Poštovani sudionici Europa-Foruma,
Uvaženi gosti,
Ekscelencije,
Gospođe i gospodo,

Osobita mi je čast i izuzetno zadovoljstvo biti gost današnje svečanosti i sudjelovati na uglednom Europskom forumu uoči ovogodišnje dodjele najprestižnije europske nagrade – Međunarodne nagrade Karla Velikoga. Grad Aachen u kojem se danas nalazimo prepun je simbolike upravo za dijalog kultura koji Europska unija vidi kao svoju egzistencijalnu zadaću u predstojećem razdoblju.
Ovaj grad je na više načina tipičan europski. Ponajprije, jer je glavni grad prvog udruživanja u povijesti našeg kontinenta, a potom i kao grad koji dijeli sudbinu mnogih europskih gradova: kroz povijest, on je mijenjao države, a danas je, kao multietnički, na tromeđi - triju država i triju naroda. On je također, poput mnogih dugih gradova Europe, nakon II. svjetskog rata, svemu i svima usprkos, ponovno niknuo iz pepela. I smogao snage za uzlet u suvremenost. Promijenivši smjer, od središta rudarske industrije postao je središtem visoke tehnologije. Svi ti usponi dogodili su se upravo zahvaljujući njegovom multikulturnom, multietničkom i multikonfesionalnom karakteru – onom istom koji je obilježje Europe današnjice.
Važno je shvatiti da ova raznolikost nije izvor slabosti. Baš naprotiv, ona je izvor vitalnosti i snage koja obnavlja i osuvremenjuje postojeća kretanja. U svjetlu širenja Europske unije opravdano se postavlja pitanje dijaloga među kulturama. Jer, Europa je ponajmanje geografski pojam. U svojoj suštini ona je zbir. I to zbir jezika, naroda, kultura i povijesnih iskustava, ona je raznolikost koju je teško drugačije definirati.
Svako proširenje pred Europu je stavljalo nove izazove, nova prilagođavanja, nova usklađivanja. Ne samo onih koji su se učlanjivali, nego i onih koji su ih primali.
Ali, tek proširenje prema europskom Istoku pokazalo je svu složenost procesa proširenja i izazova za europsku koheziju. Tim povijesnim proširenjem, Europa je zakoračila u prostor s kojim je desetljećima tek ograničeno komunicirala. Dva se područja, slijedom političkih okolnosti, međusobno nisu poznavala. Među njima nije bilo dijaloga, nego tek uski koridori kojima su povremeno prolazile poruke. Zahvaljujući političkom preoblikovanju tih prostora, i intenzivnom dijalogu posljednjih 15-ak godina, razlike između Stare i Nove Europe su se značajno smanjivale. Veliki dio tih prostora postali su integralnim dijelom Europske unije čiju budućnost sada ravnopravno dijele. I dijalog nije završen.
Takav uzlazni put, nije se, na žalost, dogodio kod svih europskih aspiranata. Pri tome mislim na zemlje bivše Jugoslavije, kojima pripada i Republika Hrvatska.
Još prije desetak godina na našim je prostorima bjesnio krvav i brutalan rat. Ali, to je područje tradicionalno trusno i turbulentno. Na našim su prostorima različitosti prečesto zlorabljene za širenje netolerantnosti. Umjesto dijaloga, širila se mržnja. Razgovori o kulturi, jeziku i identitetu često su bili tek predigra događajima koji su ispisali neke od najtamnijih stranica naše povijesti.
Stoga je i u političku povijest za ovo područje ušao za nas nepopularan naziv -‘bure baruta’. Svjedoci smo da kultura može biti simbol mira, poput golubice ili, poput sokola - simbol rata. U regiji iz koje dolazim iskusili smo i jedno i drugo. Zbog svega što smo proživjeli, zbog svih učinjenih koraka unatrag, odlučniji smo nego ikada da od sada i u budućnosti želimo, hoćemo i namjeravamo promovirati upravo i jedino - DIJALOG.
Želio bih s vama podijeliti neka iskustva s naših prostora. Poput današnje Europske unije, Bosna je, sve do 1992. godine, bila oličenje bogatstva različitosti kultura, jezika i vjera.
