Gospođe i gospodo,

O temi: Jugoistočna Europa iz hrvatske perspektive, može se reći i malo, i mnogo. Najjednostavnije bi bilo, a pri tome i savršeno točno, kada bih rekao da iz hrvatske perspektive gledano – Jugoistočnu Europu, i to cijelu, bez ijedne iznimke, vidim u krilu ujedinjene Europe, u Europskoj uniji.

To je, naravno, krajnji cilj i ja doista ne sumnjam da će se sve zemlje jugoistoka Europe u doglednoj budućnosti naći u članstvu Europske unije. To se mora ostvariti kako zbog Unije koja si ne može priuštiti „sivu zonu“ unutar svojega tkiva, tako i zbog zemalja koje su u pitanju, a koje si također ne mogu priuštiti da ostanu izvan ujedinjene Europe.

Ovo govorim, posebno imajući u vidu rezultat nedavnog referenduma u Irskoj i moguće posljedice toga. Moram, međutim, dodati kako me zabrinjavaju izjave da – tako dugo dok Lisabonski ugovor ne bude ratificiran – nema daljega proširivanja, te da se to odnosi i na Hrvatsku.

To nije dobro iz nekoliko razloga. Prvo, nije dobro zbog Unije, jer ona – strogo poštujući formu, a zaboravljajući sadržaj – sama sebi postavlja prepreku na putu do svojega punoga ostvarenja, do toga da bude zaokružena, da bude zaista ujedinjena Europa. Drugo, to nije dobro ni zbog moje zemlje, jer ne sumnjam da će sada opasti potpora ulasku u Europsku uniju, a da će oni koji bi voljeli vidjeti povratak u izolaciju - likovati. I, treće, to nije dobro ni zbog regije, jer u odnosu na Europsku uniju Hrvatska je u regiji bila neka vrsta motora koji je vukao prema naprijed, prema Uniji. Ako se nama, usprkos postignutim uspjesima, vrata zatvore, makar i samo neko vrijeme, neće vam biti teško zamisliti kako će se na to gledati u drugim zemljama regije.

I zato se zaustavljanje širenja, odnosno zaokruživanja Unije ne smije dogoditi, ponavljam: ne smije!

Europska je unija, a ja to često govorim, milenijski poduhvat kojim se, u krajnjoj konzekvenci, Europa pretvara u kontinent mira. Taj poduhvat ne može biti ni doveden u pitanje, ni zaustavljen. Dakle, moje je čvrsto uvjerenje da se proširivanje mora nastaviti i da mora, s vremenom – naravno – obuhvatiti sve zemlje jugoistoka Europe. I ja bih volio vjerovati da će se to i dogoditi.

Time smo, dakle, apsolvirali ono što će doći, ono što bi naprosto moralo doći. No, pitanje na koje – tako barem mislim – očekujete od mene večeras odgovor, glasi: kako jugoistočna Europa izgleda danas – i to iz perspektive Republike Hrvatske. I ma kako to paradoksalno moglo zvučati, vjerujte mi da na pitanje o tome što se događa danas nije nimalo lakše odgovoriti, nego na ono koje se odnosi na sutrašnja zbivanja.

Na jugoistoku Europe svjedoci smo, naime, zanimljivoga fenomena. Zanimljivoga, ali i potencijalno opasnoga. S jedne strane nedvojbeno se dovršava, kako ja to volim reći, nova arhitektura ovoga dijela Europe, ali s druge strane to nije praćeno i jačanjem stabilnosti u toj istoj regiji. Ili, da to kažem drugim riječima: raspad nekadašnje jugoslavenske federacije definitivno je doveden do kraja, ali time nisu automatski uspostavljeni stabilni odnosi na području nestale države, odnosno unutar novih država i među njima.

Ja sam, svakako, spreman odgovarati na vaša pitanje o svemu tome, tako da ću u ovome izlaganju dati samo osnovne natuknice. Ne jednom sam se uvjerio kako ljudi ne razumiju što se događa u našemu dijelu Europe, jer ne znaju njegovu povijest. Pa sam se u mnogo navrata osjećao kao silom prilika profesor povijesti, jer sam morao objašnjavati uzroke i uzročno-posljedične veze.

