Poštovane gospođe i gospodo,

S osjećajem zadovoljstva, ali i odgovornosti prihvatio sam poziv da u Japanskom novinarskom klubu govorim o svojoj zemlji – Republici Hrvatskoj, da govorim o maloj evropskoj zemlji koja traži svoje mjesto u međunarodnoj zajednici. Zadovoljan sam zato, što rado iskorištavam svaku priliku da bih zainteresiranim ljudima približio svoju zemlju, da bih rekao tko smo, što smo i kamo idemo, da bih iznio osnovne stvari o našoj prošlosti, ali još više – o sadašnjosti i budućnosti.

A koristim takve prilike s osjećajem duboke odgovornosti, jer nije mala stvar predstaviti svoju zemlju, izbjeći iskušenje uljepšavanja prošlosti, odnosno prešućivanja nekih podataka kako iz prošlosti, tako i sadašnjosti. Pogotovo nije mala stvar govoriti u instituciji poput ove i publici kakva ste vi. Ja želim reći istinu, želim vam iznijeti činjenice, ne sakrivajući ništa, ne uljepšavajući ništa i ne prešućujući ništa.

Moja zemlja, Republika Hrvatska, na političkoj karti svijeta – kao samostalna država – postoji nepuna dva desetljeća. Uostalom diplomatski odnosi između naših zemalja uspostavljeni su prije točno petnaest godina. No, Hrvatska ne postoji od jučer. Još u desetome stoljeću bila je kraljevina, o čijoj su se snazi, osobito o njezinoj mornarici pričale legende. No, uskoro je došla pod vlast stranih dinastija i stoljeća je provela pod njihovom vlašću. Ipak, cijelo to dugo vrijeme sačuvala je određene elemente državnosti, poput svojega parlamenta. Nije nestala!

U Prvome svjetskom ratu bila je još u sastavu Austro-Ugarske monarhije, mada je nacionalni pokret koji se protivio stranoj vlasti i budućnost vidio u zajednici s drugim slavenskim narodima južne Evrope, već bio prisutan, vidljiv i jak. Propast Austro-Ugarske otvorila je, u sklopu koncepta sila-pobjednica o preuređenju Evrope, vrata stvaranju prve Jugoslavije. Bila je to kraljevina pod dinastijom iz Srbije, unitarno uređena država u kojoj se ujedinjeni slavenski narodi koji nikada prije nisu živjeli zajedno, nisu dobro osjećali i u kojoj je rastao otpor dominaciji Srba – najbrojnije nacije.

Takva se država godine 1941. raspala pod naletom Njemačke, Italije i njihovih saveznika. Pokret otpora pod vodstvom Komunističke partije i njezinoga čelnika kojega će povijest zapamtiti kao maršala Tita, uspio je uspostaviti, održati i sve više širiti oslobođeno područje i poslije završetka Drugoga svjetskog rata obnovio je Jugoslaviju, sada kao republiku i federaciju formalno ravnopravnih republika, uz dvije pokrajine koje su bile u sastavu jedne od republika.

U samome ratu, a i nakon njegovoga završetka, bilo je ratnih zločina na svim stranama. Uz jednu napomenu: režim koji je u vrijeme rata, uz podršku okupacijskih sila, bio uspostavljen u Hrvatskoj bio je zločinački kako po svojoj ideologiji, tako i po načinu na koji ju je realizirao. Pokret otpora činio je povremeno, ili je pak tolerirao zločine nad poraženim neprijateljima. Što se mene tiče, osuđujem svaki zločin, ali inzistiram na tome da se ova razlika zna.

Punih 45 godina druga Jugoslavija, a u njezinome sastavu i Hrvatska, razvijala se pod komunističkom dominacijom, mada je kod nas – nakon sukoba Tito – Staljin, godine 1948. – zapravo uspostavljen neki oblik nacionalnoga komunizma, zapravo socijalizma, koji je s protekom vremena postajao sve liberalniji. Na planu vanjske politike Jugoslavija je vješto balansirala između Istoka i Zapada, suprotstavljenih u hladnome ratu, pri čemu je dala odlučujući doprinos stvaranju pokreta nesvrstanih, tada važnog činitelja u međunarodnim odnosima.

U to vrijeme, bilo je to godine 1968., u Japanu je primljen, kao ugledni svjetski državnik, jugoslavenski predsjednik Tito, inače po nacionalnosti - Hrvat.

Iznutra, tinjale su – međutim – stare suprotnosti i animoziteti. Jugoslaviju su u osnovi držala tri integrativna faktora koji su se, u konačnici, svodili na jedan. Mislim na Tita i njegovu karizmu, na višenacionalnu Komunističku partiju koju je Tito vodio i na također višenacionalnu armiju koja je slušala Tita. Kada je godine 1980. Tito umro, bilo je samo pitanje vremena kada će se sustav početi urušavati. Ključni mu je udarac zadao novi čelnik Srbije, Slobodan Milošević, koji je zaigrao na kartu nacionalizma i poveo politiku stvaranja velike Srbije, dakle – mijenjanja granica.

Da bi promijenio granice, poslužio se srpskom manjinom koja je živjela u Hrvatskoj, Srbima u Bosni i Hercegovini i – onime u što se pretvorila Jugoslavenska armija, dakle dobro opremljenom vojnom silom koja je praktično pretvorena u armiju Srbije, odnosno u instrument provođenja njezine politike. Prijeteću krizu pokušali smo otkloniti predlažući konfederaciju, odnosno model po kojemu bi federalne jedinice danas proglasile samostalnost, a sutra potpisale konfederalni ugovor.

