Građanke i građani,
Gospođe i gospodo,
Drugarice i drugovi,
Svi vi koji pamtite i koji ne prihvaćate zaborav,

Okupili smo se i ove godine na mjestu ustaškog koncentracionog logora Jasenovca. Došli smo kako bismo se prisjetili herojskog proboja skupine logoraša godine 1945. Ali, došli smo i zbog nečega drugoga: da kažemo kako smo tu, jer ne zaboravljamo užase počinjene ovdje, u nizu sličnih logora na području na kojem se prostirala ustaška vlast, kao i u svim zemljama u kojima su vladali nacizam i fašizam u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Mi ne zaboravljamo!
Naše je okupljanje posvećeno žrtvama od prije više od šezdeset godina, ali i želji da stalnim ponavljanjem istine o onome što se tada događalo spriječimo mogućnost da se nešto slično ikada ponovo dogodi. A ta borba protiv zaborava itekako je potrebna. Bilo je to jasno već i onima koji su u proljeće 1945. oslobađali koncentracione logore širom do tada okupirane Europe.
Poznato je kako je vrhovni saveznički zapovjednik, general Dwight Eisenhower, kada je obišao jedan od oslobođenih nacističkih logora naredio da se kroz njega provede što više ljudi iz okolnih gradića i sela, pa čak i da sudjeluju pri pokapanju ubijenih. Obrazložio je to ovim riječima, citiram: „Sve ovo treba snimiti, zabilježiti i posvjedočiti, jer jednom u budućnosti naći će se neki gad koji će ustvrditi kako se ovo nikada nije dogodilo.“, završen citat.
Veliki američki general, kasnije i predsjednik Sjedinjenih Država, imao je potpuno pravo. Našlo se, a nađe se i danas, dosta gadova koji bi nas htjeli uvjeriti kako zločin nije bio tako strašan – ako je uopće i počinjen, kako se u logorima poput Jasenovca sasvim dobro živjelo i preživljavalo, kako je ubojica bilo i na drugoj strani, pa to valjda poništava masovna ubijanja počinjena ovdje, te kako se strahote koncentracionih logora zapravo izmišljaju da bi se cijeli narodi mogli optužiti kao genocidni.
Mnogo sam već puta o tome govorio, pa i ovdje, u Jasenovcu. Žalosno je što se o tome i dalje mora govoriti. A još je žalosnije što se masovna ubijanja događaju i danas, često upravo na nacionalnoj i vjerskoj osnovi na kojoj se biralo žrtve u Drugome svjetskom ratu. Usprkos deklaracijama o zaštiti i poštivanju ljudskih prava, usprkos tome što su ljudska prava profilirana kao neka vrsta lakmus papira kojim se detektira postoji li negdje demokracija, ili ne, gotovo na dnevnoj osnovi svjedoci smo upravo tragičnoga jaza koji razdvaja ono što se govori, od onoga što se radi.
A mi želimo jedan bolji svijet.
Mi imamo pravo na bolji svijet.
Mi želimo svijet u kojemu se ljude neće ni dijeliti, ni razlikovati, a – naravno – ni stavljati u povlašteni, ili podređeni položaj na osnovi njihove rase, nacije, vjere ili svjetonazora. Prije više od šezdeset godina ljudi su ovdje okrutno ubijani samo zato što su bili Srbi, što su bili Židovi, što su bili Romi, ili što su se usuđivali misliti drugačije od ustaških vlasti, makar bili i Hrvati. Ubijalo ih se u ime jedne kvazi-države koja je zlorabila i kompromitirala hrvatsko ime.
Zločini koji su tada ovdje počinjeni – stvarni su zločini. Zločini koji su počinjeni širom okupirane Europe u ime teorije o rasi gospodara i rasi slugu, o naciji, odnosno vjeri koja je remetilački faktor na svjetskoj sceni, pa je zato treba fizički iskorijeniti, i ti su zločini stvarni.
Oni su se dogodili, oni su dokumentirani, njih se ne može odagnati iz svjetske povijesti, pa ni iz povijesti onih naroda iz čijih su redova dolazili naredbodavci i izvršitelji zločina.
To, naravno, ne znači da je ijedna nacija genocidna, da je ijedan narod – kao kolektivitet – kriv. Priče o genocidnosti naroda, kao i o kolektivnoj krivnji izmišljotine su poslijeratnih političara koji su njima skupljali jeftine poene, boreći se za naklonost onih koji su zločine željeli prešutjeti – bježeći od vlastite odgovornosti, ili suodgovornosti. A, nažalost, tim su se pričama poslužili i oni koji su na posve pogrešan način htjeli homogenizirati narode na platformi negiranja zločina, odnosno optuživanja pobjedničke strane koju se, rekao sam to već bezbroj puta, također ne može amnestirati od odgovornosti za pojedinačne ekscese koji su u nekim slučajevima poprimali i masovne razmjere.
Hrvatski je narod, zahvaljujući svojim antifašistima i Narodno-oslobodilačkoj borbi, završio Drugi svjetski rat na strani pobjednika, što znači i na strani borbe za slobodu, nacionalnu nezavisnost, toleranciju i ravnopravnost naroda i pojedinaca.
Nikada i nikome ne smijemo dozvoliti da porekne te povijesne činjenice. Nema te znanstvene rasprave koja bi mogla biti pokriće za povijesnu laž, nema toga istraživanja koje bi smjelo zanemariti ono što se nepobitno dogodilo za volju bilo čega što je možda naknadno otkriveno.
Čuvajmo uspomenu i čuvajmo dokumente koji je potvrđuju, jer živih svjedoka sve je manje, a za deset, dvadeset godina teško da će ih još uopće biti. Tek tada postat će jasno koliko je značenje okupljanja poput današnjega, okupljanja koja imaju i moraju zadržati svoju tradiciju.
Svjedoci će nestati, ali sjećanje i uspomena moraju ostati.
S tom vas porukom srdačno pozdravljam i već sada obećavam da ću biti ovdje i sljedeće godine.
Hvala!