No, u Beču, u ovome Forumu koji nosi ime velikoga austrijskoga, ali i europskog političara, Brune Kreiskoga, mislim da nema potrebe za pravljenje izleta u povijest. Stoga ću se zadržati na sadašnjici i na onome što joj je neposredno prethodilo. Budućnost sam ionako već naznačio.

Da bi bilo posve jasno o čemu govorim, samo jedna napomena: naše slovenske prijatelje isključujem iz ovoga razmatranja, ne samo zato što oni tako žarko žele da ih se ne promatra u sklopu jugoistočne Europe, nego ponajprije zato što je Republika Slovenija već članica i Europske unije, i Atlantskoga saveza. Ne kažem, međutim, da njezino ponašanje, pa i prema Republici Hrvatskoj, nema i ne može imati odraza na stanje u našoj regiji.

A ta regija, Jugoistočna Europa, ima nedvojbenu ambiciju i težnju da se uključi u europske integracije, dobar njezin dio i u euro-atlantske integracije. To je ono što nam je svima zajedničko, to je ono u čemu se slažemo, u čemu bismo – uz ostalo – morali pronaći i interes za što bolje međusobne odnose. No, stanje u pojedinim zemljama jugoistočne Europe nije ni približno jednako, tako da ih doista moramo razmatrati jednu po jednu.

Bosna i Hercegovina, nakon brutalnoga rata, živi u miru kojega su joj donijeli Daytonski sporazumi. No, ti su sporazumi u isto vrijeme bili i blagoslov, i prokletstvo. Blagoslov zato, što su zaustavili rat, a prokletstvo zato što su priznali i sankcionirali rezultate rata što se prije svega ogleda u uspostavljanju entiteta pod imenom Republika Srpska, entiteta stvorenoga etničkim čišćenjem.

Drugi je dio „daytonskoga prokletstva“ to, što su institucije centralne vlasti od samoga početka bile koncipirane kao vrlo slabe, praktično bez utjecaja, tako da današnja Bosna i Hercegovina još uvijek ne funkcionira i ne može funkcionirati kao suvremeno uređena, demokratska država. Dugo, čak i previše dugo, međunarodni su se tutori ove države zadovoljavali time da održavanje izbora tumače kao definitivni dokaz transformiranja Bosne i Hercegovine u demokratsku državu, sposobnu za život. 

To je opasno simplificiranje, da upotrijebim najblaži izraz.

Institucija visokog predstavnika međunarodne zajednice bila je originalno zamišljena – pročitajte Daytonske sporazume, ako mi ne vjerujete, a i ambasador Petritsch to će sigurno moći potvrditi - kao neka vrsta guvernera Bosne i Hercegovine, kao svemoćni korektivni faktor koji će, ne budu li se lokalni čimbenici ponašali onako kako se to od njih očekuje, moći praktično upravljati zemljom. No, korištenje ovlasti koje – ponavljam – postoje, ovisilo je u mnogome o osobi visokoga predstavnika, ali i o tome što su utjecajne članice međunarodne zajednice u pojedinome trenutku željele.

Tako da ni ta institucija, onako kako ja vidim stvari, nije ispunila svoju funkciju, a niti ju je, s obzirom na objektivne okolnosti, mogla ispuniti. I zato danas imamo Bosnu i Hercegovinu kao državu podijeljenu na dva entiteta, od kojih jedan pokazuje nedvojbenu ambiciju da funkcionira kao država u državi, a možda čak i da razbije tu državu u kojoj se nalazi, dok drugi – svojevrsno političko nedonošče od samoga početka – teško funkcionira, ipak uspijevajući povremeno i sa svoje strane ometati jedinstvenu državu da stane na svoje noge.

Ono što je u slučaju Bosne i Hercegovine nužno, upravo nezaobilazno, to su tri stvari: prvo da Hrvatska poruči Hrvatima u toj zemlji da je ona njihova domovina, da je Sarajevo njihov glavni grad i da svoje probleme rješavaju tamo; mi smo to jasno učinili. Drugo – da Republika Srbija poruči Srbima u Bosni i Hercegovini da je to njihova domovina, da je Sarajevo njihov glavni grad i da svoje probleme rješavaju tamo; na takvu poruku još čekamo. I, treće, da međunarodna zajednica poruči svima koji bi mogli imati takve planove i želje, da se Bosna i Hercegovina mora održati kao jedinstvena država s tri jednakopravna konstitutivna naroda i da nikakva podjela ne dolazi u obzir.

