04.12.2007. - Bruxelles

Govor predsjednika Mesića na konferenciji "Balkan na raskrižju puteva"

 

Poštovani gospodine Merritt,
Poštovani predstavnici međunarodnih institucija,
Poštovani sudionici konferencije,
Ekscelencije,
Gospođo i gospodo,

Posebno mi je zadovoljstvo biti danas u Bruxellesu i sudjelovati u radu još jedne u nizu vaših konferencija koja se bavi našom užom regijom. Ta je regija već dulje vrijeme u fokusu interesa političara i stručnjaka, poslovnih subjekata i akademskih struktura.
I to ne bez razloga!
Njezin razvoj, osobito posljednjih godina, nije bio ni u čemu tipičan. Svima je jasno da je to zbog brutalnog i krvavog rata koji je harao njezinim prostorima. Rezultat je vidljiv: umjesto da je čitava regija već odavno integrirana u Europsku uniju, ona je danas još jedini neintegrirani europski prostor.
I umjesto da se odavno bavi europskim pitanjima, ona je sama postala europskim pitanjem i – usudio bih se reći - velikom europskom nepoznanicom.
Iako sve zemlje regije nisu u jednakom položaju niti stupnju integriranja, sve one dijele jednaku zabrinutost za dovršetak arhitekture ovih prostora. Za sve njih, od najvećeg je razvojnog interesa trajan mir i stabilnost. A njih je, siguran sam, moguće dugoročno ostvariti jedino u okvirima europskog i atlantskog udruživanja.
To i jest razlog zbog kojeg se zauzimamo za što brže integriranje čitavoga prostora u europske i atlantske asocijacije. Europsko udruživanje često nazivam milenijskim pothvatom. Jer, to je najveći mirovni projekt do danas. I, po prvi puta u svojoj povijesti, Europa se udružila sporazumno.
U takvoj Europi granice više nisu barijere međusobnoj suradnji. One se otvaraju protoku ljudi, roba, kapitala i usluga. Vrijeme oružja i osvajanja oružjem u Europi, to vrijeme definitivno pripada prošlosti. Jedini način napredovanja i jačanja mjesta i uloge bilo koje zemlje smije i može biti kvaliteta proizvoda, bolja ponuda, kompetitivnost.
To je razlog zbog kojega mi što prije želimo u Europu. Pri tom, mi ne želimo pobjeći iz regije. Naprotiv, mi želimo i da se čitava regija što prije kvalificira za Europu.
Kroz taj kvalifikacijski postupak Hrvatska još uvijek prolazi i on nije jednostavan. On donosi preobrazbu društva u skladu s europskim standardima. A za to treba vremena. Zato uvijek upozoravam da zbog brzine ne bi trebalo zanemariti kvalitetu.
Budući da je do sada odmakla najdalje, Hrvatska pruža regiji ne samo deklarativnu, nego i konkretnu pomoć, dijeleći iskustva onoga kroz što je već sama prošla.
Neosporno je da Hrvatska, ali i sve druge zemlje regije, imaju potencijala da se ravnopravno uklope u europske tokove. Njihovi ljudski i prirodni resursi dovoljni su da izvrše svoju europsku zadaću.
Nekima, međutim, nedostaje, politička volja i odlučnost da tim putem i krenu. Važno je imati odlučnost da se napravi zaokret nužan za provođenje reformi. Nužno je imati snage suočiti se s vlastitom nedavnom prošlošću. Neophodno je imati viziju i koračati prema vlastitoj budućnosti. Ovo je bio put kojim je Hrvatska krenula prije gotovo osam godina. Neosporno je da odgovornost za provođenje reformi i ispunjavanje europskih standarda leži samo i jedino na samim državama, i to prvenstveno na nosiocima vlasti.
Međutim, putem biračkog prava ta odgovornost leži i na svim građanima. Upravo to su, kao i nužnost demokratskih promjena koje su postavile temelje europskoj budućnosti Hrvatske, početkom 2000.g. hrvatski građani znali prepoznati.
Ali i Europa je te promjene prepoznala, priznala i honorirala. Jer, europsko udruživanje nije jednostrano, ono je zajednički napor koji ulažu buduća zemlja članica i europske institucije. Suradnja s Haškim tribunalom, rješavanje pitanja povratka svih prognanih i izbjeglih, bez obzira na naciju, poštivanje prava manjina, postali su imperativi koje smo na svim razinama dosljedno provodili unutar zemlje.
Na regionalnom planu, naš je imperativ bio uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa. To je značilo normalizaciju odnosa sa Srbijom, uspostavljanje novih odnosa sa BiH na bilateralnoj osnovi, te prijateljsku suradnju, temeljenu na međusobnom uvažavanju sa drugim zemljama regije. U tome smo dobrim dijelom uspjeli.
Ali ponavljam!
