Govor predsjednika Mesića na Karl-Franzens-Universitat

Poštovani gospodine Rektore,
Poštovani predstavnici sveučilišne zajednice,
Drage studentice i studenti,
Gospođe i gospodo,

Velika mi je čast i osobito zadovoljstvo obratiti vam se danas u ovom drevnom zdanju, na jednom od najstarijih i najvećih austrijskih sveučilišta. U svojoj više od 400 godina dugoj povijesti, ovo je sveučilište dalo čitav niz uvaženih imena - znanstvenika, profesora, državnika i stručnjaka koji su tijekom vremena pridonosili nacionalnom, europskom i svjetskom razvoju. Među njima je, treba istaknuti, čak i nekoliko Nobelovaca.
Hrvati su već stoljećima povezani s visokoškolskom naobrazbom zapadnih sveučilišta, pa tako i ovoga u Grazu. Njihova nazočnost zabilježena je već u prvim desetljećima nakon osnivanja. Na njima su stjecali znanja koja su prenosili u domovinu, a mnogi od njih ostali su raditi kao profesori i time pridonijeli ukupnom razvoju raznih područja europskih znanosti.
To je bila naša poveznica sa zapadnoeuropskim civilizacijskim prostorom. Kako nekada, tako i danas, mnogi s područja današnje Hrvatske usavršavali su se znanstveno ili stručno na ovom Sveučilištu.
S posebnim ponosom ističem da se u ovom gradu školovao i znameniti Nikola Tesla. Kao i mnogi drugi, ovdje je stekao dobru podlogu da se sigurno otisne u svijet i nadraste svoje učitelje.
Uvijek rado govorim na sveučilištima. Ona, ponajprije, okupljaju ljude istih afiniteta, iste intelektualne znatiželje, istih intelektualnih izazova. To je mjesto gdje se ne samo može nego i mora govoriti otvoreno, jer jedino tako se može doći do novih spoznaja.
Vrata su na sveučilištima uvijek bila širom otvorena – ne samo različitim nacijama, nego i svemu što je drugo i drugačije. Argument, dijalog, diskusija – sve su to vještine koje se, uz znanje, stječu na ovim visokim školama. Svatko od nas ponosan je na sveučilište koje mu je dalo podlogu za profesionalno usmjerenje. Poznanstva stečena za vrijeme studija, često su trajnija od mjedi. Ona ostaju zauvijek i prate nas na životnom i profesionalnom putu.
Svjestan vaše intelektualne znatiželje, odlučio sam pred vama otvoreno iznijeti svoje stavove o uključivanju Hrvatske u Europsku uniju. Ne bih želio događaje prikazivati izvan konteksta, a kako povijest današnje Hrvatske ionako nije duga, dopustite mi da na početku ukratko prikažem put koji je Hrvatska prošla od osamostaljenja do danas, kao i da kažem nekoliko riječi o sadašnjem stanju i perspektivama pregovaranja.
Poput više drugih europskih zemalja, i Hrvatska se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pojavila na karti svijeta kao nov međunarodni subjekt, nova država. Njezino osamostaljenje i priznanje dogodilo se dobrim dijelom zahvaljujući međunarodnom kontekstu, ali ne bez razumijevanja i pomoći prijatelja - državnika i političara, među kojima je bio i tadašnji austrijski ministar vanjskih poslova dr. Alois Mock.
Naši strateški prioriteti istaknuti su odmah na početku – članstvo u Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji. Željeli smo postati dijelom organizacija koje su jamčile mir, sigurnost i napredak, kao i demokratski razvoj društva, jer naši vanjskopolitički i unutarnjopolitički ciljevi težili su upravo k tome. Raspad bivše države Jugoslavije, međutim, dogodio se u dramatičnim okolnostima. Skandinavski model dogovornog razlaza, nažalost, nije bio primijenjen.
Sloveniju je zahvatio kratak, Hrvatsku krvav, a Bosnu i Hercegovinu brutalan rat. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, rat je ostavio pustoš: ljudske žrtve, razorena sela i gradove, materijalnu štetu, ali i onu nematerijalnu – mržnju, netrpeljivost i podijeljenost.
U novonastaloj situaciji, događaje u našoj užoj regiji nadzirale su međunarodne snage. Uz to, rat je usporio, a na određeno vrijeme i zaustavio procese približavanja svih zemalja ovih prostora, osim Slovenije, europskim i atlantskim integracijama.
Situacija je po završetku rata bila daleko teža nego početkom 90-ih. Strateški ciljevi ostali su isti, ali trebalo je osmisliti novu koncepciju. Prvo i najvažnije, bilo je ukloniti posljedice rata. Bilo je odmah jasno da će za materijalnu obnovu biti potrebno daleko manje vremena nego za izgradnju povjerenja među ljudima. Jer, ono je narušeno u samo nekoliko godina, ali posljedice, prema iskustvu, mogu trajati i desetljećima.
