Gospođe i gospodo,

uvaženi sudionici ovog skupa,

Drago mi je što smo se ovdje okupili, zahvaljujući inicijativi našega domaćina, Njegovoga veličanstva, Abdulaha II. da raspravljamo o temi koja – doslovno – iz dana u dan postaje sve akutnija i sve aktualnija. Nije potrebno posebno naglašavati zašto - pitanje hrane pitanje je cijelog čovječanstva, pitanje je naše budućnosti!

Počeo bih s konstatacijom koja će se nekima možda učiniti kontroverznom – naime, da je kriza hrane samo simptom, i to jedan od simptoma opće krize svjetskoga sustava. Govorim, dakle, o univerzalnoj krizi i odmah ću reći kako smatram da svijest o pravome karakteru i o stvarnim uzrocima te krize još nije postala sveprisutna.

Bio sam nedavno na konferenciji o sigurnosti hrane u svijetu što ju je u Rimu organizirala Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda. Po broju sudionika na visokoj razini ta se konferencija pretvorila u summit. Prihvaćena je i završna izjava – opširan dokument, očito rezultat mnogobrojnih kompromisa, dokument koji upozorava na problem, ali rješenja traži u vatrogasnim mjerama, koje jesu i nužne i potrebne, ali koje ne rješavaju problem na dugi rok.

A stvar je krajnje jednostavna: cijene hrane rastu, hrane je sve manje, zbog visokih cijena ona je dostupna sve manjem broju ljudi.

Rezultat: ljudi gladuju.

A neposredni rezultat toga je da se gladni ljudi bune. Vidjeli smo to već u nekoliko zemalja, a ne počnemo li stvari rješavati sistemski, revolt gladnih, odnosno migracije velikog broja ljudi iz onih dijelova svijeta u kojima se gladuje u one u kojima hrane – još – ima, postat će naša svakodnevica.

Ne mogu a da doslovno ne ponovim ono što sam na tu temu rekao na konferenciji u Rimu.

Svakako, neposrednih, međusobno povezanih i međusobno uvjetovanih 'okidača' krize ima više, oni su nam svima poznati i nesumnjivo uključuju rast cijena energenata, sada već nedvojbene posljedice klimatskih promjena, špekulacije na tržištima novca, povećanu potrebu za hranom u zemljama u gospodarskom usponu, te pitanje pretvaranja hrane u gorivo.

No, to nije sve.

Mi nismo naprosto žrtve trenutka, spleta nesretnih okolnosti na koje nismo mogli utjecati. Kada bismo to povjerovali, mi bismo bježali od istine, mi bismo s prezirom udarili u lice sve one koji danas gladuju. Jer, glad nije samo neugodan osjećaj u želucu. Ne, ja govorim o gladi koja nije ništa drugo, nego gaženje temeljnih ljudskih prava, krađa osnovnog ljudskog dostojanstva.

Glad s kojom se danas suočavamo je uvredljivo nepotrebna. I ona je – iznad svega - duboko nepravedna.

I sada se vraćam na ono sa čime sam i počeo, na tvrdnju da smo svjedoci simptoma globalne krize sistema. Jer, ja sam uvjeren da nas je dovde dovelo više desetljeća pogrešnog poimanja globalnog razvoja, povezano s agresivnim nametanjem drugima modela koji njihovim zajednicama i načinu života nije bio prihvatljiv. Uvjeren sam da su svoju ulogu u pokretanju globalne krize odigrala nepravedna pravila svjetske trgovine, ali i licemjerje međunarodnih financijskih institucija.

Ukratko: tu smo gdje jesmo, jer smo dopustili, pa i forsirali pogodovanje velikom biznisu na štetu maloga čovjeka. U svijetu u kojemu živimo kronično nedostaju međunarodna pravda i solidarnost. I sve se to u konačnici prelomilo na onoj jedinoj materijalnoj stavci po kojoj smo baš svi jednaki i baš svi ranjivi -  na hrani. 