Ponavljam: to su tri stvari koje moraju biti ugrađene u same temelje budućnosti Bosne i Hercegovine. A da bi se na tim temeljima moglo graditi dalje, potrebna je spremnost i za nadogradnju Daytonskih sporazuma u smislu stvaranja uvjeta za funkcioniranje Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, ne kažem: unitarne, države. U tome smislu mislim da su inicijative za ukidanje funkcije visokoga predstavnika preuranjene i da bi mogle donijeti neželjene i negativne rezultate.

Hrvatski je interes mirna i stabilna Bosna i Hercegovina koja će, u skladu sa svojim postignućima i tempom njihovoga ostvarivanja, naći svoj put u Europsku uniju. Mi smo na tome putu spremni pružiti svaku pomoć. U tome kontekstu iskreno pozdravljam nedavno potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Bosne i Hercegovine i Europske unije. Uvjeren sam da je to pravi korak na pravome putu.

Republika Srbija trenutno privlači najveću pozornost, i to s razlogom. Njezina unutarnje-politička scena nakon nedavnih izbora nije postala stabilnija, dapače čini mi se da nazirem elemente povećane nestabilnosti. Mi smo u Hrvatskoj na to posebno osjetljivi, ne samo zato što smo u političkome smislu zaista mnogo investirali u normaliziranje odnosa sa Srbijom i prevladavanje hipoteka nedavnih ratova, nego i zato što smo – na temelju povijesnih iskustava – svjesni toga da odnosi između Hrvatske i Srbije nikada nisu samo stvar tih dviju zemalja, nego da se reflektiraju na cijelu regiju.

Ja svjesno ne želim komentirati kretanja na unutarnje-političkoj sceni Srbije. Još manje se želim upuštati u analiziranje ovakve, ili onakve koalicije koja će preuzeti upravljanje tom zemljom. To je stvar njezinih građana i rezultat njihovoga opredjeljivanja na izborima. Ali to je i stvar odgovornosti političara koji su na izborima dobili podršku građana. Na njima je da procijene za što su tu podršku dobili i da se ponašaju u skladu s time.

Jedno, svakako, moram reći: demokratska Srbija usmjerena prema budućnosti, a ne zagledana u prošlost i zarobljena u paukovu mrežu povijesnih mitova, nerijetko i laži, demokratska Srbija koja ima hrabrosti suočiti se s istinom o prošlosti i koja želi postati dijelom ujedinjene Europe, preuzimajući njezine standarde i kriterije, takva demokratska Srbija u najboljem je interesu svojih građana, ali i Republike Hrvatske, i cijele regije.

Nadam se i iskreno želim da će upravo takva Srbija biti naš susjed, a Hrvatska koja je na putu u Europsku uniju zakoračila najdalje od svih zemalja jugoistoka Europe, rado će joj pomoći na tome zajedničkome putu. I ovo govorim, naravno, pod pretpostavkom da ne dođe do dramatičnih promjena u politici Europske unije u kontekstu proširivanja, jer bi to nedvojbeno imalo upravo katastrofalne posljedice za proeuropske snage u Srbiji.

Od prije nekoliko mjeseci stanje u našemu dijelu Staroga kontinenta dodatno je zakomplicirano proglašenjem nezavisnosti Kosova. Trebalo se dogoditi upravo suprotno, ali – nije, ili: barem još nije. O tome, najkraće što je moguće, reći ću ovo: Kosovo je, mada autonomna pokrajina u sastavu Srbije, u isto vrijeme bilo i konstitutivni element jugoslavenske federacije. Tko želi provjeriti, neka pročita članak 1. jugoslavenskoga ustava iz godine 1974. Nakon nestanka federacije, Srbija nije naprosto mogla konzumirati taj element konstitutivnosti, pa je bilo logično postaviti pitanje statusa Kosova.

Mi bismo, naravno, bili presretni da je bilo moguće pronaći rješenje u pregovorima između Beograda i Prištine, ali – nije. Na žalost, ni nakon izručenja Slobodana Miloševića Haaškome sudu, Beograd nikada nije ni pokušao vratiti Kosovu autonomiju koju je na najgrublji način ukinuo taj isti Milošević. Nije čak ni osudio Miloševićevu politiku prema Kosovu i na Kosovu. S takvom polazišnom platformom teško je bilo očekivati bilo kakav napredak u pregovorima. Ponude sa strane Beograda počele su dolaziti kada je praktično sve bilo završeno i mogu se podvesti pod formulu: premalo i prekasno.

