Zahvaljujem na vašim istupanjima.

Rekao sam i ponavljam: danas, mi smo posao tek započeli.

Zaključno, dozvolite mi da s vama podijelim još neka svoja razmišljanja o temi o kojoj se razgovaralo. Kada sam dao inicijativu za tematski sastanak o gospodarskim odnosima Republike Hrvatske sa svijetom, imao sam na umu iskustva koja stječem već osam godina, nastojeći promovirati hrvatsko gospodarstvo u svijetu i privući strane investicije u Hrvatsku. I imao sam na umu činjenicu da rezultati tih mojih nastojanja nisu onakvi kakve sam očekivao i kakvi bi, u to sam siguran, mogli biti.

U proteklih osam mjeseci, ja sam tri puta kritički govorio o stanju u gospodarstvu; na otvaranju Velesajma, na Savjetovanju ekonomista u Opatiji i nedavno na Danu poduzetnika. Na Danu poduzetnika premijer i ja složili smo se kako nam je cilj da u Europu uđemo što bogatiji i što razvijeniji, a ne kao siromasi koji ne mogu živjeti od svojih prihoda, pa se sve više zadužuju i rasprodaju svoju djedovinu.

No, da bismo ostvarili taj cilj, moramo se osloboditi okova sadašnje ekonomske politike, koja već desetljeće i po pogoduje trgovini i uvozu, umjesto proizvodnji i izvozu. Krajnje je vrijeme da se suočimo s istinom i da - malo ću dramatizirati - minutu prije 12, počnemo mijenjati odnos prema vlastitom gospodarskom razvoju.

Smatram da bi poslije današnjega sastanka trebalo početi intenzivno raditi na tome da navedenome cilju prilagodimo i našu praksu. Drugim riječima, na redu su konkretni potezi. Ja bih rekao: prvi set konkretnih poteza, koje treba povući vrlo brzo, kako bi se promjene počele osjećati još u ovoj godini.

Naši se teoretičari, ali i praktičari, stalno spore o utjecaju deviznog tečaja na izvoz, pri čemu su njihove pozicije nerijetko određene njihovim ekonomskim interesima. To je normalno i tome se ne treba čuditi. Prevladavaju, ipak, oni koji smatraju da se pravo, dugoročno i tržišno rješenje naših izvoznih nevolja ne može naći bez napuštanje politike prejake kune. Ja nisam za radikalna i gruba rješenja, ali nisam ni za to da se unaprijed koplje baci u trnje.

Zato predlažem osnivanje radne skupine eksperata, koja bi hitno prikupila prijedloge kako da se problem tečaja počne postupno rješavati.

Istovremeno, međutim, treba razmotriti i druge mjere koje vode povećanju našeg izvoza. Mislim, na primjer, na sljedeće.

Imamo iskustvo koje smo stekli prilikom uvoza oklopnih vozila za našu vojsku. U borbi za posao, strani su proizvođači nudili tako zvane offset aranžmane. Vi, naravno, znate, riječ je o svojevrsnom vezivanju uvoza izvozom. Osim uključivanja domaćih tvrtki u proizvodnju i prijenos tehnologije, stranci – naime - preuzimaju i obvezu zajedničkog nastupa na trećim tržištima i osiguranja izvoza razne hrvatske robe. Finska Patria, za čije se oklopne transportere odlučila Hrvatska, osigurat će offset u omjeru od čak 1 prema 1,5.

Finska oklopna vozila stajat će oko 120 milijuna eura.  A hrvatski robni  uvoz dostigao je u prošloj godini čak 16 milijardi eura. Koliko je od toga ostvareno po principu offseta?

Ništa, osim posla s Patriom.                         

A to je manje od jedan posto ukupnog uvoza. Sada se spominje i mogućnost da se offset primjeni i prilikom kupovine vojnih zrakoplova. Što nam smeta da i mnoge druge uvozne poslove zaključujemo po istom principu?

Bilo bi stoga dobro razmotriti mogućnost da se hitno osnuje jedno stručno tijelo, koje će utvrditi što se sve može kupovati po principu offseta, kako bi se što prije objedinile nabavke i osigurao novi vjetar u jedra hrvatskih poduzeća.

Uvođenjem riznice bitno je povećana proračunska djelotvornost i uveden red u financijsko poslovanje države. Objedinjavanjem narudžbi, ne zbog nekog centralizma, već kako bi se mogao organizirati offset, to će se postići i s bitnim dijelom nabavki države i državnih i javnih poduzeća i to na korist domaćeg gospodarstva. Za hrvatske gospodarstvenike to će značiti novu potražnju na tržištu i nove partnere, što će im omogućiti da razviju nove poslove.

Istovremeno bi odgovarajuća državna tijela trebala pronaći mogućnosti vezivanja uvoza izvozom i kada je riječ o privatnom sektoru. Trebala bi, zatim, analizirati poslovanje trgovačkih lanaca i određenim ih mjerama navesti da nude hrvatsku robu u svojoj cijeloj mreži.

Dakle i u inozemstvu, a ne samo u Hrvatskoj.