Ne zato što je to od nas tražila Europa, nego zato što smo shvatili da se jedino tako možemo okrenuti vlastitoj budućnosti i Europu pronaći kod sebe.
Hrvatska je, također, veliki zagovornik suradnje u regionalnim inicijativama, potaknutima od strane europskih i međunarodnih mehanizama.
Osobito su važne sveobuhvatna suradnja u nedavno konstituiranom Vijeću za regionalnu suradnju, kao i gospodarska suradnja u okviru nove CEFTA-e. Oni bi trebali dodatno osigurati da regija profunkcionira kao europski prostor.
Mi, međutim, dobro znamo da taj prostor još nije niti gospodarski niti politički koherentan. Jer, jedni vole gledati više u prošlost, dok se drugi sve više okreću budućnosti. Jedni kao da žele učvrstiti granice, drugi ih žele ukidati. Jedni još uvijek broje ratne pobjede, drugi znaju da se i usprkos pobjedama u konačnici svi mogu naći u ulozi gubitnika.
Neriješeni problemi koji su poseban uteg za cijelu regiju, ali i potencijalno žarište novih sukoba, jesu Kosovo i Bosna i Hercegovina. Dok se ne riješe odnosi unutar BiH i odnosi između Srbije i Kosova, nema garancije za trajan mir i stabilnost, a time ni za prosperitet ovih prostora.
Hrvatska smatra da je Ahtisaarijev plan dobra i dovoljna podloga za pregovaranje o budućem statusu Kosova. Mi bismo preferirali rješenje što će ga prihvatiti sve zainteresirane strane. Bojim se da se ono pokazalo nedohvatljivim.
Mislim da se treba koncentrirati na to da budući događaji ne dovedu ozbiljno i trajno u pitanje sve ono što je do sada postignuto na planu normalizacije u regiji. U tome vidim i nezaobilaznu ulogu međunarodne zajednice, osobito Europske unije. Jer nikome, niti nama u regiji, niti Europi, ne odgovara novo žarište koje bi moglo eskalirati u novi sukob. To bi bila najskuplja cijena koju bi trebalo platiti. I, svakako, cijena na koju nitko ne bi smio pristati.
Što se tiče razvoja situacije u Bosni i Hercegovini, želim napomenuti da je Hrvatska, i kao susjedna zemlja i kao jedna od strana potpisnica Daytonskog sporazuma zainteresirana za rješavanje stanja u toj zemlji. Odmah nakon demokratskih promjena, mi smo poslali nedvosmislenu poruku Hrvatima u BiH. Nismo prestali naglašavati da svoju sreću oni trebaju tražiti unutar granica svoje domovine, a to je BiH, da svoju politiku moraju kreirati u Sarajevu, koji je njihov glavni grad. Mi smatramo da istu takvu poruku treba slati i Beograd svim Srbima koji žive unutar granica BiH. Mi i dalje ustrajemo na tome da entiteti nisu države, niti se smiju ponašati kao države. Posebni odnosi između entiteta i susjednih država, mada dopušteni Daytonom, nisu u funkciji jačanja BiH kao države. I Republika Hrvatska od takvih je odnosa odustala.
Mi gradimo i razvijamo odnose isključivo s državom Bosnom i Hercegovinom. Mislim da je to pravi put. A jedino cjelovita Bosna i Hercegovina, zasnovana na suživotu tri konstitutivna naroda, dakle, multietnička, multikonfesionalna i multikulturalna BiH ima šanse da bude ravnopravna kao država i da apsorbira sve zahtjeve europskog procesa. Zato treba jačati centralne institucije vlasti i u potpunosti podržati rad međunarodnog predstavnika i reforme za koje se on zauzima.
Stoga i s ove govornice pozivam predstavnike međunarodne zajednice da budu jasni i dosljedni u svojim porukama. Neka budu sukladne politici koja jedina može donijeti napredak Bosni i Hercegovini i pomoći čitavoj regiji da bude što prije integrirana u europske i atlantske asocijacije.
Želio bih, umjesto zaključka, a kao prilog diskusiji koja će uslijediti, podsjetiti na sljedeće: Općenito govoreći, odnose u našoj regiji usložnjava činjenica da se u njoj odvija više paralelnih procesa.
Jedan se odnosi na ulaganje napora da se, s obzirom na nedavne ratne sukobe, osigura trajan mir, stabilnost i suradnja u regiji.
Drugi je usmjeren na napore oko njezinog europskoga integriranja. Teško je, naime, zamisliti današnju Europu, bez integrirane i naše regije. Treći je, proces demokratizacije koji je pretpostavka i prvom i drugom, ali koji se ne može dogoditi bez volje građana.
Sve ovo upućuje na međuzavisnost i procesa i zemalja koje su prirodom ne samo geografskog položaja, nego i političkog trenutka, upućene jedna na drugu.
Okrenuti leđa takvoj suradnji, značilo bi izolirati sebe. Ali, ne samo sebe od drugih, nego i sebe od vlastite, prosperitetne budućnosti.
Zahvaljujem.