23.07.2008. - Ashgabad, Turkmenistan

Govor predsjednika Mesića u Institutu za demokraciju i prava čovjeka

 

Gospođe i gospodo,

 

Iznimna mi je čast što danas, u sklopu svojega službenoga posjeta Turkmenistanu, mogu govoriti pred vama. Pripremajući se za svoj prvi službeni posjet vašoj zemlji, razmišljao sam o čemu bi bilo najbolje da govorim u instituciji koja se zove Nacionalni institut za demokraciju i ljudska prava.
Opredijelio sam se za kombinaciju informacija o svojoj zemlji, Republici Hrvatskoj i stanju demokracije i ljudskih prava u njoj, te na neka razmišljanja o univerzalnim vrijednostima i mogućnosti, odnosno nemogućnosti postojanja univerzalnoga modela društvenih odnosa.
Republika Hrvatska jedna je od zemalja sljednica nekadašnje jugoslavenske federacije. Jugoslavija, država južnoslavenskih naroda, dakle višenacionalna država, uspostavljena je nakon Prvoga svjetskog rata, voljom sila pobjednica i do početka Drugoga svjetskog rata bila je centralistički uređena monarhija. Poslije atentata prilikom kojega je u parlamentu ubijeno nekoliko hrvatskih zastupnika, uvedena je otvorena diktatura, koja je postupno „omekšavala“ kako su se približavale četrdesete godine.
No, tu prvu, kraljevsku, Jugoslaviju obilježavali su neriješeno nacionalno i socijalno pitanje i to je bilo u korijenima njezinoga raspada pod udarom sila nacizma i fašizma godine 1941. Niti tri mjeseca nakon kapitulacije i komadanja zemlje, Komunistička je partije povela općenarodni ustanak i borbu za slobodu. Komunisti su bili na čelu, ali većina antifašističkih boraca nisu bili komunisti.
Još u toku rata razrađen je i objavljen koncept obnove Jugoslavije kao federalne države ravnopravnih naroda. Nekoliko prvih godina poslije završetka Drugoga svjetskog rata Jugoslavija je slijedila primjer i politiku Sovjetskog Saveza, da bi – međutim – godine 1948. došlo do otvorenoga sukoba između dviju partija i njihovih vodećih ljudi – Tita i Staljina. Tito je, naime, mada uvjereni komunist, želio voditi Jugoslaviju u skladu s njezinim specifičnostima i tako da na najbolji način zadovolji interese zemlje i njezinih građana.
Jugoslavija, gledano iz današnje perspektive, sigurno nije bila demokratska zemlja. Njome su upravljali maršal Tito koji je imao golemi prestiž i popularnost, kao uspješni vođa oslobodilačkoga rata i Komunistička partija, višenacionalna – razumije se samo po sebi. Moćna Armija slušala je Tita i Partiju. No, kako je vrijeme prolazilo, Jugoslavija se sve više približavala i prilagođavala tzv. demokratskome svijetu, odnosno zemljama Zapada, njezin je režim postajao sve liberalniji, a u gospodarstvu su bili sve prisutniji elementi tržišta.
Demokracije u smislu višestranačja i višestranačkih izbora nije bilo. A zakonsku mogućnost da pojedinac kandidira samostalno na parlamentarnim izborima, uz podršku stotine građana, a bez „blagoslova“ Partije, iskoristio sam – vjerovali ili ne – samo ja, pa sam tako u Jugoslaviji bio jedini opozicioni član parlamenta.
Stanje se dramatično promijenilo poslije Titove smrti, jer je on sa svojom karizmom bio ključni kohezioni faktor koji je osiguravao opstanak države. U najvećoj republici, Srbiji, na vlast je došao Slobodan Milošević, čovjek koji nije bio ni komunista, ni nacionalista, nego naprosto netko – gladan vlasti. Svoju je popularnost gradio na obećanju o proširivanju granica svoje republike, a to je moglo ići samo na račun nas, ostalih. I to je, naravno, značilo rat!