Sigurno postoje i druge mogućnosti korištenja vlastitog tržišta za poticanje izvoza, kojih će se sjetiti stručni ljudi - ako dobiju takvu zadaću. I, suvišno je naglašavati, ako prevlada svijest da odgovarajuće službe legitimira samo njihov rad na jačanju hrvatskog izvoza i gospodarstva u cjelini.

Zatim - zahvatima u porezni sustav može se destimulirati uvoz, a poticati izvoz, što su neki naši ekonomisti već predlagali.

Zato bi jedna druga radna skupina eksperata trebala hitno predložiti takve mjere. Ne predlažem rokove, jer to nije moj posao, ali naglašavam: hitno!

Spominjao sam uvodno vizni režim. Moram se još jednom vratiti na to pitanje.

Kažu mi kako Evropska unija ne dozvoljava uvođenje režima koji bi strancima s drugih kontinenata olakšao ulazak u Hrvatsku. A ja bih samo upitao: je li to stavljeno na dnevni red naših pregovora s Evropskom unijom? Znam, naime, da neke zemlje koje su još daleko i od toga da dobiju status kandidata za članstvo u Uniji, sklapaju s Bruxellesom aranžmane koji čine Shengensku granicu propustljivijom i mekšom, dok naša granica ostaje „tvrda i nepropusna“. Mislim da je krajnje vrijeme da se i taj problem riješi. Ljudi iz administracije morali bi biti svjesni, da o njihovom radu ovise mnogi poslovi i mnoga radna mjesta.

I ovom prilikom obnovit ću prijedlog, savršeno logičan, da se onim strancima koji u svojim putovnicama imaju važeću schengensku vizu trenutno izda viza za Hrvatsku.

Sve to, kao i neke druge mjere o kojima govorim, spominjao sam i prije. Nerijetko sam dobivao odgovor kako ih ne dozvoljava Evropska unija. To je komotan, ali najčešće netočan odgovor. Uostalom, to potvrđuje upravo poslovni aranžman sklopljen s finskom Patriom. Osim toga, mi ne možemo znati što u Europskoj uniji može proći, a što ne, ako ništa ni ne pokušamo. Sve članice Unije žestoko brane svoje interese, pa ni Hrvatska, kao buduća članica, ne smije biti iznimka.

Nastupilo je vrijeme, u kojemu neće biti lako održati postojeću razinu proizvodnje, a posebno potrošnje. Dok se cijeli svijet trese zbog recesije u Americi, koja prijeti da preraste u ozbiljnu krizu, Hrvatska se ponaša kao da se ne događa ništa.

Jedan mi je strani državnik ovih dana rekao: «Bilo bi dobro da se Europa toplo obuće za dane koji joj predstoje!» Europa to, nesumnjivo, već radi.

A što radimo mi? Vjerujemo valjda u južni vjetar i vječno ljeto.

Ja bih zato pozdravio kada bi se na najvišoj državnoj razini osnovalo stručno tijelo, koje će pratiti ekonomska kretanja u svijetu i predlagati mjere kojima će se Hrvatska zaštiti od negativnih utjecaja. Naravno, ne treba imati iluzija i očekivati da se baš od svega možemo zaštititi. No, ja smatram da je odgovornost ljudi koji vode zemlju da uoče i iskoriste svaku priliku za zaštitu. Ne sumnjam uopće da će se upravo tako ponašati i svi drugi u Uniji i izvan nje.

Sve to što sam rekao nije usmjereno prema jačanju administracije i državne uloge, ali to nedvojbeno povećava njezinu odgovornost. Zato i ponavljam: odgovornost je ključna riječ!

Poduzetnici i gospodarstvenici su ti, koji će kreirati nove, konkurentnije poslove, nove investicije i nova radna mjesta s većom dodanom vrijednošću. Obnova industrije i izvoza njihova je zadaća. Ali država mora odgovorno obaviti svoj dio posla. Ona im mora osigurati odgovarajuće uvjete poslovanja i rada. Država ih svojim mjerama i ponašanjem mora zaštititi i uputiti u pravom smjeru.

I na samome kraju još jedno upozorenje. Kada kažem kako Hrvatska ima štetan ekonomski model, koji je kriv za nepovoljne ekonomske rezultate, onda ne mislim da je taj model „pao s neba“. Njega su stvorili ljudi. U ovome trenutku, kada pokušavamo pokrenuti promjene, moramo računati s time da ono što šteti zemlji, koristi mnogim pojedincima i interesnim skupinama. Da ćemo se, dakle, sukobiti s krupnim ekonomskim interesima i jakim i utjecajnim strukturama.

Kada to kažem, ja ne zamjeram ljudima zato što imaju interese. Ne optužujem ih čak ni zato što svoje interese smatraju važnijima od općih.            

No, od političara, od ljudi koji su dobili povjerenje građana, očekujem, pa i više od toga: tražim, da brane opće interese. Tako ja shvaćam svoj mandat i polazeći od toga dao sam inicijativu za održavanje ovoga sastanka.

Hvala vam na sudjelovanju!