Gospodine glavni tajniče Ujedinjenih naroda,
Gospodine glavni ravnatelju organizacije za hranu i poljoprivredu,
Gospodo predsjednici, premijeri i ministri,
Predstavnici međuvladinih i nevladinih organizacija,

Pozdravljam sve vas koji ste se ovdje okupili, u trenutku koji za cijeli današnji svijet nije, da upotrijebim najblaži mogući izraz, ni jednostavan, ni ugodan. A iznad svega pozdravljam samu inicijativu sazivanja ovoga sastanka na visokoj razini, kao i napore koji se posljednjih mjeseci poduzimaju u sklopu niza drugih inicijativa - bilo od strane Ujedinjenih naroda i drugih globalnih organizacija, bilo od strane pojedinih zemalja i njihovih regionalnih udruženja.
Došao sam danas u Rim kao šef države, ali i kao običan čovjek - čovjek koji gaji duboku i iskrenu nadu da će naš sastanak, naši susreti, ideje i pogledi što ćemo ih izložiti, biti toliko potreban i ključan impuls u rješavanju krajnje ozbiljne krize s kojom se suočavamo.
Republika Hrvatska, na čijem sam čelu već više od osam godina, i sama osjeća posljedice rasta cijena hrane. Moja je zemlja pogođena čak i više od većine ostalih zemalja Evrope, jer hrvatski građani – u usporedbi s tim zemljama – troše u prosjeku na hranu znatno više, a njihov je standard niži. Cijene žita, voća i povrća u ovoj su godini drastično povećane u odnosu na isto vrijeme prošle godine. Ako tome pridodamo rast cijena goriva, kao i posljedice globalne financijske krize, ali i neke vlastite pogreške, jasno je da naš prosječni građanin ima problema s preživljavanjem, s osiguravanjem egzistencijalnih uvjeta.
Posljedice krize su, dakle, jasne i – kako sada stvari stoje – morat ćemo se s njima nositi još cijeli niz godina. U to sam siguran. Ono u što, međutim, nisam siguran to je – jesu li nam svima jasni pravi uzroci globalne krize hrane - unatoč svoj sili podataka i analiza kojima smo zatrpani posljednjih dana.
Svakako, neposrednih, međusobno povezanih i međusobno uvjetovanih 'okidača' krize ima više, oni su nam svima poznati i nesumnjivo uključuju rast cijena energenata, sada već nedvojbene posljedice klimatskih promjena, špekulacije na tržištima novca, povećanu potrebu za hranom u zemljama u gospodarskom usponu, te pitanje pretvaranja hrane u gorivo.
To je više-manje poznato i to se posvuda govori. No, danas i ovdje, u ovome tijelu Svjetske organizacije, „naroda ujedinjenih za mir“, i pred svjetskom javnošću - nužno je jasno i glasno reći još nešto – naime, da to nije sve.
Potrebno je odbaciti lažno uvjerenje da smo žrtve trenutka, spleta nesretnih okolnosti na koje nismo mogli utjecati. Sve drugo bilo bi bježanje od istine, bilo bi udarac u lice svima onima koji danas gladuju. Jer, glad nije samo neugodan osjećaj u želucu – ova glad s kojom se mi danas suočavamo, s kojom se suočava naš svijet, to je gaženje temeljnih ljudskih prava, krađa osnovnog ljudskog dostojanstva. Ova je glad uvredljivo nepotrebna. I ona je – iznad svega - duboko nepravedna.
Ključna je riječ: odgovornost. No, tu riječ nije dovoljno samo izgovoriti, odgovornost treba i priznati. Mi je trebamo priznati, mi je trebamo prihvatiti!
Treba priznati da smo tu gdje jesmo, zbog više desetljeća pogrešnog poimanja globalnog razvoja, zbog upravo drskog nametanja drugima modela koji njihovim zajednicama i načinu života nije bio prihvatljiv, zbog nepravednih pravila svjetske trgovine i licemjerja međunarodnih financijskih institucija, zbog pogodovanja velikom biznisu na štetu maloga čovjeka.
Ukratko - tu smo gdje jesmo zbog kroničnog manjka međunarodne pravde i solidarnosti koji je konačno i u globalnim razmjerima udario na onu jedinu materijalnu stavku po kojoj smo baš svi jednaki i baš svi ranjivi - na hranu.
Da li smo se zapitali kako to da je Meksiko, domovina kukuruza, postao ovisan o uvozu kukuruza? Kako to da su Filipini – danas najveći uvoznik riže – još prije 20-tak godina imali puna skladišta riže? I zašto je većina zemalja svijeta ovu krizu dočekala bez ikakvih zaliha osnovnih namirnica?Ne postavljam ova pitanja da bih nekoga pozivao na red, ili da bih prstom upirao u krivca, nego zato što se bojim da bismo u pokušaju rješavanja krize mogli ostati zarobljeni u vrtlogu starih zabluda i poznatih pogrešaka.
Trostruka globalna kriza koja nas je pogodila – kriza financija, kriza energenata i kriza hrane – crveno je svjetlo koje nas jasno upozorava: nešto je trulo u globalnoj ekonomiji. Upozorava nas da su strukturalni poremećaji nastali kao posljedica dosadašnjih trgovinskih i financijskih praksi preozbiljni i preduboki da bi se ovakvo stanje još dugo moglo održati.
Plediram stoga da smjelo i kritički pogledamo toj istini u oči i krenemo putem obnavljanja globalne ekonomije na temeljima ravnopravnosti i solidarnosti, na principima međusobnog uvažavanja i socijalne osjetljivosti, spremni da se odreknemo svih zabluda očito diskreditiranih tržišnih dogmi. Imajmo hrabrosti priznati da su promašena očekivanja kako će sistem u kojemu živimo, sam po sebi, kad – tad donijeti bolje sutra za sve, a da su problemi koji u njegovome funkcioniranju nastaju - slučajni ili prolazni.
Želio bih da ovo naše današnje okupljanje označi početak ozbiljnog i usklađenog napora da se nađe odgovor na izazov globalne krize hrane. Želio bih također da to bude i dugo odgađani početak našeg suočavanja s potrebom smislenih i korjenitih promjena u svjetskoj ekonomiji.
Kako kaže jedna stara kineska poslovica: „Najbolje vrijeme da se zasadi drvo bilo je prije 20 godina. Drugo najbolje vrijeme je danas.“
Hvala!