Dijalog među različitim kulturama bio je sastavni dio života, baš kao i tolerancija i poštivanje drugog i drugačijeg. Slika Sarajeva s početka 90-tih godina izgledala je kao virtualna simulacija svega onoga što je zacrtano u europskim dokumentima. Na samo pola četvornog kilometra, u samome središtu grada, stajale su - Gazi Husref begova džamija iz XVI. st., gotovo podjednako stara sefardska sinagoga, pravoslavna crkva i nešto mlađa katolička katedrala.
Ali, na žalost, u svega tri godine rata (od 1992. do 1995.) na području Bosne je porušeno šest stotina džamija, a na temeljima najstarijih nikla su parkirališta. Tijekom rata naslušali smo se teorija o sukobu kultura, o ratovima barbarskih naroda. Huntingtonov "sukob civilizacija" mnogi su objeručke prihvatili kao olako objašnjenje korijena rata. I strani promatrači i domaći huškači koristili su se tim pojednostavljenim tezama koje su im pomagale da razjasne uzroke rata.
No, rat nisu započele ni vodile suprotstavljene kulture : Rat su započeli i vodili pojedinci s imenima i prezimenima i vlastitim, vrlo pragmatičnim ciljevima u kojima im je kultura, vjera i nacija poslužila tek kao sredstvo za homogenizaciju i instrumentalizaciju građana.
Sukob na ovim prostorima nije bio sukob kultura niti civilizacija – kao što su to mnogi htjeli tumačiti. Bio je to sukob politika isključivosti i netolerancije, politika koje vode jedino u izolaciju.
Mislim da toga moramo svi biti svjesni, kako u odnosu na našu regiju, gdje je opasnost od netolerancije i isključivosti još uvijek prisutna, tako i u sveukupnim međunarodnim odnosima.
Upravo zbog toga, dijalog kultura je od iznimnog značenja. Kulturno nasljeđe, zajednička je baština čovječanstva. No, na žalost, kultura je nerijetko zloupotrebljavana i korištena za gradnju zidova, umjesto mostova među kulturama odnosno onoga na čemu treba graditi interkulturni dijalog, razumijevanje i suradnju.
U regiji iz koje dolazim taj dijalog se upravo obnavlja. Jer kao što se Adorno zapitao koji je smisao kulture nakon Auschwitza slično se pitanje postavljalo i na jugoistoku Evrope nakon slika Dubrovnika u plamenu, srušenog mostarskog mosta, popaljenih biblioteka i razorenih i opljačkanih muzeja i bogomolja.
Naša uža regija doživjela je u posljednjih petnaestak godina velike promjene na svim razinama: političkoj, ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj. U tom razdoblju velikih previranja, teške tranzicije i demokratizacije, te redefiniranja kulturnih identiteta, regionalna suradnja, na žalost, nije bila prioritet.
Želja za integriranjem, prvenstveno u Europsku uniju, većinu je napora na području kulturne suradnje usmjerila prema velikim zapadnoeuropskim centrima. Očiju uprtih u Europu pogled iz ovoga dijela svijeta prečesto je preskakao neposredno susjedstvo.
Mora se priznati da novi oblici kulturne suradnje u regiji još uvijek nisu zadovoljavajući, kao i da su nesustavni, te da su najvećim dijelom financijski podržani od međunarodne zajednice i međunarodnih organizacija.
Ipak, pomaci u umrežavanju, transferu znanja, mobilnosti umjetnika, korištenju novih informacijskih tehnologija, postaju sve uočljiviji. Posebice treba istaknuti suradnju koja se odvija mimo institucija.
Sa zadovoljstvom mogu istaknuti da danas gotovo nema uspješnog filmskog projekta iz regije koji nije nastao kao koprodukcija, na kojem ne rade najbolji umjetnici iz svih država nastalih na tlu bivše Jugoslavije. Hrvatska, bosanskohercegovačka i srbijanska književna suradnja koju potiču autori i mali privatni izdavači na zavidnoj je razini, premda su se do samo prije nekoliko godina knjige iz tih zemalja krijumčarile preko granica poput zabranjene robe. Kazališna gostovanja, sudjelovanja orkestara iz Srbije na glazbenim festivalima, bude danas veliko zanimanje publike - što je donedavno bilo nezamislivo i na rubu incidenta.
