19.04.2008.

Uvodni govor predsjednika Mesića na gospodarskom savjetovanju

 

Gospođe i gospodo,

 

Zahvaljujem vam na odazivu. Moram reći da je interes za današnji sastanak bio iznimno velik. Oni koje nismo mogli pozvati na ovu razmjenu mišljenja, bit će svakako pozvani na jednu od narednih, jer našim današnjim okupljanjem posao nije završen.

Upravo suprotno: posao tek počinje!

Ovo je tematski sastanak, razmjena mišljenja, glasno razmišljanje – ako to hoćete tako nazvati. Nisam koristio svoje ustavne ovlasti i nisam zatražio sjednicu Vlade na kojoj bi se raspravljalo o gospodarskim odnosima Hrvatske sa svijetom. Mada bi tema to zasluživala, i mada mi Ustav to omogućava.

Odlučio sam se, u ovome trenutku, samo za razmjenu mišljenja iz koje mogu proizaći i neke ideje, poticaji, pa i prijedlozi. Vladi prepuštam njezin dio posla, ali jasno je da neke stvari treba napraviti, i to hitno.

Uvodno, iznio bih pred vas, a i pred našu javnost, pitanja koja su me u osnovi i motivirala na to da dadem inicijativu za današnje okupljanje. Riječ je o stvarima kod kojih mogu samo, gotovo bespomoćno, upitati: zašto? Možda upravo danas i ovdje možemo, zajednički, naći odgovore na pitanja koja me muče. U svakome slučaju moramo ih početi tražiti. Evo nekih od tih pitanja i molim vas, shvatite ih kao poticaj za raspravu.

Zašto, na primjer, naši proizvodi nisu prisutni na stranim tržištima u onoj mjeri u kojoj bi mogli biti? Zašto u velikoj Kini možete u trgovinama naći voćne sokove iz jedne od malih država iz našega susjedstva, ali ne možete naše?

Zašto korejski proizvođači automobila podižu tvornice u jednoj od zemalja srednje Evrope, tranzicijskoj zemlji, poput naše, ali ne u Hrvatskoj?

Zašto strani investitori procjenjuju kako pri pokušaju investiranja u Hrvatsku nailaze na probleme s kakvima se ne susreću ni u jednoj drugoj zemlji?

Pitam, dakle, zašto? I pitam dalje.

Zašto neke naše izvozno orijentirane tvrtke koje se mogu pohvaliti izvozom u vrijednosti i nekoliko milijuna Eura, decidirano tvrde kako su u Hrvatskoj sve dosadašnje vlade, ponavljam: sve vlade, destruktivno djelovale na proizvođače-izvoznike, optužujući državnu birokraciju kao glavnoga krivca za kočenje proizvođača i izvoznika? 

Zašto nas potencijalni strani ulagači upozoravaju na to da bi Vlada morala jasno pokazati da se dugoročno zauzima za poticanje određenih projekata, odnosno da bi oni koji razmišljaju o tome da ulažu u Hrvatsku morali, naglašavam: morali znati što kod nas mogu očekivati u dugoročnom vremenskom razdoblju?

I opet: zašto?

Zašto mi se događa da mi strani šefovi država, odnosno državni čelnici otvoreno kažu kako nije dovoljno što se oni sa mnom u načelnim razgovorima dogovore o otvaranju svojih tržišta za naše tvrtke, kada se poslije toga  ne desi praktično ništa?

Zašto se može dogoditi da u Hrvatskoj boravi predsjednik jedne od najvećih svjetskih sila i da i s njime razgovaram o gospodarskoj suradnji, naravno u oba smjera, pa da mi poslije gotovo godinu dana kažu kako usprkos tada iznijetim konkretnim prijedlozima nikakvih značajnijih rezultata nema?

Zašto se moram suočavati s prigovorom da se ulagači iz nekih zemalja ovdje, u Hrvatskoj, susreću s daleko većim preprekama nego hrvatski ulagači u tim zemljama?

Još jednom: zašto?

Zašto hrvatska strana mjesecima ne odgovara na konkretne prijedloge koji su iznijeti prilikom službenih susreta na visokoj razini, zašto neki ambasadori koji o tome žele razgovarati sa članovima Vlade moraju tražiti intervencije i pomoć da bi te sastanke i ostvarili?

Zašto moram čitati izvještaje o razgovorima sa stranim ulagačima koji na osnovi svojih negativnih iskustava tvrde kako se susreću s korupcijom, zloporabom službenoga položaja i falsificiranjem dokumenata, te kako će tražiti da im se pretrpljena šteta nadoknadi iz državnog proračuna, jer je nastala zbog nefunkcioniranja pravne države?

Zašto se u nekim slučajevima kod nas na građevinsku dozvolu čeka i do 560 dana, deset puta više nego predviđaju naši pozitivni propisi?

Zašto me strani ulagači moraju upozoravati na to da je takvo ponašanje štetno za sliku države koja želi privući i zadržati strana ulaganja, te najavljivati kako razmišljaju da se obrate Evropskoj komisiji, odnosno Evropskome sudu u Strasbourgu?

I još jedno, posljednje: zašto?!

Zašto tako tvrdoglavo odbijamo, sakrivajući se iza plašta pregovora o članstvu u Evropskoj uniji, da priznamo kako mnoge naše tvrtke imaju daleko veće mogućnosti na tržištima zemalja tako zvanoga Trećeg svijeta, nego na tržištu Unije, i kako je zbog poslovanja s tim državama potrebno iznaći načine za liberaliziranje viznoga režima, odnosno olakšati dobivanje ulaznih viza za Hrvatsku?