Hrvatska je rješenje potražila u izlasku iz federacije, što joj je omogućavao Ustav iz godine 1974. Odgovor je, na žalost, bila pobuna dijela srpske manjine u Hrvatskoj, agresivno potpomognuta iz Srbije. Po istome receptu rat se potom proširio na drugu republiku – Bosnu i Hercegovinu. Morala je intervenirati međunarodna zajednica, mi smo u uvjetima rata bili prisiljeni graditi državu i stvarati vlastite oružane snage, te napokon i oružanom silom osloboditi dijelove svojega teritorija, ali sve je to sada iza nas.
Hrvatska je samostalna država, baš kao i sve nekadašnje jugoslavenske republike, pa i nekadašnja autonomna pokrajina Kosovo, koja je praktično bila izjednačena s republikama i koja je bila konstitutivni dio Jugoslavije. A granice se nisu uopće promijenile, što najbolje govori o suvišnosti ratnoga sukoba koji nam je bio nametnut.
U ratnim uvjetima bilo je teško graditi demokraciju, odnosno ostvariti nesmetani prijelaz iz jednostranačkoga sustava, ma kako liberalnoga, u višestranačje. Uz to, pod okriljem rata, počinjeni su, i to na svim stranama, strašni razni zločini. Neko vrijeme u Hrvatskoj se prešućivalo da su takve zločine činili i naši ljudi, dapače tvrdilo se kako Hrvat – dok se brani – ne može počiniti ratni zločin. To je, naravno, glupost, ali navodim taj primjer kako bih vam ilustrirao kakvo je tada bilo poimanje demokracije i ljudskih prava.
Jednako tako, s obzirom da smo bili u sukobu sa Srbima, bilo je ljudi koji su smatrali kako se protiv Srba, i to protiv svakoga pripadnika toga naroda, može učiniti štogod se hoće – izbaciti ga s posla, izbaciti ga iz stana, pa i ubiti ga. Nevladine organizacije koje su upozoravale na to dobivale bi etiketu antihrvatskih, a tezu o kolektivnoj odgovornosti, naravno onih drugih, širili su i mediji, ali i mnogi političari.
Prava promjena dolazi tek godine 2000., poslije parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Od tada mučno se i teško probija teza o tome da nema kolektivne krivnje i odgovornosti, a da zločin nema ni vjere, ni nacionalnosti, pa je – u smislu odgovornosti i kažnjavanja – svejedno tko je žrtva, a tko počinitelj. Poslije godine 2000. etablirali smo politiku poštivanja ljudskih prava, a donijeli smo i zakon o pravima nacionalnih manjina, jedan od najboljih te vrste u Evropi. Ono na čemu radimo još i danas, to je mijenjanje svijesti ljudi. I to je, reći ću vam otvoreno, ono najteže!
U prvome desetljeću svojega postojanja Hrvatska je, doduše, bila zemlja višestranačja, ali s izraženom dominacijom jedne stranke. Pravo višestranačje počinje također tek godine 2000., makar moram reći da naša stranačka scena ni danas još nije do kraja oformljena u smislu postojanja jasno profiliranih političkih stranaka koje bi birači mogli razlikovati na temelju njihovih programa. Ljudi se uglavnom opredjeljuju na temelju imena stranke i svojih simpatija za nositelje stranačkih lista.
To, naravno, nije demokracija kakva bi trebala biti, odnosno demokracija kakvoj težimo. Niti smatramo da možemo reći kako smo u potpunosti demokratska zemlja samo zato što smo već nekoliko puta uspješno održali višestranačke izbore. To je forma, nužna – doduše, ali ipak u prvome redu forma. Naša je medijska scena takva da jedva omogućava potencijalnim biračima da dođu do relevantnih informacija, a to je nezaobilazni preduvjet slobodnoga odlučivanja i opredjeljivanja, drugim riječima – preduvjet formiranja zaista demokratske vlasti.
No, da me ne biste pogrešno shvatili. Mi napredujemo, mi smo na dobrome putu, a ja vam samo želim reći da demokracija i politika poštivanja ljudskih prava nisu nešto, što se može uvesti na način kao kada u sobi upalite prekidač i uključite električnu žarulju.
Tako to ne ide. To je proces!
