Poštovani gospodine glavni tajniče Ujedinjenih naroda,
Cijenjeni predsjednici, premijeri i visoki predstavnici zemalja članica,
Gospođe i gospodo,

Okupili smo se da razmijenimo mišljenja o problemu koji nije od jučer, ali koji, figurativno rečeno, tek od jučer zaokuplja pozornost svijeta. Na žalost – tek od jučer. Jer, riječ je o nečemu što u doslovnom smislu riječi ima potencijal ugrožavanja ne samo našega života kakav je on danas, nego života na Zemlji uopće.
Stoga na samome početku želim zahvaliti glavnome tajniku na inicijativi da se ovaj skup održi i na njegovoj organizaciji. Mi se sastajemo ne pet minuta prije dvanaest, nego pet sekundi prije dvanaest. Vremena za razmišljanje nema mnogo. Traži se akcija – hitna i konkretna! To je smisao ovoga sastanka, onako kako ga ja vidim, zato smo ovdje.
Dobro je, da odmah kažem i to, da je predsjednik Opće skupštine odlučio predložiti istu temu i za raspravu što u Skupštini počinje sutra. Neću reći ništa novoga, ali mislim da ipak vrijedi podsjetiti. Ako ništa drugo – vrijedi da sami sebe podsjetimo.
Kao politički vođe mi imamo posebnu odgovornost za budućnost. Ako su osnivači Ujedinjenih naroda u preambuli Povelje s pravom i razlogom naglasili kako žele poštedjeti dolazeće generacije strahota rata, onda mi danas s ništa manje prava i razloga moramo hrabro preuzeti obvezu da sačuvamo planet na kojemu živimo, da onima koji dolaze iza nas ne ostavimo uništeni i za život nepodoban planet.
Međuvladin panel o klimatskim promjenama konstatirao je kako je globalno zatopljavanje neupitno. Jednako je neupitno i to da je čovjek, dakle da smo mi, njegov uzročnik. A to ne samo da nameće, nego dodatno i pojačava obvezu da otklanjamo počinjenu štetu, odnosno da sprečavamo novu.
U glavnome gradu Hrvatske, Zagrebu, početkom ljeta održan je, uz sudjelovanje Ruske federacije, regionalni energetski summit Jugoistočne Evrope. Na tome sam sastanku upozorio na procjep u kojemu se, kao politički vođe, nalazimo – naime da s jedne strane ima stvari koje moramo učiniti, dok s druge strane postoje stvari koje ne smijemo učiniti.
A zašto procjep? Pa zato što moramo našim zemljama i narodima osigurati energiju, a istodobno moramo spriječiti dalje uništavanje okoliša, uključujući i sve pogubnije klimatske promjene. U dosadašnjem razvoju jedno je izazivalo drugo.
Došli smo do točke na kojoj moramo i shvatiti i prihvatiti kako dugoročni opći interes, govorim o interesu ljudske vrste, sviju nas, ima prednost pred kratkoročnim pojedinačnim interesima, drugim riječima pred interesima pojedinih zemalja. I što učiniti?
Prema mojem dubokom uvjerenju, zasnovanome na mišljenjima vrsnim stručnjaka, prijelaz na globalni održivi energetski sustav glavna je osnovica mitigacije. Da bismo došli do toga, mi - svjetski čelnici, moramo djelovati na tri razine: globalnoj, regionalnoj i nacionalnoj.
U globalnu politiku na ovome području moramo ugraditi i troškove i dobit mitigacije, ali to možemo i moramo raditi samo zajednički. Ispunjavanje obećanja jedne države ovise, naime, o preuzetim obvezama druge države. Stoga držim da će ovaj sastanak biti promašen, da će ostati neiskorištena prilika, ako s njega ne pošaljemo nedvosmislenu poruku da smo odlučni dogovoriti se na koji ćemo način i kakve obveze preuzeti, kako bismo kroz njih stvorili zajednički mitigacijski okvir. Znam da to nije jednostavno. Spomenuo sam već povezanost između potrebe osiguranja energije potrebne za razvoj i rast i sprečavanja danas već apsolutno neprihvatljivih posljedica - proporcionalnog rasta emisija i zagađenja svih vrsta.
