Poštovani gospodine de Montbrial,
Ekscelencije,
Gospođe i gospodo,

Sa zadovoljstvom sam ponovo prihvatio poziv ove ugledne institucije da sa njezine govornice iznesem svoja razmišljanja o temi Hrvatska i regija, odnosno da pokušam odgovoriti na pitanje kakva je budućnost Hrvatske i Balkana.
Vjerojatno znate da su nedavno u Hrvatskoj održani šesti po redu parlamentarni izbori. Mogu sa zadovoljstvom reći da je to naša šesta stepenica u izgradnji parlamentarne demokracije, čime smo se potpuno približili standardima koji vrijede u Europskoj uniji.
U toku su konzultacije o formiranju vlade. U skladu s ustavnim pravima i obavezama, inicirao sam svestrane razgovore između stranaka koje su ušla u parlament. Mogu vam reći da će biti formirana kompetentna vlada s vrlo snažnom parlamentarnom opozicijom.
Kada sam zadnji puta ovdje govorio, a bilo je to prije nepunih pet godina, moja je zemlja tek podnijela kandidaturu za članstvo u Europskoj uniji.
To je bio prvi, ali odlučujući korak da Hrvatska definitivno krene putem europske budućnosti i ostvari jedan od svojih strateških ciljeva – članstvo u europskim i atlantskim integracijama.
Bio je to korak koji smo učinili svjesni da je pred nama obaveza da prihvatimo europske standarde, ali i sigurni da imamo dovoljno snage i odlučnosti da te standarde provedemo u djelo. U to su vrijeme pred Hrvatskom stajale, kao prioritetne, obaveze kao što su suradnja s Haškim tribunalom, rad na povratku prognanika i izbjeglica i zaštiti prava manjina. Bile su to obaveze koje su se odnosile prvenstveno na uklanjanje posljedica rata.
A to je, nije teško zamisliti, složeni proces. Tim više što nisu svi razumjeli da se jedino potpunom suradnjom s Haškim tribunalom krivnja može individualizirati. A to u konačnici oslobađa kolektivitete od krivnje i daje prostora za suradnju među državama, bez hipoteke prošlosti.
Uz to, nisu svi razumjeli da je povratak prognanih ispit naše zrelosti, temeljen na volji da se oni koji su zbog rata bili prisiljeni napustiti svoje domove, vrate kući.
Pri tome, nije dovoljno da im se obnove kuće i vrati imovina. Potrebno je i da se konvalidiraju sva njihova prava, te da im se osigura život koji bi ih na tim prostorima i zadržao. Za to su jednako potrebni i politička volja i financijska sredstva.
Iako je to proces koji još uvijek traje, mogu reći da su u Hrvatskoj na tom polju postignuti značajni rezultati. Zahvaljujući vlastitim uloženim naporima, ali i naporima međunarodne zajednice.
Uz sav napredak koji je Hrvatska postigla na putu izgradnje demokratskog društva, još treba postići zadovoljavajući stupanj vladavine prava. To ostaje, svakako, jedan od naših prioriteta.
Paralelno s procesima uklanjanja posljedica rata i demokratizacije društva, Hrvatska je, svjesna da put u Europu vodi kroz njezino najbliže okruženje, posljednjih godina usredotočila svoje aktivnosti na jačanje suradnje u regiji.
Od početka je bilo jasno da regija ne znači samo geografsku pripadnost tome prostoru. Ona znači mnogo više i povezana je s vitalnim interesom svih koji žive na njenom području – interesom da regija postane zona stabilnosti i mira.
Svjesni toga, nismo propuštali niti jednu priliku da pridonesemo stvaranju uvjeta da se to i ostvari. Smatramo da je ostvarivanje europskih standarda u regiji, prvenstveno onih koje je odnose na demokratizaciju društva, a potom i na provođenje svih drugih reformi, jedino donijeti regiji trajan mir i stabilnost.
Na svom putu prema Uniji, Hrvatska je ostvarila i individualna postignuća. Ona je danas zemlja-kandidat i već dvije godine vodi pristupne pregovore. Do sada smo otvorili 14 poglavlja, od kojih smo dva i zatvorili. Izgledno je da ćemo za portugalskog predsjedanja, do karaj godine, otvoriti još dva nova poglavlja.