Mi danas surađujemo sa sudom za ratne zločine u Haagu, sve naše državljane, uključujući i neke generale, koje ja taj sud tražio pod sumnjom da su odgovorni za ratne zločine, mi smo izručili. Neke postupke zbog ratnih zločina vodimo pred vlastitim sudovima. Zastupamo i provodimo politiku jednakosti i ravnopravnosti svih naših građana, a nevladine organizacije ne smatramo neprijateljima, nego saveznicima u borbi za ostvarivanje istoga cilja.
U svemu tome pomaže nam i činjenica da pregovaramo o ulasku u Evropsku uniju, pa smo – htjeli, ili ne htjeli – prisiljeni usvajati evropske kriterije i standarde. To je, a ovo želim osobito naglasiti, u prvome redu dobro za nas, jer nam pomaže da ubrzamo proces koji ionako traje i kojega smo sami inicirali. Mada, neću tajiti, ima i otpora.
Toliko o nama. A sada da malo proširim temu.
Često čujemo kako ovu ili onu zemlju treba demokratizirati i kako je to najlakše ako se na nju primijeni model demokracije kakav već negdje drugdje funkcionira. Najčešće je to model tzv. zapadne demokracije. Otvoreno ću reći da nisam pristaša te teze. Da, postoje univerzalne vrijednosti, poput slobode, prava izražavanja, jednakosti spolova, ravnopravnosti ljudi bez obzira na rasu, naciju ili vjeru – da dalje ne nabrajam. Ali – univerzalni model, model koji bi se kao gotov proizvod prenosio iz zemlje u zemlju, to – bojim se – ne postoji.
Mi smo to iskusili na vlastitome primjeru. Kada smo godine 1990. uveli višestranačje i održali prve slobodne izbore, počeli su k nama dolaziti razni savjetnici s „receptima“ što i kako moramo raditi dalje. Sve što su oni o nama znali, to je bilo da smo proizašli iz zemlje koja se nazivala socijalističkom i u kojoj je na vlasti bila jedna stranka, komunistička. S druge strane, znali su malo više o sustavu u bivšem Sovjetskom Savezu i ostalim zemljama istočne Evrope. I naprosto su nas izjednačili, pa su nam htjeli prodati i iste modele ponašanja.
Pri tome, često su nas „učili“ onome što smo mi već znali, a na polju gospodarstva ponašali su se tako kao da smo godinama iza njih, mada smo u nekim segmentima bili ravni njima, ponekada i ispred njih. Dakle, nisu uzimali u obzir specifičnosti našega razvoja, a o povijesti, tradiciji, kulturi i mentalitetu da i ne govorim. Iza tih tzv. učitelja ostalo je dosta štete, a neki od onih koji su nas navodno trebali naučiti tome što je to zapadna demokracija dobro su se obogatili na naš račun.
Pogledamo li današnji svijet, vidjet ćemo ne jedan primjer koji samo potvrđuje moje mišljenje kako nema jednoga, jedinoga, općeprihvatljivog, univerzalnoga modela društvenih odnosa. Odnosno – svaki pokušaj da se gotovi model naprosto nakalemi nekoj zemlji, ne uzimajući uopće u obzir njezine posebnosti – pokazuje se kao promašaj, često s upravo tragičnim posljedicama.
Stoga bih ja ova svoja glasna razmišljanja završio pozivom da, svaki u svojoj zemlji, svaki u skladu s prilikama u svojoj zemlji, uzimajući dakle u obzir njezine specifičnosti – radimo na građenju i učvršćivanju demokracije i afirmiranju ljudskih prava. Ja inzistiram na poštivanju univerzalnih vrijednosti, jer one doista jesu univerzalne, baš kao što je ljudsko biće – naprosto ljudsko biće, ali upozoravam na pogubnost ideje da se do afirmiranja tih vrijednosti može doći primjenjivanjem ili presađivanjem gotovih modela.
Svijet kojega gradimo bit će, može i mora biti samo svijet jedinstva različitosti. Ako to shvatimo i prihvatimo, neće biti teško prikloniti se i mojim tezama, mada se one možda na prvi pogled mogu učiniti pomalo neortodoksnima. No, ja smatram da državnik ne smije biti samo praktičar, nego da u svojemu djelovanju barem malo mora biti i vizionar.
Danas i pred vama, dopustio sam si, eto, i tu slobodu.
Hvala na pozornosti!