Sve su ovo pitanja postavljena na temelju konkretnih slučajeva, ali ne usamljenih incidenata, nego simptoma jednoga stanja, stanja kojega moramo promijeniti.

Pri tome ja niti otvaram, niti želim otvoriti konfrontaciju s bilo kime. Ne, ja pružam ruku suradnje svima, jer to je golem posao, zajednički posao u kojemu moraju sudjelovati i predsjednik Republike, i Vlada, ali i oporba, da o stručnim asocijacijama, bankama i sindikatima i ne govorim.

Mi, najkraće rečeno, moramo promijeniti stanje našega gospodarstva, ali moramo promijeniti i način na koji o tome gospodarstvu razmišljamo.

I ne samo o gospodarstvu.

Zar doista mislimo da će u našoj javnosti proći nezapaženo da smo četiri godine, pune četiri godine, znali što nas čeka u vezi s našim brodogradilištima, ali nismo poduzeli gotovo ništa, pa sada izgleda kao da nas Evropska unija suočava s ultimatumima?

Zar se možemo nadati kako nitko neće shvatiti da propise Evropske unije koji nešto dozvoljavaju, tumačimo kao da nešto naređuju, pa se pri tome opredjeljujemo za ekstremnu mogućnost? Mislim pri tome na odredbu po kojoj obitelji stranaca koji rade u Hrvatskoj mogu doći ovamo tek nakon što ti stranci u Hrvatskoj rade pune dvije godine. Pa tko će doći pod tim uvjetima?

Zar možemo i pretpostaviti da ćemo ubrzati približavanje Evropskoj uniji, a da ne riješimo neke stvari koje otežavaju strane investicije i poslovanje stranih tvrtki kod nas? Mislim, naravno, na borbu protiv korupcije.

Može li itko i zamisliti da se budućnost gradi bez dugoročnoga koncepta razvoja, bez toga da se zna što je čiji zadatak i – možda najvažnije – bez toga da se zna tko je za što odgovoran?

Da, odgovornost je ključna riječ!

Mi smo mala zemlja. Ali ipak, ne mogu razumjeti da se kod nas u jednoj od ključnih institucija namijenjenih poticanju gospodarske suradnje sa svijetom izvozom bavi svega nekoliko ljudi, dok se u srodnoj instituciji jedne, doduše velike, zemlje tim istim sektorom bavi nekoliko tisuća ljudi.

Ne mogu razumjeti zašto među našim institucijama koje okupljaju gospodarstvenike, odnosno poslodavce, kao i onima koje bi trebale biti u funkciji poticanja izvoza i ulaganja u Hrvatsku ne postoji stalna, čvrsta suradnja i koordinacija, a – prema svemu sudeći: ne postoji!

I ne mogu razumjeti zašto za volju budućih odnosa s ujedinjenom Evropom, zapostavljamo gospodarske odnose koje bismo danas mogli izgraditi, a sutra – i kao članica Unije – održati sa zemljama s drugih kontinenata.

Spominjao sam već vizni režim.             

Neka mi netko odgovori je li normalno da poslovni čovjek iz velike azijske zemlje čeka tjednima na hrvatsku vizu? Ili da poslovni čovjek iz bliskoistočne zemlje s kojom bismo mogli poslovati, a u kojoj nemamo veleposlanstvo, mora putovati u drugu državu u regiji, tamo predati molbu za našu vizu i vratiti se kući.

Potom čekati možda i nekoliko tjedana, pa opet putovati avionom sat ili dva da bi dobio vizu i tek potom otputovao u Hrvatsku? Volio bih vidjeti tko će pod takvim uvjetima i pomisliti na poslovanje s nama. 

Neka mi netko odgovori, razmišljamo li o tome koliko ima bogatih, vrlo bogatih Indijaca ili Kineza, Kuvajćana ili Japanaca, ili pak građana istočno-evropskih zemalja koji bi rado došli u Hrvatsku kao turisti, kada ulazak u našu zemlju ne bi bio tako kompliciran?

Neka mi netko odgovori zašto smo tako spori u stvaranju pravnoga okvira za suradnju s drugim državama. O tipiziranim sporazumima, poput onih o zaštiti ulaganja, o izbjegavanju dvostrukoga oporezivanja, pa i o ukidanju viza nositeljima diplomatskih i službenih putovnica, pregovori  se vode i godinama.

Dotle – šanse prolaze i nestaju.

Upravo zbog toga ja sam vas danas i pozvao na ovaj sastanak: da ne bismo i dalje propuštali šanse. Da, kako se to kaže, vlak ne bi prošao pored nas.

Ova zemlja mora dobiti jasno definirane ciljeve svoje gospodarske politike, i to u globalnim okvirima. Hrvatska mora dobiti jasnu i razrađenu dugoročnu politiku razvoja. Ne živi se i ne može se živjeti samo od izbora do izbora.

Žao mi je što se premijer i pozvani ministri gospodarstva, vanjskih i unutarnjih poslova nisu odazvali pozivu na ovaj sastanak.

Drago mi je, ipak, da je ovdje predstavnik Vlade, pa će moći prenijeti o čemu se i kako raspravljalo. Otvaram, dakle, raspravu, odnosno pozivam vas da iznesete svoja konkretna iskustva – pozitivna, jer i njih svakako ima, ali i negativna, jer ona upućuju na probleme koji nam ne daju da idemo naprijed.

Očekujem da govorite krajnje otvoreno i konkretno!

Predlažem da idemo redom, kako sjedite za stolom, molim da se svaki govornik predstavi i apeliram na vas da sa svojim izlaganjima ne prelazite sedam minuta. Naše vrijeme nije neograničeno, a htio bih čuti što više.

Izvolite!