Mi, dakle, želimo oslabiti, dozvolite mi da je tako nazovem, povijesnu spregu BND-a i potrošnje primarne energije. Da bismo to mogli, nezaobilazno je da utječemo na promjenu organizacije industrijske proizvodnje, kao i načina života, te navika potrošača, osiguravajući u isto vrijeme ono što bih nazvao kvalitetom svakodnevnog života.
Teško je, doduše, precizno predvidjeti kako će izgledati energetski sustav u budućnosti, no posljednjih se nekoliko godina uočavaju promjene njegove generalne karakteristike u smislu dalje diverzifikacije i korištenja različitih raspoloživih izvora i tehnologija, ovisno o lokalnim uvjetima i mogućnostima.
Sve se više pozornosti posvećuje učinkovitom korištenju energije. Pomak prema korištenju čistijih energenata i tehnologija intenzivirat će se već u prvom, umjesto u drugom desetljeću novoga stoljeća. Ja dolazim iz Jugoistočne Europe, regije koja ne spada među veće zagađivače na Starome kontinentu.
Mada je u takvoj regiji Hrvatska jedan od manjih zagađivača, mi smo već danas opredijeljeni za ostvarivanje gospodarskog i socijalnog napretka uz dugoročno očuvanje okoliša. Radimo to tako, što uvodimo okoliš kao jednu od dimenzija u sve velike teme ekonomskog i socijalnog razvoja što su u 21. stoljeću pred nama.
Moja zemlja stoji na stanovištu da će se provedbom mjera energetske efikasnosti, korištenjem obnovljivih izvora energije, promjenom goriva, hvatanjem i energetskim korištenjem metana na odlagalištima, hvatanjem ugljičnog dioksida i spremanjem u geološke strukture, pošumljavanjem i zaštitom šuma od požara, proizvesti pozitivni učinci na kakvoću zraka, sigurnost opskrbe energijom, konkurentnost i smanjenje troškova proizvodnje, na zapošljavanje, zaštitu tla i podzemnih voda, biološku raznolikost, te zaštitu okoliša u cjelini.
Proteklih mjeseci u više je navrata upozoreno kako se smanjenja, nužna za stabilizaciju emisija stakleničkih plinova na onu razinu koja neće ugroziti klimatski sustav, ne mogu postići uz mjere i tehnologije što se sada primjenjuju.
Nužna je snažnija primjena novih razvijenih tehnologija, te ulaganje dodatnih napora u razvoj novih. Zbog toga je Hrvatska, gdje je Kyoto protokol stupio na snagu upravo ovoga mjeseca, čvrsto privržena ispunjavanju preuzetih obveza u smislu emisije stakleničkih plinova.
No, mi smo svjesni, a ja se nadam da ta svijest počinje prevladavati u većini zemalja, osobito onima što – po prirodi stvari – na ovome području mogu najviše učiniti, kako treba hitno, odmah i odlučno krenuti prema stvaranju budućeg međunarodnog sporazuma o zaštiti klime u razdoblju nakon godine 2012.
Takav se sporazum mora oslanjati na tri, da ih tako nazovem, potporna stupa. To je, prvo, značajno smanjenje emisija od strane stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime - sukladno njihovom doprinosu klimatskim promjenama.
Drugo, to je jačanje međunarodne suradnje i transfera novih tehnologija koje će podržavati održivi razvoj. I, napokon, treće – to je spoznaja o postojanju različitih odgovornosti razvijenih država i onih u razvoju. Zbog svega toga potrebno je da s ovoga skupa ode jasna poruka da smo odlučni i spremni na dogovor o problemu klimatskih promjena. To je problem sviju nas, problem koji pokazuje kako niti jedna država nije «otok za sebe».
Upravo zato savršeno je jasno da ga i samo zajednički možemo rješavati i riješiti, da samo zajedničkim odgovornim djelovanjem možemo ispuniti svoju povijesnu odgovornost prema dolazećim generacijama. Poručimo danas iz New Yorka da smo te povijesne odgovornosti svjesni i da smo je spremni preuzeti – u interesu budućnosti svojih zemalja, ali i cijeloga svijeta.
Hvala!