Gospođo predsjednice Parlamenta Republike Albanije,

gospodine predsjedniče Vlade Republike Albanije,

gospođe i gospodo zastupnici,

uvaženi članovi diplomatskog zbora,

gospođe i gospodo,

Iznimno mi je drago što mi je, u sklopu mojega službenoga posjeta Republici Albaniji, pružena mogućnost da govorim pred najvišim predstavničkim tijelom ove prijateljske zemlje, pred Parlamentom. Iskoristio bih ovaj nastup da s vama podijelim svoja razmišljanja ne samo o odnosima naših dviju zemalja, nego u prvome redu o stanju u regiji, a onda i o svijetu u kojemu živimo.

Što se tiče hrvatsko-albanskih odnosa o njime i nema potrebe trošiti mnogo riječi. Ti su odnosi dobri, razvijaju se u pravome smjeru i napreduju. Jedini je problem, ako bih to tako mogao nazvati, što se ne razvijaju onako brzo kako bi objektivno mogli i što se ne šire do kraja u skladu s objektivno postojećim mogućnostima.

No, toga smo svjesni na objema stranama, a kako jasna politička volja za unapređivanje prijateljskih odnosa i suradnje nedvojbeno postoji, siguran sam da ćemo naći načina kako da stvari ubrzamo.

Naravno, naša se suradnja ne ograničava samo na bilateralu, ona ima i svoju regionalnu dimenziju, a činjenica da smo i mi, i vi, nedavno dobili pozivnicu za ulazak u Atlantski savez dodaje jednu novu dimenziju, jedno novo područje na kojemu ćemo moći surađivati. Uz to, ostaje i orijentacija obiju zemalja prema članstvu u Europskoj uniji.

Tu smo mi odmakli dalje, ali uvijek smo spremni s vama podijeliti naša iskustva, kako ne biste ponavljali naše pogreške, odnosno kako biste znali izbjeći prepreke na kojima smo mi zapinjali.

Obraćam vam se u vrijeme kada regija još uvijek nije do kraja „našla sebe“, kada se – doduše - jasno ocrtavaju završni obrisi nove arhitekture odnosa na jugoistoku Europe, ali i kada smo suočeni i s nekim trendovima koji vode u smjeru suprotnome od onoga koji jedino obećava budućnost narodima ovoga područja. Kada to kažem, mislim na aktivnosti onih političkih snaga koje bi, mada ponekad iz posve različitih pobuda i motiva, regiju ili pojedine zemlje regije vodile u izolacionizam, što nužno znači i anti-europski radikalizam.

Moje je čvrsto uvjerenje da suradnji i evropskome putu nema alternative. To i samo to može biti naša budućnost, naša zajednička budućnost koja neće značiti brisanje nacionalnih posebnosti i odricanje od nacionalnih identiteta, nego zajedništvo u razlikama i razlikama usprkos, zajedništvo zasnovano na nekim ključnim idejama i idealima koji nas spajaju i koje dijelimo.

Dozvolite mi da ponovim nešto, što sam izrekao upravo u ovome gradu, u Tirani, prije punih šest godina, na sastanku država sudionica Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi. Hrvatska je tada, noseći još hipoteku pogrešne vanjsko-političke orijentacije proteklih godina, bila tek na putu da od promatrača postane punopravni član Procesa. I to govori koliko smo golem put prevalili u samo nekoliko godina. Tada sam, dakle, rekao sljedeće, citiram:

 „Svi smo se mi opredijelili za demokraciju. Naravno, to ne smije ostati samo verbalno opredjeljenje, nego mora postati način života. To onda podrazumijeva izgrađivanje pravne države i uspostavljanje vladavine prava, te vođenje takve vanjske politike koja je zasnovana na uspostavljanju mira i stabilnosti – u regiji, u Europi i u svijetu“, završen citat.

Upozoravam posebno na posljednju rečenicu. Govorio sam o vanjskoj politici zasnovanoj na uspostavljanju mira i stabilnosti. Živimo u trenutku kada je opet jednom potrebno na to podsjetiti, kako u kontekstu razvoja zbivanja poslije proglašenja samostalnosti Kosova, tako i u vezi s razlozima zbog kojih je Makedoniji bilo onemogućeno da dobije pozivnicu za NATO savez.

Zatvaranje očiju pred realnostima ne vodi nikamo.

Nepriznavanje činjenica ne rješava ništa.

Kosovo je nezavisno i tu realnost, ma kako ona za neke bila bolna, treba priznati. Makedonija i makedonska nacija su također realnost i nitko ne bi trebao očekivati da će se Makedonci odreći svojega nacionalnoga identiteta. Rješenja treba tražiti u suočavanju sa stvarnošću, ali i u kompromisima koji su nužni, da bi se moglo ići dalje. A mi moramo ići dalje, odnosno mi ne smijemo ostati zarobljenici ili taoci prošlosti i povijesnih mitova.

I upravo o tome želio bih još nešto reći. Čini mi se, naime, kako je osnovni problem u odnosima među državama i među narodima što se mi ne poznajemo onakvi kakvi stvarno jesmo, i to kakvi smo danas. Mi prečesto padamo u zamku gledanja na druge kroz slike iz prošlosti. Pa smo onda i žrtve predrasuda kakve su nerijetko u proteklim godinama, desetljećima ili stoljećima pratile naše odnose. Iz toga začaranoga kruga treba izaći. A izlaz je samo i jedino u tome da se bolje upoznamo – takvi, kakvi smo sada.