U takvim okolnostima, trebalo je naći snage za novi početak. Početkom 2000. godine, građani Hrvatske izašli su na izbore. Znali su prepoznati priliku i dali su, na parlamentarnim i predsjedničkim izborima, šansu novoj politici. Politici koja se predstavila kao promicatelj demokratskih vrijednosti – vladavine prava i zaštite ljudskih i manjinskih prava; promicatelj tržišnog gospodarstva; a osobito promicatelj zaokreta u odnosima sa zemljama uže regije. Ali, i promicatelj mira, tolerancije i suživota diljem zemlje, ponajprije na ratom opustošenim područjima.
Bio sam ne samo jedan od prvih, nego i najglasniji u zagovaranju da se krivnja za zločine na našim prostorima treba individualizirati. Time bi se kolektiviteti, odnosno narodi ili narodnosne skupine oslobodile od krivnje. Za zločine bi odgovarao pojedinac, a ne cijeli narod.
U tome nam je od presudne važnosti bila pomoć Haškog tribunala. Mnogi nisu mogli ili nisu htjeli razumjeti ulogu Tribunala. Oni su žmirili, zabijali glavu u pijesak i činili sve da opstruiraju rad ovoga suda. Vjerovali su da će vrijeme odnijeti u zaborav zločine počinjene prema ljudima ili štetu nad materijalnim dobrima.
Osim ovoga, trebalo je riješiti pitanje povratka. A to nismo mogli rješavati bez dogovora sa susjednim zemljama. Potpisali smo stoga, zajedno sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom Sarajevsku deklaraciju kuće onih koji su, zbog pogrešne politike, morali iseliti i omogućiti im povratak. Obavezali smo se, također, da ćemo im vratiti sva imovinska prava koja su imali prije napuštanja svojih kuća. Znamo da im ne možemo vratiti godine teškog iskustva života u progonstvu, ali želimo, u mjeri u kojoj je to moguće, ispraviti negativne učinke pogrešne politike.
Obnova kao pretpostavka povratka ne bi bila moguća bez financijske pomoći međunarodne zajednice. Osim iz fondova Europske unije, mnoge zemlje su bilateralno, a među njima i Austrija, financirale projekte obnove. Uz ovo, dali smo podršku svim inicijativama i mjerama, osobito na lokalnoj razini, koje omogućuju da se uspostavi povjerenje, tolerancija i suživot. Državna politika mora davati smjernice, ali lokalna zajednica je ta u kojoj se suživot mora svakodnevno potvrđivati. Provedeni su, stoga, najrazličitiji projekti, u kojima su sudjelovali Europska komisija, ali i vladine i nevladine udruge iz više zemalja.
Tako je vrlo uspješan projekt, Vukovarski institut za mirovna istraživanja i obrazovanje osnovan na inicijativu Austrijskog centra za mirno rješavanje sporova. Rad sa mladima od neprocjenjive je važnosti za dugoročno uspostavljanje mjera povjerenja. Takve inicijative uvijek su dobrodošle i ne propuštamo priliku da im dajemo otvorenu podršku. U međusobnom druženju, oni se usmjeravaju na one vrijednosti koje ih čine otvorenijima za dijalog, prihvaćanje različitosti i uzajamnu toleranciju. Jedino tako novoj generaciji možemo usaditi svijest o bogatstvu različitosti. A sve su to tradicionalne europske vrijednosti koje želimo provesti u život i na našim prostorima. I to ne zbog Europske unije, nego zbog nas samih.
Europska unija i njezini mehanizmi smiju nam biti tek korektiv, ali poticaj i provedba trebaju biti potpuno u našim rukama. Naši prioriteti i nakon izbora 2000.g. ostali su članstvo u Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji. Nov poticaj odnosima s Unijom dao je Zagrebački summit u studenom 2000.g., - zajednički sastanak šefova država ili vlada zemalja Unije i zemalja obuhvaćenih procesom stabilizacije i pridruživanja, organiziran za predsjedavanja Francuske. Na tom je sastanku pozdravljen politički zaokret u Hrvatskoj i istaknut kao primjer za cijelu regiju. Također je dana perspektiva članstva u Uniji svim zemljama regije, uz prethodno ispunjavanje kopenhaških kriterija, te je potvrđeno individualno vrednovanje dostignuća za svaku zemlju regije posebno. Regija je tada po prvi puta bila predmetom konstruktivnih rasprava.
