Gospodine Karafilipoviću,
Gospođe i gospodo iz Koordinacije hrvatskih društava prijateljstva,
Uvaženi veleposlanici,
Cijenjeni gosti - gospođe i gospodo,

Govoriti o odnosima Hrvatske i Slovenije, i to danas, može se učiniti nezahvalnom zadaćom. Dijelom to je i točno. No, govoriti o tim odnosima upravo danas, i to iz perspektive predsjednika Republike Hrvatske, to je nešto, što sam prihvatio bez i najmanjega razmišljanja, svjestan istodobno i izazova s kojim se suočavam i odgovornosti što je preuzimam.
No, neke stvari treba reći, jasno i glasno. I to je ono, što danas želim učiniti.
Ima tisuću razloga koji govore u prilog tome da bi odnosi naših dviju država morali biti dobri, da ne kažem najbolji. Nema baš ni jednog jedinoga razloga koji bi mogao upućivati na to da ti odnosi ne trebaju biti dobri, dapače da je prirodno da budu opterećeni neriješenim pitanjima. A ipak, hrvatsko-slovenski odnosi, mada daleko od toga da budu loši, nisu onakvi kakvi bi mogli i kakvi bi trebali biti. Odgovornost za to ne treba tražiti izvan našega kruga, mi je nosimo, makar ne nužno i u istoj mjeri.
Hrvatska i Slovenija praktično u istome trenutku potražile su spas od agresivne Miloševićeve politike u onome što im je pružao Ustav Jugoslavije iz godine 1974. Raskinule su državno-pravne odnose s jugoslavenskom federacijom i pošle putem državne samostalnosti. U to vrijeme usko smo koordinirali naše aktivnosti i radili, uvjereni da polažemo temelje čvrstoj i maksimalno bliskoj suradnji dviju budućih samostalnih država. Na žalost, stanje se počelo mijenjati gotovo odmah poslije proglašenja samostalnosti.
Slovenija je imala sreću da pretrpi samo tjedan dana rata s vrlo ograničenim ljudskim gubicima i materijalnim štetama. Hrvatska je postala poprište krvavog rata, praćenog velikim ljudskim žrtvama i razaranjima od kojih se i danas još oporavljamo, a ratne su operacije prekinute tek zahvaljujući aktivnoj prisutnosti međunarodne zajednice. U to vrijeme, samo da podsjetim, već je bjesnio rat i u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Slovenija je vidjela i izlaz, i svoju budućnost u maksimalnome distanciranju od regije, da ne kažem: od Balkana, pa se to odrazilo i na odnose s Hrvatskom. A vodstvo Hrvatske fokusiralo se na Bosnu i Hercegovinu, zanoseći se nekim – danas svima dobro poznatim – nerealnim apetitima, pa je i ono odnose sa Slovenijom stavilo na neki način u drugi plan. Umjesto da najuže surađujemo pošli smo odvojenim putovima, ne suprotnima, ali ipak – odvojenim.
Obje su zemlje proklamirale svoju europsku, odnosno euro-atlantsku orijentiranost. Samo, dok je Slovenija aktivno radila ne tome da takvu orijentiranost dokaže i potkrijepi konkretnim potezima, ondašnje hrvatsko vodstvo svojom se dvojbenom politikom na polju ljudskih prava, medijskih sloboda i odnosa prema ratnim zločinima, praktično dovelo u izolaciju od ostatka svijeta. Slovenci su se NATO paktu i ujedinjenoj Evropi približavali, mi smo tapkali na mjestu, pred tek odškrinutim vratima Atlantskog pakta i Evropske unije. I udaljavali se jedni od drugih.
Stanje se počelo kod nas mijenjati tek godine 2000-te, no razliku nije bilo moguće nadoknaditi. Tako da danas imamo situaciju u kojoj je Slovenija članica i Atlantskoga pakta, i Evropske unije, dok je Hrvatska prije nekoliko dana tek dobila pozivnicu za NATO, a o članstvu u Uniji tek pregovara i ti pregovori, bit ću krajnje otvoren, ne idu onim tempom s kojim bih mogao biti zadovoljan.
U međuvremenu u našim su se odnosima sa Slovenijom iskristalizirali neki problemi koji nisu nerješivi i koji ne bi smjeli biti nerješivi, a još manje bi smjeli biti ozbiljna prepreka u međudržavnoj suradnji. S jedne strane, riječ je o hrvatskim građanima – štedišama Ljubljanske banke kojima je onemogućen pristup njihovim štednim ulozima. Ti su ljudi izigrani jeftinim trikom, mislim na proglašavanje stečaja ljubljanske banke i formiranje Nove ljubljanske banke, a za zadržavanje njihovoga novca teško je naći drugu riječ, nego: pljačka. I da budem do kraja jasan: štednja naših građana u slovenskoj banci i sudbina te štednje nemaju ama baš nikakve veze sa sukcesijom, odnosno s bivšom federacijom i novim državama. To je jedino i isključivo pitanje odnosa banke i njezinih štediša.
