Poštovana gospođo Mohn,
Poštovani gospodine Janning,
Ekscelencije,
Gospođe i gospodo,

Izuzetna mi je čast i iskreno zadovoljstvo obratiti vam se danas s govornice jedne od najprestižnijih europskih ustanova– Zaklade Bertelsmann.
Posebna mi je čast pozdraviti gospodina Genschera koji je među prvima shvatio što se dešavalo na prostoru bivše Jugoslavije početkom devedesetih godina.
Dodatno me ispunja zadovoljstvom činjenica da sam kao gost vaše Zaklade pozvan u godini kada obilježavate 30. obljetnicu rada i djelovanja. U tih 30 godina Zaklada je značajno pridonijela uvođenju reformi i oblikovanju demokracije u nizu zemalja. Njezina prisutnost bila je od osobitog značenja u zemljama tzv. nove demokracije. Zahvaljujući Zakladi Bertelsmann, kao i djelovanju drugih inozemnih i međunarodnih zaklada i udruga, demokratski principi su u tim zemljama velikim koracima zakoračili u svijet politike i u sve pore društva.
To je omogućilo političku, socijalnu i gospodarsku transformaciju zemalja i izgradnju sustava na novim osnovama. A sve to zajedno stvorilo je neophodnu pretpostavku za njihovo približavanje europskim i atlantskim integracijama.
Jedna od tih zemalja nove demokracije bila je i Hrvatska. Baš kao i zemlje njezine šire regije - regije jugoistoka Europe.
Zanimljivo je da su sve te zemlje početkom devedesetih istakle iste strateške ciljeve i vanjskopolitičke prioritete – članstvo u europskim i atlantskim integracijama. Istina je, međutim, da su danas, petnaestak godina kasnije, rezultati za mnoge iznenađujući. Iz tadašnje perspektive gledano, Hrvatska bi zasigurno među prvima postala članicom europskih i atlantskih integracija. I ne samo Hrvatska.
Malo je tko tada mogao zamisliti da bi Hrvatska, zajedno sa zemljama njezine uže regije, mogla 17 godina kasnije ostati poput otoka - jedini, još neintegrirani dio Europske unije. Danas je svima jasno da tada nitko nije računao na krvav i brutalan rat kakav je bjesnio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. I danas je, također, svima jasno da je cijela regija bila talac velikosrpske politike tadašnjeg srbijanskog predsjednika Miloševića. On je budućnost Srbije vidio ne u Europi, nego u širenju njezinih granica osvajanjem tuđih teritorija. Pod izlikom da želi sačuvati Jugoslaviju, njegovoj se politici, u početku, nije suprotstavljala čak niti međunarodna zajednica.
Iako je rezultat rata koji je destabilizirao čitavu regiju bio da se granice nisu pomaknule niti milimetra, on je ostavio teške posljedice - na tisuće uništenih života, razorena cijela naselja, na tisuće ljudi natjeranih u izbjeglištvo i progonstvo. Uz to, ostale su dugotrajnije posljedice koje se ne rješavaju dekretom. Razoreno povjerenje među ljudima i toleranciju u ophođenju moguće je vratiti samo ustrajnom i dosljednom ne-diskriminacijskom politikom, ujednačenoj na svim razinama. Suživot baziran na dijalogu i međusobnom uvažavanju počeli smo, dakle, graditi iz početka.
Naši su strateški ciljevi od početka ostali isti. Ali, zbog rata, njihova je realizacija odgođena - možda i za čitavo jedno desetljeće.
Danas je Hrvatska u statusu zemlje-kandidata za Europsku uniju. Pristupni pregovori su upravo ušli u treću godinu. Do sada smo otvorili 14 poglavlja, od kojih su 2 i privremeno zatvorena. Izgledno je da do kraja godine, još za portugalskog predsjedavanja, otvorimo 4-5 novih poglavlja. Odvijanjem pregovora možemo biti zadovoljni. Oni su odraz naših trenutnih mogućnosti prilagođavanja europskim standardima. Nakon potpisivanja Reformskog ugovora, Unija postaje spremnija za primanje novih članica. Više nema prepreka na drugoj strani koje bi mogle biti isprika sporijem pregovaranju.
U razdoblju koje je pred nama treba jače usmjeriti snage na ispunjavanje svih traženih kriterija i prilagodbu sustava europskim standardima. Ali, i ovdje ću istaknuti ono što uvijek naglašavam – europske standarde mi ispunjavamo ne zbog Europske unije, nego zbog nas samih.