Iako je učinjeno mnogo, brzinom pregovaranja ne možemo u potpunosti biti zadovoljni. Ne treba zaboraviti da su pregovori zajednički napor zemlje-kandidata i europskih institucija. Stoga vjerujemo da i europske institucije trebaju učiniti dodatni napor kako bi se pregovori ubrzali. Vjerujem da će i Francuska, koja u drugoj polovici 2008.g. predsjedava Europskom unijom dati dodatni vjetar u leđa našim nastojanjima.
Hrvatska je pred ispunjenjem još jednog strateškog cilja – učlanjenje u NATO savez. Reforme vezane uz obrambeni sektor su završene i vjerujemo da će Republika Hrvatska uskoro dočekati pozivnicu za članstvo. To članstvo je od velike važnosti i za sigurnost regije.
Stoga se zalažemo da regija, osim europske perspektive, ostvari i članstvo u NATO savezu, čemu Hrvatska daje punu podršku. Novu dimenziju svog međunarodnog položaja, Hrvatska dobiva nestalnim članstvom u Vijeću sigurnosti, koje započinje u siječnju iduće godine. Za nas je to velika čast, ali i odgovornost, koju ćemo zajedno s ostalim stalnim i nestalnim članicama Vijeća sigurnosti dijeliti u pitanjima od značaja za međunarodni mir i sigurnost.
Kao zemlja koja se i sama suočila s ratom i njegovim posljedicama, ali i kao zemlja koja već godinama sudjeluje u mirovnim misijama diljem svijeta, Hrvatska će, siguran sam, opravdati svoje članstvo i donositi odluke u korist mira.
Gledano sa stajališta Europske unije i njezinog proširenja, naša je regija još jedini neintegrirani europski prostor. Rat koji je harao našim prostorima usporio je europske procese. Ali, to ne znači da u njoj ne djeluju europski mehanizmi.
Bilateralno su uspostavljeni ugovorni odnosi EU sa gotovo svim zemljama regije putem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Nadalje, u regiji je intenzivirana aktivnost kroz Procesa za suradnju u Jugoistočnoj Europi, a koja će se nastaviti osobito putem Vijeća za regionalnu suradnju. Uz to, potaknuta je gospodarska suradnja putem tzv. nove CEFTA-e.
U svim ovim oblicima suradnje Hrvatska je itekako prisutna – bilo kroz pružanje podrške ili pomoći, bilo kao direktni partner.
Istovremeno, prostor naše regije je politički nedovršen, jer postoje neriješena pitanja koja ga čine nestabilnim. Rješavanjem tih pitanja, biti će konačno dovršena arhitektura prostora nastalih raspadom bivše Jugoslavije.
A to je jednako važno i za Europu i za nas u regiji.
Stoga su u fokusu našeg zajedničkog interesa rješavanje statusa Kosova i situacija u Bosni i Hercegovini. Svima je jasno da, dok se ne riješe odnosi između Srbije i Kosova i odnosi unutar BiH, nema garancija za trajan mir i stabilnost, a time niti za suštinski napredak ovih prostora.
Status Kosova, po svemu sudeći, neće biti moguće riješiti dogovorom u kojem bi obje strane našle svoj interes. Bilo bi poželjno da se nađe rješenje koje je dugoročno održivo. Za nas je prihvatljivo svako rješenje koje ne dovodi u opasnost mir. Jer, kao što običavam reći: bolje je deset godina pregovarati, nego deset dana ratovati.
Od najveće je važnosti, ipak, da se neprimjerenim potezima ne dovede u pitanje sve što je u regiji do sada postignuto. Takav razvoj situacije značio bi ozbiljan korak unatrag.
U tome vidim potrebu angažmana međunarodne zajednice, a osobito Europske unije. Kosovo je, dakle, preostali dio procesa dezintegracije bivše države i izgradnje nove arhitekture na tim prostorima. Rješenje statusa Kosova, ne treba zaboraviti, nije samo u interesu Kosova, nego i Srbije i regije u cjelini.
Što se tiče razvoja situacije u BiH, Hrvatska je, kao jedna od strana potpisnica Daytonskog sporazuma, ali i kao susjedna zemlja i te kako zainteresirana za rješavanje stanja u toj zemlji. Mi želimo da BiH profunkcionira kao jedinstvena država. Dio reformi na tom je planu već ostvaren, druge tek predstoje. Hrvatska daje punu podršku radu Visokog predstavnika međunarodne zajednice g. Lajčaku. Bez reformi koje on provodi, jedinstvena BiH se ne može ostvariti a, u konačnici, bi značilo razbijanje Bosne.