Taj novac pripada onima koji su ga u Ljubljansku banku deponirali i oni, bez obzira na to čiji su građani, imaju pravo da svojim novcem raspolažu, upravo onako kako je to omogućeno slovenskim građanima. Tako dugo, dok u Sloveniji ne budu priznate te činjenice i dok se u skladu s njima ne počne postupati, problem će postojati. Usput budi rečeno, postupanje prema štedišama Ljubljanske banke teško da se može uskladiti sa standardima koji važe u ponašanju jedne zemlje – članice Evropske unije. Taj bi problem, ukoliko ne bude riješen, mogao postati predmet interesa i u Uniji, što do sada još nije slučaj.
S druge strane, kao problem u našim odnosima pojavljuje se granice, preciznije razgraničenje u Piranskome zaljevu i identificiranje granične crte na nekoliko navodno spornih mjesta na kopnu. Što se tiče granice na moru, stvari stoje ovako: u Jugoslaviji postojale su međurepubličke granice na kopnu. To su one granice koje su stjecanjem nezavisnosti postale međudržavne granice, zaštićene međunarodnim pravom. Na moru, međutim, formalnoga razgraničenja nije bilo.
Postoje, ipak, brojni dokazi o tome gdje se u ono vrijeme prostirala vlast obiju republika, dakle Hrvatske i Slovenije, kako na kopnu, tako na moru. Postoji na primjer i službena karta razgraničenja pomorskih sektora na kojoj je ucrtana crta sredine kao granica u Piranskom zaljevu, a ta se crta proteže sve do granice teritorijalnoga mora Italije. To ne znači da granica mora doslovno dijeliti Piranski zaljev u dva jednaka dijela, ali svakako ne znači ni to da Slovenija može postavljati valjan i pravno utemeljen zahtjev na epikontinentalni i ekološki pojas.
Ovo potonje spominjem u kontekstu mnogo raspravljanoga ZERP-a kojega smo, reći ću i to posve otvoreno, proglasili prilično nezgrapno – mada smo na to imali puno pravo, pa i kao zemlja kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. ZERP smo za sada kao urgentni problem skinuli sa stola, ali morska granica ostaje. Slovenska strana inzistira, na žalost, na tekstu jednoga sporazuma koji nikada nije bio ni potpisan, niti je ušao, a kamoli prošao parlamentarnu proceduru. Dakle, riječ je o komadu papira bez pravne vrijednosti, o pokušaju koji nije uspio i kojega naprosto treba zaboraviti.
A kako je do sada postalo posve jasno da sami problem morske granice nismo u stanju razriješiti, ostaje samo da se obratimo Međunarodnome sudu pravde u Haagu. Ja sam to i ranije mnogo puta predlagao, ali kao da nije bilo sluha za to. Sada se čini kao da spremnost na takav izlaz postoji i na razini vlada. Smatram da Hrvatska na tome mora inzistirati. Mi želimo da spor riješi Međunarodni sud pravde i mi se unaprijed obavezujemo da ćemo prihvatiti i provesti svaku njegovu odluku. Isto takvu izjavu očekujem od službene Ljubljane. A vjerujem da je očekuju i u Bruxellesu, gdje nisu oduševljeni bilateralnim sporovima svojih članica, ili budućih članica, a još manje nespremnošću tih država da se podvrgnu međunarodnome pravorijeku.
Ostaje još onih nekoliko spornih točaka kopnene granice, od kojih je prividno najspornija ona koja je najeksponiranija, zahvaljujući jednome čudaku koji je pogodan objekt za senzacionalističke izvještaje. Mene u ovome slučaju ne bi brinuli žuti mediji, ali zabrinjava me da službeni krugovi u Ljubljani pristaju na to da taj čudak bude eksponent njihove politike, odnosno da im on možda svojim eskapadama i diktira tu politiku. To nije ni dobro, ni ozbiljno. Imamo načelne zaključke koji se tiču kopnenih granica.