Hrvatska je, dakle, u vlaku koji vozi prema Bruxellesu. Kojom brzinom – ovisi o nama samima. To ovisi prije svega o reformama i o implementaciji europskih normi i standarda. U upravo objavljenom Izvješću Europske komisije o napretku, Hrvatska nema većih problema na tom putovanju. Ipak, još je mnogo toga što trebamo učiniti, osobito u pitanju povratka. Ispuniti pretpostavke za povratak ne znači samo omogućiti fizički povratak. To, prije svega, znači, omogućiti svakome tko je zbog rata napustio Hrvatsku, a želi se vratiti, povrat njegove imovine i punu konvalidaciju svih njegovih prava.
Uz to, velik nas posao čeka u području reforme javne uprave, pravosuđa i nekih drugih specifičnih područja vezanih uz ekonomske i političke kriterije. Iako se zna da je početna stanica našega vlaka u Zagrebu, rado bih podsjetio da se ne radi o donošenju na procjenu Bruxellesu rezultata postignutih jedino unutar Hrvatske. Daleko više od toga! Uz ove rezultate, mi na procjenu donosimo i rezultate postignute u regionalnom ophođenju. A ono uključuje regionalnu suradnju – prvenstveno uspostavljanje političkih i gospodarskih, ali i svih drugih veza. Ono uključuje spremnost na dijalog, na dogovor i razgovor o temama od bilateralnog ili zajedničkog interesa. Ophođenje u našoj užoj regiji samo je test naše spremnosti za ophođenje u brojnijoj zajednici zemalja.
U usporedbi s drugim zemljama uže regije, Hrvatska je u svom statusu odmakla najdalje. Želio bih podsjetiti zašto je tome tako.
Važan zaokret u Hrvatskoj politici dogodio se početkom 2000.g. Tada su na parlamentarnim, a potom i na predsjedničkim izborima pobijedile snage koje su istinski željele zaokret prema europskim vrijednostima. One su imale dovoljno snage da izvedu korjenite promjene i provedu reforme usmjerene prema europskim civilizacijskim tekovinama: vladavini prava, poštivanju ljudskih i manjinskih prava, demokratizaciji društva, tržišnoj ekonomiji.
Važno je znati da nismo imali čarobni štapić. Mi smo poruke koje su nam slali inozemni i međunarodni dužnosnici znali čuti i provesti ih u djelo. Važno je znati da smo osigurali dovoljnu koncentraciju političke volje za promjenama i - one su se dogodile. Važno je znati da nam ništa nije bilo poklonjeno, ali nam je bilo priznato i honorirano.
Krajem 2000.g., kao priznanje našim naporima, u Zagrebu je održan Zagrebački summit. Šefovi država i vlada tadašnjih zemalja-članica i zemalja regije okupili su se u Zagrebu i potvrdili kakav put žele i za ostale zemlje iz regije. Uz to, potvrđeno je, za nas veoma važno, načelo individualnog pristupa, kao kriterij procjene dostignuća potrebnih za članstvo u Europskoj Uniji.
Danas je Hrvatska tzv. predvodnik regije. To je za nas prvenstveno obaveza da pružamo podršku – konkretnu i načelnu - svakoj pojedinoj zemlji iz regije da što prije ostvari svoje članstvo u Europskoj uniji. Svjesni smo da ta podrška nije samo u interesu pojedine zemlje ili regije, ona je u interesu i same Europe.
Nikada nisam dvojio da je europska i atlantska perspektiva čitave regije jedini garant trajnog mira i stabilnosti ovih prostora. Da bi se to i ostvarilo – postoji jedan jedini recept – demokratske promjene. Njihovo provođenje nije nimalo lak zadatak za političko vodstvo, jer zahtijevaju duboke rezove. Osim toga, potrebna je suradnja svih segmenata društva na svim razinama da se ono zaista i ostvari. Uz to, i dulje vrijeme da one sažive. Moji inozemni sugovornici često me pitaju – kako možemo pomoći vašoj regiji? Moj je odgovor uvijek isti: Poruke koje šaljete čelnicima tih zemalja trebaju biti poruke za promjenama. Uz to, treba podržavati i jačati demokratske snage unutar zemlje. One su kamen temeljac zgrade demokracije koju tek treba izgraditi. Tek tada, kada pobijede demokratske snage, bit će moguće voditi partnerski dijalog u kojem će najveću korist, dugoročno gledano, imati upravo građani. Tek tada, suradnja s Haškim tribunalom postati će prioritet.
