost tijekom postojanja druge Jugoslavije. Federativni ustroj ove države, a posebice ustavna rješenja iz posljednjeg Ustava donesenog 1974. bili su temelj za stvaranje i međunarodno priznavanje Republike Hrvatske prilikom raspada Jugoslavije, agresije na Hrvatsku i Domovinskog rata. Znamo da je druga, federativna Jugoslavija, počivala na pretpostavci jednakopravnosti naroda što su bili u njezinome sastavu, ali u stvarnosti počivala je na autoritetu i karizmi Josipa Broza Tita. Njega su slušala, sve do njegove smrti, dva osnovna instrumenta i poluge vlasti – Savez komunista, kao jedina i višenacionalna stranka i Jugoslavenska narodna armija, također višenacionalna i zasnovana na ideji antifašizma i jednakosti naroda i narodnosti. Titovom smrću godine 1980. počeo je zapravo i raspad Jugoslavije. Premda je odmah nakon rata obnovljen zahvaljujući djelovanju ZAVNOH-a, Hrvatski sabor, nažalost, u najvećem dijelu od tada postaje instrument jednopartijske i ideološki obiželježene politike. Ni tada međutim on ne gubi sasvim ulogu demokratskoga tijela, posebice u drugoj polovici šezdesetih, početkom sedamdesetih i potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća. Puna reafirmacija Hrvatskoga sabora događa se konstituiranjem višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990., što je, uz prije provedene izbore, bio kamen temeljac ne samo obnove demokracije u Hrvatskoj nego i nejzine afirmacije. Od toga datuma razvoj hrvatske demokracije tekao je nezaustavljivo unatoč ratnim okolnostima i oscilacijama u modelu i stupnju demokratičnosti provedbe izbora. Da zaključim, nasuprot uspostavi nesuverene kvislinške NDH, partizanski pokret obnovio je ideju hrvatske države u sklopu jugoslavenske federacije država. Tu je zamisao ostvario ZAVNOH kao predstavničko tijelo proglašenjem Federalne Države Hrvatske na trećem zasjedanju 1944., što je bila pretpostavka za formiranje hrvatske Vlade 1945. u Splitu. Time je Hrvatska, koja je imala i svoj Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske, istaknula bitne elemente državnosti. Tako se ideja državnosti, koju je hrvatski narod u raznim političkim i državnim zajednicama čuvao od 1102., sačuvala i kroz primjenu federalnog načela u bivšoj zajedničkoj državi. Ustavom iz 1974. ugrađena je i ojačana državnost republika i praktički omogućeno mirno razdruživanje jugoslavenske federacije. Kao što sam naglasio, bez antifašističke borbe i odluka ZAVNOH-a ne bi bilo moguće ni osamostaljenje i obrana Republike Hrvatske početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Zbog toga je važno da se obiljažava obljetnica ZAVNOH-a pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, ne samo da potvrdimo našu antifašističku orjentaciju, nego i da iskažemo zahvalnost svima onima koji su u antifašističkoj borbi, ali i u Domovinskom ratu dali doprinos uspostavi samostalne Republike Hrvatske. Neka je vječna slava i hvala svima onima koji su antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu, i hrvatskim braniteljima koji su u Domovinskom ratu, položili svoje za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku. Hvala i vama borcima NOR-a i vjećnicima ZAVNOH-a koji ste dali i još uvijek dajete značajan doprinos razvoju na naše Domovine. Hvala i svima koji su pripremili ovu svečanost. Živjeli!