Upornim odbijanjem prihvaćanja činjenice osamostaljenja Kosova, Srbija samo pokazuje nesposobnost prihvaćanja realiteta, a primjenjivanjem neke vrste ublažene Hallsteinove doktrine prema svim zemljama koje su priznale Kosovo, samu sebe gura prema poluizolaciji u međunarodnim odnosima. To nije dobro ni za Srbiju, ni za regiju.

A najmanje je dobro što iz nekih političkih krugova u Srbiji dolaze nagovještaji koji upućuju na zaključak da se priprema instrumentaliziranje Srba na Kosovu s krajnjim ciljem podjele Kosova. To ne dolazi u obzir, jer bi to definitivno bio uvod u krajnje ozbiljno destabiliziranje cijele regije.

Što se pak tiče onih zemalja koje uporno svoju poziciju prema Kosovu obrazlažu tvrdnjom kako bi priznanje te nove države bilo presedan, ponovit ću još jednom: za razliku od autonomija koje su postojale u pojedinim republikama Sovjetskoga Saveza, a koje su bile isključivo dijelovi tih republika, za razliku od Republike Srpske koja uopće prije rata i etničkoga čišćenja provedenoga u ratu nije postojala, Kosovo je bilo konstitutivni element jugoslavenske federacije. Dakle, to je slučaj sui generis kojega ne treba ni sa čime uspoređivati, niti ga se s bilo čime može uspoređivati.

O Makedoniji i Crnoj Gori reći ću kratko i sumarno. Riječ je o tranzicijskim zemljama s jasnom orijentacijom prema ujedinjenoj Europi. Crna Gora je iznenađujuće dobro i posve mirno provela svoje odvajanje od Srbije, te se osamostalila. Kao službeno proklamirana ekološka država koja ima vrlo dobre uvjete za razvoj turizma, mislim da ima osiguranu i dobru budućnost. Naši su odnosi sa Crnom Gorom, usprkos nedavnome ratu, vrlo dobri. Otvoreno granično pitanje dogovorno ćemo iznijeti pred Međunarodni sud pravde u Haagu, tako da nas ni to više neće opterećivati – mada moram reći kako i privremeno rješenje što je sada na snazi izvanredno dobro funkcionira.

Jednako dobre odnose imamo i s Republikom Makedonijom. Žao nam je zbog toga što u sporu s Grčkom oko imena te države nikako nije moguće ostvariti napredak. Mislim, ipak, da se od Makedonaca ne bi smjelo tražiti – ni na koji način – da se odreknu svojega identiteta, odnosno svojega imena. I s Makedonijom, i sa Crnom Gorom razmjenjujemo iskustva što ih stječemo u pregovorima s Europskom unijom.

Nedavni izbori u Makedoniji pokazali su da u toj državi ima i elemenata unutarnje nestabilnosti, ali ne procjenjujem ih takvima da bi ozbiljno ugrozili bilo tu državu, bilo regiju.

Da zaključim: jugoistočna je Europa na putu prema Europskoj uniji.

Za nju drugoga puta nema!

Taj put neće biti ni lak, ni jednostavan. Niti je sama regija do kraja stabilizirana i pacificirana, niti je Europa jedinstvena u procjeni kako će dalje. Što prije će pojedine zemlje regije ostvariti unutarnju stabilnost koja će im onda omogućiti i konstruktivan pristup regionalnoj suradnji, to prije će se osposobiti i za prihvaćanje europskih standarda i kriterija.

Hrvatska, reći ću zaključno još jednom, cijelu regiju vidi u ujedinjenoj Europi, smatrajući da je to ujedno i jedini način prevladavanja hipoteka bliže i dalje prošlosti koje se ponekada pojavljuju kao barijere u međusobnim odnosima unutar regije. Tek kao članice Europske unije moći ćemo razviti svoje pune kapacitete i moći ćemo od Unije ne samo primati, nego joj i davati.

Jer, nitko od nas ne prilazi Uniji u ulozi prosjaka s ispruženom rukom. Svi mi na osnovi naše bogate povijesti, tradicije i kulture imamo što i dati.

I mi to i želimo.

Ne bi bilo dobro da Unija odbije tu ruku koja nudi, a ne prosi!

Hvala!