Gospođe i gospodo,

Kada sam odlučio prihvatiti pokroviteljstvo nad vašim skupom, nad ovom važnom konferencijom predstavnika medija iz zemalja Jugoistočne Europe, vodila su me dva razloga, imao sam dva motiva.

Prvo, privukla me tema skupa: mediji i demokracija u Jugoistočnoj Europi – razvoj i budućnost. I, drugo, utjecaj i moć medija smatram tako velikim i važnim čimbenicima društva, da nisam htio propustiti priliku da upravo vama i pred vama, kažem kako vidim medije i njihovu ulogu.

Reći ću, dakle, ono što mislim i reći ću to otvoreno i slobodno.

Slagali se vi sam mnom, ili ne.

Mislim, da na to imam pravo. Jer, sloboda da se otvoreno govori, to je ono za što se i vi zauzimate. A ne bi svakako bilo u redu da za sebe tražite nešto, što niste spremni dati i priznati drugima.

Govorim, dakle, ono što mislim i govorim o stvarima onako, kako ih vidim. I da se odmah potpuno razumijemo. Ja sam pokrovitelj ovoga skupa kao predsjednik Republike Hrvatske. Ali, ovo što imam namjeru reći, ja ne govorim u prvome redu kao šef države, niti se imam namjeru sakrivati iza visoke državne funkcije. Ne, ja ću govoriti kao građanin, kao netko tko čita novine, sluša radio i gleda televiziju – kao čovjek koji živi u društvu što ga se s mnogo razloga naziva medijskim društvom i kao čovjek koji živi u društvu što ga mediji dobrim dijelom kreiraju.

Ja, prije svega, ne zanemarujem povijesni i politički kontekst. Niti zanemarujem ulogu medija i novinara u osvajanju prostora slobode i demokracije. Na to ću se još vratiti, ali htio bih uvodno napomenuti, kako se ne bi stekao dojam da ne vidim, ili ne želim vidjeti pozitivne strane. Ja ih itekako vidim i želio bih da one budu prevladavajuće.

Vi ćete, tako sam razabrao iz dnevnoga reda konferencije, raspravljati o mnogim važnim pitanjima: o gospodarskoj situaciji medija, o odnosu gospodarstva i medija, kao i o odnosu medija i politike. Bit će, napokon, riječi i o medijskim slobodama i odgovornosti. Kažem – važne teme, ali dozvolite mi da vas nešto upitam: imate li vi predodžbu kako će o ovoj konferenciji izvijestiti mediji, vaši mediji, možete li vi zamisliti što će prosječni konzument medijskih informacija u Jugoistočnoj Europi saznati o ovome skupu?

Ja ću vam reći. I ne govorim napamet, nago na osnovi iskustva.

Malo ću karikirati, ali siguran sam da ćete shvatiti na što ciljam. Ti vaši čitatelji, gledatelji i slušatelji saznat će vrlo malo, a onaj tko bi očekivao cjelovitu i zaokruženu informaciju praćenu još i stručnim komentarom, dakle onaj tko bi doista htio saznati zašto ste se vi okupili, tko je sve ovdje, o čemu ste raspravljali i s kakvim ishodom ste svoje okupljanje završili, ostat će nužno razočaran. Jer, to sigurno saznati neće. A vjerojatno ste primijetili da sam vrlo svjesno naveo pitanja na koja se odgovara u osnovnoj, jednostavnoj, običnoj vijesti.

Takvu vijest današnji mediji, čast iznimkama koje su rijetke i sve rjeđe, takvu vijest – dakle – današnji mediji ne donose. To je, kažu, dosadno. To, kažu, nikoga ne zanima.

Ali, ako se netko od vas pojavio u neobičnoj odjeći, ako je u nečijoj pratnji viđena osoba koja će po bilo kojem kriteriju biti ocijenjena kao neobična, ako bi se rasprava pretvorila u svađu, ili – još bolje – u fizički obračun, e – to bi bila vijest, o tome bi se izvještavalo. Hoću reći sljedeće: pod firmom medijskih sloboda i nedodirljivosti novinara sve češće se progurava koncept isključivo senzacionalističkoga novinarstva, ja sam jednom rekao i ponovit ću i danas: lešinarstva.

Nije ovo prijatna riječ, ja to znam. Nikoga ne optužujem, to niti mogu, niti hoću. Ja naprosto konstatiram i to iz pozicije konzumenta vijesti koji bi rado uvijek bio obaviješten, ali je to vrlo rijetko, ili nikada. U lovu na senzacije koji je neizbježna posljedica novinarstva motiviranog isključivo utrkom za profitom, mi smo došli do situacije u kojoj – a da toga često sami i nismo svjesni – počinjemo živjeti ne u stvarnome svijetu, nego u svijetu kojega kreiraju mediji.

A to je lažni svijet, to je svijet u kojemu se eksces podiže na pijedestal, u kojemu samo devijantne pojave zaslužuju da se o njima izvještava, u kojemu se život pretvara u jednu veliku, beskrajnu crnu kroniku.

Slušao sam nedavno razgovor s jednim doista velikim novinarom. Novinarom iz velike zemlje o kojoj se često govori kao o šampionu borbe za slobodu, pa i za slobodu medija. I taj je čovjek s primjetnom dozom gorčine rekao sljedeće: nekada su novinari izvještavali o događaju, a danas se ono o čemu oni izvještavaju pretvara u događaj. Treba li tome komentara?