Tek tada postati će jasno da Tribunal pomaže da se za zločine kazne pojedinci i da se sa čitavog kolektiviteta skine pečat krivnje. A to je, conditio sine qua non, za novi početak otvorenih i prijateljskih odnosa sa susjedima. Neosporno je da upravo na političarima leži odgovornost za takvu budućnost.
Nepobitno je, također, da jedino takve demokracije imaju svoje mjesto i u europskoj i u atlantskoj zajednici zemalja. Hrvatska, koja očekuje poziv za članstvo u NATO na Summitu u Bukureštu 2008.g., će im na tom putu pružiti punu podršku.
Pred nama je razdoblje u kojem se, uz pomoć međunarodnih čimbenika, nastoji dovršiti arhitektura prostora nastalog raspadom bivše Jugoslavije. Od bivših šest republika i dviju autonomnih pokrajina, nastalo je šest samostalnih država. Dio teritorija Republike Srbije, Kosovo, pod međunarodnim je protektoratom. O njegovom budućem statusu upravo traju intenzivni pregovori. Htio bih naglasiti da je za Republiku Hrvatsku prihvatljivo svako, mirno rješenje koje odgovara objema stranama. Smatramo, isto tako, da je Ahtisaarijev plan dobra podloga za pregovore o budućem statusu Kosova.
Bosna i Hercegovina, na žalost, još uvijek ne funkcionira kao cjelovita država. Republika Srpska, tvorevina nastala etničkim čišćenjem, jača veze sa Beogradom. Njihove vlasti idu tako daleko da čak govore i o referendumu o samostalnosti. Istovremeno, institucije centralne vlasti u Sarajevu nisu dovoljno efikasne niti operativne. Postoje snage koje pružaju snažan otpor reformama koje želi provesti međunarodni predstavnik. Zemlja, u kojoj bi, zbog njezine etničke strukture, dijalog, usklađivanje i usuglašavanje stanovišta trebalo biti prisutno na svim razinama, još nije našla pravi model funkcioniranja vlasti.
I kao susjedna zemlja, i kao jedna od strana potpisnica Daytonskih sporazuma, Hrvatska je zainteresirana za rješenja vezana uz Bosnu i Hercegovinu. Već godinama, međutim, Hrvatima iz Bosne šaljemo poruku da svoju sreću trebaju tražiti u granicama Bosne i Hercegovine - a ne Hrvatske. I da svoju politiku trebaju kreirati u Sarajevu, a ne - u Zagrebu. Dok ista takva poruka za Srbe ne dođe i iz Beograda, teško da će Bosna imati šanse da profunkcionira kao unitarna država. To je poruka koju treba odlučnije slati i međunarodna zajednica.

Gospođe i gospodo,

U svojem izlaganju, stavio sam naglasak na put koji je Hrvatska prešla od osamostaljivanja do današnjeg statusa zemlje-kandidata za Europsku uniju i zemlje koja će, vjerujemo, uskoro dobiti pozivnicu za članstvo u NATO.
Nisam govorio o njezinoj srednjoeuropskoj niti mediteranskoj dimenziji. Nisam govorio o njezinoj ulozi nestalne članice Vijeća sigurnosti kojom je značajno ojačan njezin međunarodni položaj. Nisam govorio o sudjelovanju u petnaestak mirovnih misija diljem svijeta, niti o rijetkom pothvatu da smo u samo 18 mjeseci od zemlje primateljice mirovnih misija postali zemlja šiljateljica.
Sve ove elemente potrebno je uzeti u obzir ako se razgovara o međunarodnom položaju i ulozi Hrvatske.
Za nekoliko dana u Hrvatskoj se održavaju parlamentarni izbori. Sa zadovoljstvom mogu konstatirati da je kampanja bila transparenta, animirana i da se odvijala u okvirima postojećih europskih standarda.
Ne ulazeći u njihov ishod, mogu potvrditi da su i ovi izbori, kao i svi dosadašnji, označavali korake prema jačanju demokratskih institucija i usvajanju demokracije od strane svih građana Republike Hrvatske. Također, mogu dodati i to: poznavajući programe stranaka koje sudjeluju u izborima i prateći nadmetanja njihovih čelnika, zamjetno je da će kontinuitet hrvatske vanjske politike, posebno na osnovu stranačkih prioriteta, ostati i dalje naša ključna preokupacija.
Zahvaljujem vam na pažnji i očekujem vaša pitanja.