I, dok se u Mostaru, gradu razorenom i razdijeljenom ratom, univerzalnim jezikom umjetnosti ponovno gradi ono što je nekoć predstavljalo jednu od njegovih najvećih vrijednosti, a to je bogatstvo različitih kultura, koje je na mostarske filharmonijske koncerte na pozornicu i u publiku dovelo pripadnike svih naroda sa ovih prostora, dotle se na nogometnim utakmicama u istome gradu rat - i dalje vodi.
To samo podvlači značaj kulturne demokratizacije - razvijanje sposobnosti i mogućnosti da se podržava i održava dijalog među kulturama. Važan doprinos jačanju interkulturnog dijaloga i suradnje u našoj široj regiji dali su predsjednici zemalja Jugoistočne Europe. Oni su, se u suradnji s UNESCO-om i Vijećem Europe, na konferencijama u Ohridu, Tirani, Varni i Opatiji opredijelili za mir i napredak, otvorenost, toleranciju i međuovisnost, jednom riječju - temeljne vrijednosti bez kojih nema mirne i stabilne budućnosti na ovim prostorima.
Kulturna suradnja ove regije već sada pokazuje da se zajednički kulturni krugovi i dijelovi povijesti mogu prevesti u nove zajedničke teme suradnje i suvremeni duh kulturnog partnerstva.
Na početku 21. stoljeća, Europa je postigla nešto sto se nekada činilo nezamislivim - ujedinila se i pretvorila u multietničku federaciju mirnim i demokratskim putem.
No, ideja multikulturne demokracije mnogima je i danas strana, jer su moderne demokracije ustrojene na osnovi nacionalne države. Stoga je osnovni preduvjet za uspostavu pravog dijaloga među kulturama u velikom europskom domu, da se takav odnos uspostavi u vlastitom. Jer, dijalog mora postati vrlina dostupna svima, a ne samo profesionalnim govornicima na europskim forumima. On ne smije postati ekskluzivno pravo političke i intelektualne elite.
Dijalog elite tek je vrh ledenog brijega, samo početak prave komunikacije. Za siromašnu i neobrazovanu većinu na rubovima metropola ili rubnim područjima Europske unije - kultura je još uvijek nešto što se ne može servirati za objed. Da dijalog ne bi i dalje ostao privilegija elite, i kako bi se prevladale predrasude i nesporazumi među pripadnicima drugačijih kultura nužno je više raditi na obrazovanju, s mladim generacijama, manjinama i migrantima. Ne treba, međutim, nikako zanemariti ulogu koju u tom procesu imaju mediji.

Poštovani sudionici Europa-Foruma,

Iako se čini da u suvremenom svijetu, svakodnevno suočenom s manifestacijama netolerancije, nasilja i ekstremizma kultura i dijalog – baš poput Muza u ratu - šute, višestruko je opravdano proglašavanje 2008. godinom interkulturnog dijaloga.
Udruženi napori Europske unije, Vijeća Europe, UNESCO-a i brojnih udruga civilnog društva, kao i prošloga tjedna donesena europska kulturna strategija koja kulturu stavlja u središte europskog projekta - mogu biti značajan iskorak u uspostavljanju drugačijih odnosa u svijetu, ukoliko - naravno - budu ugrađeni i implementirani na lokalnoj i regionalnoj razini. Dijalog među kulturama za multikulturnu Europu - u najširem značenju te riječi - preduvjet je njezinog mirnog i skladnog razvitka.
S druge strane, dijalog koji vodi sa drugim kulturnim krugovima, jamac je njezine postojane budućnosti. Živjeti zajedno, a ne jedan uz drugoga! To je imperativ Europe današnjice. Baš kao što je to na početku europskog ujedinjavanja izrekao jedan od utemeljitelja Europe Jean Monnet, dobitnik Međunarodne Karlove nagrade 1953. godine: «Mi ne udružujemo države, mi ujedinjujemo ljude».
Zahvaljujem!