Vidio sam koncept vaših zaključaka, vaše završne izjave. Nije kratka. Na kraju, tek na kraju, posvetili ste dvije, samo dvije rečenice, odnosu medijskih sloboda i odgovornosti. Izraz „profesionalna etika“ nigdje nisam našao. Zar ne mislite, da bi se nad time trebalo zamisliti? Zar ne mislite da ipak postoji i nešto što se zove „interes društva“, i da taj interes nije samo i isključivo razotkrivanje skandala? Zar ne bi trebao biti prvi i najvažniji interes društva poštena, objektivna i cjelovita informiranost građana?

Vi znate da u demokraciji građani odlučuju. Vi, naravno, znate i to da svatko odlučuje na osnovi onoga što zna. I vi, napokon, jako dobro znate da ono što golema većina građana zna, odnosno saznaje, dolazi do njih iz medija i posredstvom medija. Nepotpuno, loše i tendenciozno informirani građani nužno će donositi pogrešne odluke. Ne zato, što bi bili glupi, nego zato što ne znaju ono što bi morali znati. I tu vidim vašu golemu odgovornost.

Govorim o odgovornost koja bi morala biti veća od one prema vlasniku, od one zasnovane ne potrebi da se zaradi što više, da gledanost i slušanost, da naklada - budu što veće. Da, govorim o odgovornosti prema društvu. Na tu odgovornost ne možete se pozivati samo onda kada želite objaviti državnu tajnu. Odgovornost prema društvu je kategorija koja ne trpi ograničenja.

A za društvo je dirigirano i kontrolirano novinarstvo opasno jednako kao i novinarstvo bez etičkih kriterija, bez odgovornosti, novinarstvo gonjeno samo željom da se bude prvi i da se objavi ono što drugi, dakle konkurent, još nema.

I tu nema i ne bi smjelo biti nikakve razlike između javnih i privatnih medija. Niti ima razloga da se privatne medije fetišizira, a javne tek trpi kao nužno zlo. Pravila ponašanja, profesionalna etika, odgovornost za napisanu ili izgovorenu riječ, za prikazanu snimku, to mora biti univerzalno. Tek tada moći ćemo uopćeno, u generalnim pojmovima, akademski govoriti o odnosu medija i demokracije. Ponavljam: tek tada!

Ja ne podcjenjujem ulogu medija u demokratskim promjenama do kojih je došlo u dobrome dijelu Europe, uključujući njezin jugoistok, u prošla nepuna dva desetljeća. Svjestan sam u kojoj mjeri Hrvatska mora biti zahvalna novinarima i medijima zbog toga što je istina o nametnutome ratu u kojemu smo obranili neovisnu državu – prodrla u svijet. U isto vrijeme ne zaboravljam ni ulogu nekih medija i nekih novinara u širenju govora mržnje, u pripremanju terena za zločine koji su počinjeni.

Mi ne možemo govoriti samo o jednoj strani medalje, pa ni onda kada je ona druga strana ružna i prljava. Pogotovo onda – ne! Zapravo: vi to ne smijete! Vaša je dužnost izvještavati objektivno, cjelovito i pošteno. U suprotnome ugrozit ćete demokraciju koju ste pomogli uspostaviti. I to me još jednom dovodi do pojma odgovornosti.

Zato ću ponoviti: novinar nije, ne smije i ne bi trebao biti odgovoran samo vlasniku i njegovome legitimnom interesu da zaradi. Novinar ne smije biti odgovoran isključivo ni samo svojemu uredniku, odnosno uređivačkoj politici svojega medija, ako taj urednik djeluje u suprotnosti s kriterijima profesionalne etike, odnosno ako je uređivačka politika u srazu s tim kriterijima.

Vi jeste sila, sedma ili neka druga – to nije važno. Vi jeste nezaobilazni za razvoj društva i za razvoj i učvršćivanje demokracije u društvu. Vi zapravo otvarate vrata demokraciji i slobodi misli i govora. Vi omogućujete ljudima da saznaju ono što ne znaju. Vi u sklopu medijskih sloboda sprječavate državu da dozira i dirigira informacije. Ali, iznad svega, vi morate biti svjesni odgovornosti koja iz takve pozicije proizlazi. To je važno svuda u svijetu, ali u tranzicijskim zemljama, u ovome dijelu Europe – to je iznimno važno, rekao bih – presudno.

Zato bih želio da ovo moje razmišljanje shvatite kao pledoaje za slobodno, ali i odgovorno novinarstvo; za novinarstvo koje razotkriva, pa i razgolićuje, ali ne zaboravlja pri tome etička načela; za novinarstvo koje i ruši – kada treba, ali koje ne ruši samo zato da bi rušilo, nego da bi se na ruševinama moglo graditi, i to bolje i ljepše.

Ja plediram za novinare koji neće biti samo plaćenici, nego će prije svega biti ličnosti; za novinare koji neće – polazeći od vlastitoga neznanja – širiti neznanje među drugima, nego će vlastito znanje upotrebljavati kako bi proširili horizonte znanja drugih.

Novinarstvo je važno, iznimno važno. Slobodni mediji su važni, u demokratskim društvima nezamjenjivi. Mi, na jugoistoku Europe, trebamo novinare – znalce, trebamo poštene i etičke novinare, trebamo medije koji će biti slobodni od bilo čijega diktata, osim diktata savjesti onih koji u njima rade.

Samo to nam može pomoći u daljemu napredovanju na našemu putu prema demokraciji koji još nije završen, jer put prema demokraciji nikada nije završen.

Hvala što ste me saslušali i želim vašoj konferenciji uspješan rad!