Poštovani prijatelji iz Internacionalne lige humanista,

visoki predstavnici Bosne i Hercegovine,

uvaženi gosti i uzvanici,

gospođe i gospodo,

Zahvaljujem na visokome priznanju što mi je dodijeljeno. Primio sam ga ne samo s osjećajem zahvalnosti, nego možda još i više s osjećajem odgovornosti. Riječ je, naime, o priznanju koje nije tek svojevrsna nagrada za ono što je učinjeno, nego i poticaj – zapravo: obveza – da se na istome pravcu radi i dalje. I reći ću odmah: ja tu obvezu rado primam.

Značenje priznanja, tako ga ja doživljavam, još je veće i zbog druge trojice laureata. Bivši predsjednici Češke, Makedonije i Slovenije, moji kolege i prijatelji, Vaclav Havel, Kiro Gligorov i Milan Kučan, dokazali su se na čelnim funkcijama svojih država kao političari i državnici, ali i kao ljudi. Žao mi je što predsjednik Havel nije mogao doći u Sarajevo da osobno primi priznanje. Koristim priliku da mu izrazim moje najbolje želje.

Biti nagrađen za humanost, za poticanje i razvijanje tolerancije, međusobnog povjerenja i razumijevanja, za afirmiranje ljudskih vrijednosti, i to na ovome našem prostoru nakon svega što smo doživjeli i preživjeli na kraju prošloga stoljeća, to je najviše što netko, tko se bavi politikom može poželjeti, ali i najviše što može doživjeti.

Neću reći ništa novoga, ako kažem kako sam od početka svojega predsjedničkog mandata, a prošlo je od tada već punih sedam godina, svu svoju aktivnost, svu svoju energiju usmjerio na učvršćivanje mira, sigurnosti i stabilnosti na jugoistoku Europe. Bilo je tada dosta onih koji takvu politiku nisu razumjeli, pa i više od  toga – koji su je odbijali i osuđivali.

Trebalo je istodobno liječiti rane ratova u kojima se raspala bivša Jugoslavija, razbijati predrasude pothranjene tim ratovima, boriti se protiv mržnje kojom su oni rezultirali i postavljati temelje za obnovu međusobnoga povjerenja i razumijevanja. Nije bilo lako, nije bilo jednostavno, nije u tim prvim trenucima donosilo popularnost, ali nisam se ni kolebao, ni posustajao. Danas je regionalna suradnja općeprihvaćena komponenta vanjsko-političkih koncepata zemalja ovoga dijela Europe. Neću reći da su otpori potpuno nestali, ali oni su doista marginalni – kao, uostalom i njihovi nositelji.

U sklopu uspostavljanja novih odnosa na području bivše Jugoslavije, posebni sam naglasak stavio na odnose Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Od godine 2000-te svima je jasno, da nitko relevantan u Zagrebu više ne razmišlja u kategorijama posezanja za dijelom područja Bosne i Hercegovine, da nitko relevantan na političkoj sceni Hrvatske neće i ne smije uzeti na sebe da vodi politiku u ime Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Hrvatska čvrsto stoji na pozicijama politike dobrosusjedskih, prijateljskih odnosa s Bosnom i Hercegovinom. Jednako kao što stoji i na pozicijama potrebe, zapravo imperativa očuvanja i održanja cjelovite Bosne i Hercegovine. Daytonski sporazumi za koje sam uvijek govorio da su prekinuli rat, ali da – na žalost – nisu postavili čvrste temelje trajnoga mira, uspostavili su entitete, ali oni im nisu dali status država u državi, pa se entiteti tako ni u kojemu aspektu ne bi smjeli ponašati. A niti ćemo ih mi ikada tako tretirati.

Cjelovita Bosna i Hercegovina u kojoj će pripadnici tri jednakopravna konstitutivna naroda uživati u svakome njezinome dijelu i u svakome trenutku ista prava, nezaobilazna je za stabilnost regije. Nijedan djelić Bosne i Hercegovine nije i ne može biti moneta za potkusurivanje bilo koga, nije i ne može biti kompenzacija za bilo kakve promjene do kojih je došlo, ili će još doći u regiji.

Znam da velika većina građana Bosne i Hercegovine želi njezin opstanak, da u njoj vidi svoju domovinu. To vrijedi kako za one koji su pripadnici naroda što žive i u susjednim državama, tako i za one koji to nisu. Domovina je uvijek samo jedna. Ne postoje rezervne domovine – nigdje i ni za koga!

Bliski odnosi sa susjedima na tome ništa ne mijenjaju. Oni se mogu i moraju temeljiti na uzajamnim interesima, na potrebi zadovoljavanja tih interesa, a ne na nacionalnoj pripadnosti. Reći ću još jednom i to krajnje jasno, kako bi me svatko razumio: Hrvatska podržava cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i zabrinjava je svaki potez, svaka inicijativa, bez obzira s koje strane dolazila, koja bi tu cjelovitost mogla ugroziti.

Neminovna bi posljedica bila destabilizacija regije, a to ne smijemo dozvoliti!

Primajući ovo visoko priznanje, ja se obvezujem da ću i dalje raditi na punoj normalizaciji odnosa između država ovoga dijela Europe. Promicat ću toleranciju prema onima koji su drugačiji, branit ću pravo svakoga da bude drugačiji – naravno do granice kada bi mogao dovesti u pitanje različitost svojega susjeda. Zauzimat ću se za međusobne odnose naroda i pojedinaca, oslobođene svake mržnje, a na temeljima hrabroga suočavanja s prošlošću i individualiziranja odgovornosti za sve ono zbog čega nam je normalizacija postala i ostala prioritetom.

Radit ću sve što je u mojoj moći kako bih pomogao ne samo mojoj domovini Hrvatskoj, nego i drugim zemljama regije da se osposobe za članstvo u Europskoj uniji koja je i naša budućnost, i naša sudbina. U ujedinjenoj Europi bit ćemo, s ostalim njezinim članicama, zajedno. Na stvaranju uvjeta u kojima ćemo biti zreli da postanemo dijelovima toga zajedništva, moramo raditi već sada. I to je upravo ono na čemu inzistiram, to je ono što je prioritet politike koju vodim.

Da zaključim: nagradu koju mi je dodijelila Internacionalna liga humanista smatram ne samo priznanjem za ono što sam na tome planu do sada učinio, nego i pozivom da u tome ustrajem. I, kao što sam rekao, ja taj poziv - tu obvezu - rado prihvaćam!

Hvala!