Imamo stanovište Badinterove komisije i utvrđivanje granice između Hrvatske i Slovenije nije i ne može biti predmet bilo kakvih pregovora. Ako ima spornih odsječaka granice, onda na njima graničnu crtu treba precizno identificirati, a zna se kako se to i na osnovu čega radi. Naš je nedvojbeni interes otvorena granica, a ne granica na koju se šalju specijalci u svrhu zastrašivanja. Naš je interes granica koja će spajati, a ne razdvajati. Trenutno, tzv. Shengenski režim nas, doduše, razdvaja, ali i tu bi trebalo pokazati maksimalnu elastičnost, jer to je razdvajanje privremeno i ne bi bilo dobro kada bi kod bilo koga ostavilo gorak okus. Ne bi to bilo dobro ni za sliku koju naši građani, i u Hrvatskoj, i u Sloveniji, imaju o Evropskoj uniji.
I kada sam tako nabrojao ono što se ukazuje kao problematično u našim odnosima, dolazim od ocjene koja u svjetlu iznesenoga može zvučati paradoksalno, ali koja je istinita: hrvatsko-slovenski odnosi su dobri i na tu kvalitetu odnosa postojeći problemi nisu se dublje odrazili. A to je tako naprosto zato, što je naša suradnja prirodna stvar, što smo mi upućeni jedni na druge, što se na mnogim područjima nadopunjujemo i što bismo u znatno većoj mjeri, nego do sada, zajedno mogli ostvariti daleko više, nego što ostvarujemo svaki za sebe.
Slovenija, a ni Hrvatska, ne treba panično negirati svaku vezu s regijom, jer povijest je svoje tragove ostavila, a zajednička polustoljetna prošlost u državnoj zajednici ne može se ni negirati, ni izbrisati. Isto tako, Slovenija ne bi trebala misliti da joj trenutna prednost pred ostalim državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije u kontekstu Atlantskoga pakta i Evropske unije, daje povlašteni status za sva vremena. Jednoga dana u ne tako dalekoj budućnosti svi ćemo se naći u krilu euro-atlantskih integracija i svi ćemo u njima suodlučivati. Bilo bi dobro kada bismo se tamo našli kao dojučerašnji saveznici i partneri, a ne suparnici i suprotstavljene strane.
Ovo što govorim vrijedi u prvoj fazi za Sloveniju u odnosu na Hrvatsku, ali potom, u drugoj fazi, i za Hrvatsku, naravno i Sloveniju, u odnosu na ostale zemlje regije. Mi naprosto jesmo tu, gdje jesmo. I glupo je, da ne kažem: djetinjasto praviti se kao da ne vidimo susjeda koji je tu, pored nas, ili kao da nam je prirodni partner onaj s drugoga kontinenta, a ne onaj s druge strane granice. Upravo zato mi svoje međusobne odnose moramo što prije i što kvalitetnije urediti. Ako možemo sami – dobro! Ako ne možemo, onda uz pomoć međunarodnih institucija, ali iskreno, bez fige u džepu.
Što se mene tiče, vidim široku perspektivu hrvatsko-slovenskih odnosa. Naravno, na osnovi čistih računa, riješenih spornih pitanja, pune ravnopravnosti i međusobnoga uvažavanja i zadovoljavanja uzajamnih interesa. Rekao sam da su naši odnosi, usprkos otvorenim pitanjima, dobri. Ali, nemojmo se zavaravati: ta otvorena pitanja ipak truju atmosferu hrvatsko-slovenskih odnosa i ako bi se njihovo nerješavanje pretvorilo u trajno stanje, posljedice bismo mogli osjetiti na ukupnosti naših odnosa. A to je nešto, što se ne smije dogoditi.
Otvorena pitanja moramo izvući iz konteksta unutarnje-političkih prepucavanja, ona ne smiju ostati poligon na kojemu se stječu jeftini i kratkoročni politički poeni, ukratko: pitanje hrvatsko-slovenskih odnosa ne smije biti talac unutarnje politike, bilo u Hrvatskoj, bilo u Sloveniji. Ako pođemo tim putem, dokazat ćemo ozbiljnost, dokazat ćemo vjerodostojnost i iskrenost i, što je najvažnije, stvorit ćemo uvjete u kojima se ni Ljubljanska banka, ni Piranski zaljev, ni čudak koji na svoju kuću u Hrvatskoj ispisuje: ovo je Slovenija, više neće činiti nepremostivima i nerješivima, jer oni to nisu.
Da zaključim: imamo u našim odnosima otvorena pitanja. Uz jasnu političku volju i spremnost kako na suočavanje sa činjenicama, tako i na kompromise, i to na objema stranama, mi ih možemo riješiti. Hrvatsko-slovenski odnosi su dobri, ali oni mogu i moraju biti i bolju, i razvijeniji. Uvijek sam radio u tome smjeru, a tako ću raditi i do kraja svojega predsjedničkoga mandata, uvjeren da je to u najboljem i dugoročnom interesu i Republike Hrvatske, i Republike Slovenije, i svih njihovih građana.
Hvala!