Globalna kriza o kojoj govorim manifestira se kroz tri krize – kroz krizu financija, krizu energenata i krizu hrane. U zbroju to je crveno svjetlo koje nas jasno upozorava: s globalnom ekonomijom, takvom kakva je danas – nešto nije u redu!. To nas crveno svjetlo upozorava da su strukturalni poremećaji nastali kao posljedica dosadašnjih trgovinskih i financijskih praksi preozbiljni i preduboki da bi se ovakvo stanje još dugo moglo održati. 

Ja znam da mi na ovome panelu ništa nećemo riješiti. Ali, možemo barem otvoreno razgovarati. Upravo zato plediram da smjelo i kritički pogledamo istini u oči i kažemo kako je globalnu ekonomiju ne samo moguće, nego i potrebno obnoviti na temeljima ravnopravnosti i solidarnosti, na principima međusobnog uvažavanja i socijalne osjetljivosti.

Volio bih kada bismo demonstrirali spremnost da se odreknemo svih zabluda očito diskreditiranih tržišnih dogmi. I da smognemo snage priznati da su promašena očekivanja kako će sistem u kojemu živimo, sam po sebi, kad – tad donijeti bolje sutra za sve, a da su problemi koji u njegovome funkcioniranju nastaju - slučajni ili prolazni. 

Ne, sistem se pokazuje nesposobnim da automatikom rješava probleme koje zapravo on sam proizvodi. Dakle: on ih proizvodi, oni nisu ni slučajni, a ni prolazni.

Ja sam se nedavno zgrozio, kada sam pročitao izjavu jednoga političara u mojoj zemlji koji je rekao kako se moramo naviknuti na to da kruh više nije socijalna kategorija. Taj čovjek ne razumije ništa, ali on je upravo savršeni primjerak one vrste koja se slijepo kune u zakone tržišta i u funkcioniranje sistema. A to se ponekada svodi na to da se donose mjere koje nastoje sačuvati sistem, a potpuno zanemaruju potrebe ljudi.

To svakako nije pravi pristup, upravo suprotno: to je potpuno pogrešan pristup.

Sistem, svaki sistem, postoji zbog ljudi i mora biti u njihovoj funkciji. Sve drugo je, dozvolite mi da kažem, idejna perverzija. A što se kruha tiče, rekao bih samo ovo, imajući na umu i socijalni i pragmatični pristup: kruh je ne samo socijalna kategorija, kruh je i pitanje nacionalne sigurnosti.

Glad u svijetu nije, na žalost, nova pojava. S njome se suočavamo desetljećima. Ono što je novo, to je činjenica da se glad sada pojavljuje i u zemljama u kojima se do jučer nije gladovalo. I to je realnost s kojom se moramo suočiti.

Usklađeni i pojačani napori usmjereni na investiranje u infrastrukturu i u razvoj poljoprivrede, u proizvodnju hrane, to je prvi korak. Drugi je korak, a bez njega dugoročno nećemo riješiti ništa, promišljanje sistemskih mjera, zapravo promjena koje bi nas izvele iz začaranoga kruga u kojemu se sada vrtimo.

Ništa nije dano za sva vremena. Ništa nije vječno. Promjene su jedina konstanta razvoja ljudske vrste, razvoja naše civilizacije. Oslobodimo se, dakle, iluzije da ne možemo ili ne smijemo probiti okvire sistema u kojemu je organiziran današnji svijet. Ako je potrebno učiniti iskorak u nešto novo, učinimo ga.

Jer, ako ostanemo zarobljenicima sistema, doživjet ćemo to da budemo svjedoci njegovim grobarima. Kažem: svjedoci, jer nećemo ga pokopati mi, nego obespravljeni, osiromašeni, gladni koji će – lišeni svega i bez perspektive da poprave svoju poziciju – rušiti sve pred sobom. Alternativa iskoraku iz sistema je, onako kako ja vidim stvari - kaos.

A to treba izbjeći pod svaku cijenu!

Eto, s tim pozivom ja bih završio ove moje uvodne napomene. Nadam se da sam dao dosta materijala za nastavljanje rasprave.

Ako mislite da sam pretjerani pesimista – razuvjerite me!

Ako smatrate da imam pravo – pridružite mi se!

Hvala!