Mi također Hrvatima, koji su u BiH konstitutivan narod, šaljemo poruke da svoju sreću trebaju tražiti unutar granica svoje domovine, a to je Bosna i Hercegovina i da svoju politiku moraju kreirati u Sarajevu, glavnom gradu BiH. Hrvatska razvija odnose s BiH na bilateralnoj osnovi u duhu dobrosusjedske suradnje.
Isto tako smatramo da ne može biti konačnog rješenja za BiH dok i Beograd ne pošalje takvu istu poruku svojim građanima i dok dvije zemlje ne počnu surađivati na bilateralnoj osnovi. Mi stojimo na stanovištu da je Daytonskim sporazumima zaustavljen rat i u vremenu u kojem su oni doneseni, apsolutno su opravdali svoju vrijednost. Sada su, međutim, nastale nove okolnosti i u svjetlu tih realiteta mi želimo sagledavati budućnost BiH. Ona mora ponovno profunkcionirati kao multietnička, multikonfesionalna i multikulturna država. A za to treba jačati centralne institucije vlasti, te podržati rad međunarodnog predstavnika i reforme za koje se on zauzima. A to je u interesu svih onih koji žele pomoći da BiH bude što prije integrirana u europske i atlantske asocijacije.
Želio bih sada posebno naglasiti važnu ulogu koju je Francuska odigrala u integraciji naše uže regije u europske tokove.
Prije punih sedam godina, na inicijativu francuskog predsjednika Chiraca sazvan je u Zagrebu summit šefova država i vlada Europske unije. I to, po prvi puta, izvan neke zemlje-članice. Bila je to podrška Hrvatskoj, koja je početkom te iste godine krenula putem demokratskih promjena. Među zaključcima, istaknuto je veoma važno načelo individualnog pristupa.
Za Hrvatsku, posebno značajnoga, jer je prije drugih počela usvajati reforme, pa je, zahvaljujući tom načelu, i brže savladavala nužne stepenice prema europskom integriranju. Zagreb Summit iz 2000.g., bio je odlučujući korak za europeizaciju regije. Hrvatska je najbolje znala iskoristiti ponuđene prednosti, te je i najbrže napredovala. Svaki naš uspjeh bio je priznat i honoriran, ne samo zbog nas, nego osobito zbog regije. Hrvatska je postala model koji trebaju oponašati i druge zemlje regije, kako bi mogle napredovati prema konačnom cilju – učlanjenju u Europsku uniju. Demokratizacija političke scene, suradnja s Haškim tribunalom, rad na povratku prognanika i izbjeglica i zaštiti prava manjina, suradnja u regiji – postavljeni su kao osnove čijeg se ispunjavanja ne bi smjelo dalje.
Mi smo to ispunili, bili honorirani i danas pregovaramo, s dobrom perspektivom da pregovore dovršimo u relativno kratkom roku. Još do prije koji mjesec, Unija je intenzivno raspravljala o modelu reforme institucionalnog okvira koji bi joj omogućio da apsorbira nove zemlje članice. Rasprave su, zahvaljujući ponajprije naporima Francuske, rezultirale Reformskim ugovorom, koji je krajem prošlog tjedna i potpisan kao Lisabonski ugovor. To je otvorilo novu perspektivu za zemlje koje su na putu prema članstvu, a u ovoj fazi proširenja radi se i o zemljama naše uže regije.
I na kraju, želio bih vam reći kako vidim budućnost Hrvatske i regije. Kratkoročno, vjerujem da će svi problemi u regiji biti riješeni na najbolji mogući način i da će političko vodstvo tih zemalja zajedno s međunarodnom zajednicom, naći ona rješenja koja će pogodovati stvarnom napretku. Hrvatska je spremna u tome pomoći.
Dugoročno, i Hrvatsku i sve zemlje regije vidim u članstvu europskih i atlantskih integracija. To je budućnost za koju se borimo – pojedinačno i zajednički, jer jedino ona osigurava trajan mir i stabilnost našeg prostora. Ne smijemo zaboraviti da taj mir i stabilnost nisu samo u interesu nas samih, nego također i u interesu Europe.
Zahvaljujem i očekujem vaša pitanja!