Ako nam to uspije, otkrit ćemo kako susjed na kojega gledamo sa sumnjičavošću, pa i strahom, već davno nije nikakva prijetnja. Shvatit ćemo da onaj s druge strane granice za kojega strahujemo da bi htio oteti komadić naše zemlje, ili nikada takve aspiracije nije imao, ili je već davno od njih odustao. U tome kontekstu i naše buduće članstvo u Atlantskome savezu dobiva specifično značenje. Mi ne ulazimo u Savez zato što bismo bili protiv nekoga, ili zato što smatramo kako nas netko akutno ugrožava.

Atlantski savez je već odavno nadrastao svoju pretežito vojnu dimenziju iz vremena hladnoga rata i na najboljemu je putu, ja barem tako vjerujem, da se pretvori u moćno sredstvo kolektivne sigurnosti i unapređivanja vrijednosti demokracije.

Ne u instrument nametanja određenoga modela demokracije bilo kome, nego očuvanja demokracije tamo gdje je ona ugrožena i promicanja demokracije u vlastitim sredinama. U tome kontekstu podsjećam i na činjenicu kako je potpuna depolitizacija oružanih snaga jedan od ključnih preduvjeta za ulazak u NATO. Na osnovi naših povijesnih iskustava, i vi znate, a i mi znamo koliko nam je to potrebno.

No, da se vratim potrebi boljeg međusobnoga upoznavanja. Ono nam je, reći ću još jednom, potrebno kako bismo se otresli povijesnih predrasuda i kako bismo prestali robovati povijesnim slikama. Ključ naše suradnje je u tome da se suočimo takvi, kakvi smo danas i da nađemo platformu na kojoj ćemo uspješno surađivati gradeći naše zajedničko europsko sutra. Tu nema problema na razini čelnih ljudi, ali ima još ponekada – budimo iskreni – na nižim razinama. 

I zato nije dovoljno reći kako će granice postati prolazne kada uđemo u Europsku uniju, mi naprosto moramo naći načina da što bolje i sa što manje prepreka komuniciramo i sada, dok još nismo u Uniji. Ja tvrdim kako to nije nemoguće!

Na putu prema Uniji, bez obzira na to koliko je tko na njemu daleko odmakao, svi se suočavamo s nekim nezaobilaznim zadacima. I o tome sam govorio u Tirani prije šest godina i dozvolite mi da ponovim ono što sam tada rekao, citiram:

„Želim precizirati da se demokracija, odnosno stupanj njenog razvoja, ne može ocjenjivati samo i isključivo na osnovi broja održanih izbora. To jest značajan pokazatelj, ali nikako jedini.

Barem je isto tako važno, a ako govorimo o redu prioriteta možda i važnije, djelotvorno se boriti protiv korupcije, protiv selektivne primjene zakona, protiv zloupotrebe medija koji se, ako im ne izborimo položaj svojstven medijima u razvijenim demokracijama, mogu pretvoriti u ubojito oružje u rukama onih koji bi demokraciju voljeli zamijeniti autokracijom“, završen citat.

Mi, mislim na Albaniju i Hrvatsku, našu europsku budućnost gradimo u regiji i kroz regionalnu suradnju. Bilo je kod nas i onih koji su živjeli u zabludi da se na putu u Europu regija može preskočiti. Niti može, niti treba.

Još ću jednom podsjetiti na ono što sam rekao u Tirani godine 2002., citiram: „Između regionalne suradnje i uključivanja u Europsku uniju nema nikakve suprotnosti. Naprotiv: regionalna suradnja, odnosno sposobnost za njeno uspostavljanje i razvijanje jedan je od kriterija za procjenjivanje zrelosti zemalja regije za pristupanje ujedinjenoj Europi“, završen citat.

Objasnit ću i zašto sam u nekoliko navrata podsjećao na ono što sam prije šest godina ovdje, u Tirani, izrekao. Htio sam pokazati da smo mi u našoj vanjskoj politici dosljedni, da imamo čvrsto zacrtan smjer s kojega ne skrećemo, neovisno o tome koje su stranke na vlasti. Htio sam, napokon, potvrditi da je Republika Hrvatska partner i prijatelj na kojega se može računati.

Dobri i prijateljski odnosi s Republikom Albanijom neraskidivi su dio regionalnoga, ali i europskoga koncepta hrvatske vanjske politike. Stalo nam je do tih odnosa i radit ćemo na njihovome unapređivanju. U tome kontekstu htio bih na kraju reći i to kako postoji široko polje naše suradnje i na planu multilaterale. Osobito u Ujedinjenim narodima možemo surađivati u koncipiranju platforme za suočavanje s globalnim problemima današnjice, ali – bojim se – i sutrašnjice: s nerazvijenošću, terorizmom, globalnim zatopljavanjem i regionalnim krizama.

Može se nekome učiniti da nas ti problemi još nisu ni okrznuli. No, ono što se nije dogodilo danas, može se dogoditi, a u nekim slučajevima sigurno će se i dogoditi – sutra. Današnji je svijet globaliziran i međuzavisan više no ikada. U tome velikom svijetu naše su zemlja dva mala igrača. No, i mali imaju svoju odgovornost, i mali imaju svoj dug prema generacijama što dolaze. Budimo toga svjesni i ponašajmo se u skladu s tom sviješću o odgovornosti za „sutra“ – naše, naših susjeda, šire regije, Europe i svijeta.

Hvala što ste me saslušali!