Miloševića, međutim, nije zanimala ni jugoslavenska federacija, mada je svijet varao pričom o tome, kako spašava Jugoslaviju, niti ga je zanimala neka nova konfederacija. On je želio veliku Srbiju. I ušao je u rat, spreman i na ratne zločine, kako bi ostvario svoje ciljeve.

Mi nismo mogli ništa drugo, nego proglasiti samostalnost, a pravo na to davao nam je jugoslavenski ustav iz godine 1974., ustav kojim je Tito, anticipirajući svoj odlazak, pokušao osigurati opstanak Jugoslavije, ali i uvjete za njezinu mirnu dezintegraciju. Njime je, naime, pretvorio federaciju u konfederaciju koja se nije tako zvala, ali u kojoj su i dvije autonomne pokrajine što su bile u sastavu Srbije, bile gotovo u svemu izjednačene s republikama, tako da je na primjer u jednome razdoblju predstavnik pokrajine bio predsjednik Predsjedništva cijele Jugoslavije.

Na našu samostalnost Milošević je odgovorio otvorenim ratom. Branili smo se i obranili; dijelom i uz podršku međunarodne zajednice, mislim tu na Ujedinjene narode i na njihove „plave kacige“. Mnoge su nam zemlje tada pružale humanitarnu pomoć. Među njima je bio i Japan i mi to nikada ne zaboravljamo. Dijelom zbog rata, a dijelom i zbog sklonosti prvoga predsjednika samostalne Hrvatske, u to je vrijeme kod nas uspostavljen čisti predsjednički sustav, zapravo vlast jedne stranke, čiji je čelnik dominirao i o svemu odlučivao, dok je višestranačje bilo više-manje dekor.

U vrijeme rata, koji je s naše strane bio jasno obrambeni, bilo je i opet – na žalost – zločina na svim stranama. Nerijetko obnavljani su animoziteti iz vremena Drugoga svjetskog rata i izravnavani stari računi, pri čemu su padale glave nedužnih. Hrvatska vlast toga vremena zatvarala je oči pred time, priklonila se politici u kojoj se nije vodilo mnogo računa ni o ljudskim, ni o manjinskim pravima, i to nas je dovelo praktično u izolaciju od ostatka svijeta.

Stanje se promijenilo tek godine 2000. poslije parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Dotadašnja oporba formirala je koalicijsku vladu, a ja sam – kao Predsjednik – dao inicijativu da se smanje predsjedničke ovlasti i radi na uspostavljanju parlamentarne demokracije. Mi smo i danas na putu što je tada trasiran. Postigli smo na njemu mnoge uspjehe, suočili smo se s ne malim brojem problema, a ponegdje smo i zapeli.

Naši su ključni ciljevi na unutrašnjem planu: razvoj demokracije, poštivanje ljudskih i manjinskih prava, pretvaranje Hrvatske u pravnu državu, kao i skidanje balasta prošlosti, što uključuje normaliziranje odnosa i s onima s kojima smo ratovali, ali i priznavanje i procesuiranje zločina počinjenih i na našoj strani – u suradnji s Međunarodnim sudom u Haagu.

U vanjskoj politici kao prioritetne ciljeve definirali smo priključivanje Evropskoj uniji i Atlantskome paktu. U Uniju želimo zato što je smatramo milenijskim pothvatom koji može cijeloj Evropi osigurati mir i razvoj, odnosno razvoj u miru, a u NATO želimo kako bismo imali jamca vlastite sigurnosti. Pozivnicu za NATO očekujemo ovoga proljeća, a pregovori s Evropskom unijom malo su usporeni, no mislim da je u tome kontekstu završetak ovoga desetljeća još uvijek realan i ostvariv cilj.

Trenutno preokupirani smo prilagođavanjem našega zakonodavstva evropskome, reformama pravosudnoga sustava i javne uprave. Suočeni smo s potrebom energičnije borbe protiv korupcije i demonstriranja bezrezervne spremnosti da se suočimo i s tamnim stranama vlastite prošlosti, mislim tu na ratne zločine počinjene s hrvatske strane.

Otvorili smo suradnju sa svim zemljama regije i želio bih vjerovati da određena previranja koja se događaju nakon što je nekadašnja pokrajina Kosovo proglasila nezavisnost, neće dugoročno utjecati na stabilnost jugoistočne Evrope. Hrvatska u svakome slučaju jest i ostaje zona sigurnosti. Ja se nadam da će vodstvo Srbije shvatiti kako je odlazak Kosova u nezavisnost najvećim dijelom izravna posljedica pogrešne politike što ju je upravo Srbija vodila prema Kosovu, pokrajini naseljenoj u golemoj većini etničkim Albancima. I nadam se isto tako da će vodstvo Srbije shvatiti kako osvetničkim potezima prema državama koje priznaju Kosovo u krajnjoj liniji šteti sebi.

Mi se iskreno zauzimamo za svijet mira, sigurnosti i napretka. Podržavamo Ujedinjene narode kao nezamjenjivu organizaciju svih država svijeta, a zauzimamo se i za njihovu reformu kako bi bili bolje osposobljeni za suočavanje s izazovima današnjice.

Ostaje još jedna dimenzija naše vanjske politike koju nisam spomenuo i s time ću zaključiti. Osim evropske i regionalne komponente, hrvatska vanjska politika ima i globalnu komponentu. Jednostavnije rečeno to znači da se mi ne mislimo zatvarati ni u regiju, ni u Evropu. Hrvatska želi dobre, prijateljske i razvijene odnose sa svima koji takve odnose žele s njome – naravno, govorim o odnosima na osnovama pune ravnopravnosti i zadovoljavanja uzajamnih interesa.

Upravo zato da bih potvrdio takvu politiku, da bih poručio kako mi želimo dalje razvijati postojeće prijateljske odnose s Japanom, upravo zato sam danas ovdje.

Hvala!