Hrvatska je od svih zemalja regije prva iskoristila mogućnost i aplicirala početkom 2003. g. za članstvo Europske unije. 2004.g. stekla je status kandidata, a početkom listopada 2005. otvorila je pregovore. Procesom pregovora možemo biti zadovoljni. Do sada je učinjeno mnogo u prilagodbi zakonodavstva i ispunjavanju mjerila za otvaranje poglavlja. Naravno, ostaje još mnogo posla na dosljednoj implementaciji usvojenih zakona odnosno na ispunjavanju mjerila za zatvaranje poglavlja. Vjerujemo da ćemo pregovore uspješno dovršiti do kraja 2009.g.
I ovdje ću reći, kao što to neprestano ponavljam: prilagoditi zakonodavstvo, a osobito implementirati zakone, moramo zbog nas samih. Jer, zakon koji ostaje mrtvo slovo na papiru nikome ne treba. A odgovornost za dosljednu primjenu zakona leži prije svega u državnim institucijama. Ponekad se čini da politička volja i politički konsenzus koji su deklarirani od samih početaka europskog pregovaranja nisu uvijek dovoljno prisutni kada se radi o dosljednom provođenju zakona. Hrvatska sigurno nije jedina zemlja u kojoj se javilo ovakvo 'zasićenje', ali baš kao ni druge zemlje, Hrvatska ne može pobjeći od striktnih kriterija jednakih za sve. Provođenjem zakona ostvaruje se vladavina prava, a ona je itekako neophodna, jer je baš ona vezivno tkivo današnje Europske Unije.
U našem približavanju Uniji, mi ne zaboravljamo regionalni aspekt naših odnosa. Od 2000.g. do danas sa svim zemljama naše uže regije razvili smo izuzetno dobre i dobrosusjedske odnose. Našu bilateralnu suradnju intenzivirali smo u svim područjima, a osobito u gospodarstvu. U širem kontekstu, aktivni smo u CEFTA-i, u donedavnom Paktu za stabilnost, čiji je koordinator bio dr. Erhard Busek odnosno današnjem Regionalnom Vijeću za suradnju.
Mi, također, pomno pratimo i dijelimo zabrinutost za zbivanja u našoj užoj regiji. Još uvijek postoje, bolje reći, ponovno su se probudile snage koje žele destabilizirati Bosnu i Hercegovinu. Kao stranka Daytonskih sporazuma, ali i kao susjedna zemlja, Hrvatska je i neposredno zainteresirana za pronalaženje adekvatnog rješenja. A ono znači samo jedno – jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Svako drugo rješenje, značilo bi novu nestabilnost ovih prostora, a ona predstavlja opasnost ne samo za mir u regiji, nego i za mir u Europi.
Oduvijek sam isticao da je za trajan mir i stabilnost ovih prostora od najveće važnosti da cijela regija što prije postane dijelom Europske unije. Pri tome, naravno, zemlje regije moraju ispuniti kriterije i usvojiti reforme koje rezultiraju europskim standardima. Hrvatska u tome može biti model za regiju, a voljna je pružati podršku i konkretnu pomoć, što već i čini u više segmenata. Svaka zemlja regije, sukladno individualnom pristupu, dosegla je svoj stupanj približavanja Uniji. Osim Hrvatske, koja pregovara već tri godine, status kandidata ima i Makedonija, dok su Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija i Albanija u pred-kandidatskom statusu. Nije nemoguće, ali svakako je vrlo teško u kratko vrijeme postići stabilnost institucija, ispuniti sve kriterije za vladavinu prava, zaštitu ljudskih i manjinskih prava i pretpostavke za demokratsko uređenje.
Nije lako niti uspostaviti funkcioniranje tržišne ekonomije koja mora biti u mogućnosti preuzeti pritisak tržišnog natjecanja i pravila europskog gospodarstva. Nije lako učiniti institucije spremnima da preuzmu sve obaveze i odgovornosti u pogledu ispunjavanja zajedničkih politika i ciljeva Europske unije, koji se ponajprije odnose, dakako u perspektivi, na pristupanje monetarnoj uniji.
Uz to, zemlja mora biti sposobna stvoriti uvjete za prilagodbu nacionalne administrativne strukture mehanizmima funkcioniranja javne uprave u Uniji.
Obećao sam da ću govoriti otvoreno, pa mi dopustite da iznesem koji su problemi s kojima se mi u Hrvatskoj susrećemo u sadašnjoj fazi pregovaračkog procesa. Ono s čime se, vrlo konkretno suočavamo, jest brojna i donekle troma uprava. Reforma uprave teče nedovoljno brzo, a postojeći pravni i administrativni sustav je previše složen i nedovoljno transparentan. Veliki diskrecijski raspon dovodi do neučinkovitosti i pravne nesigurnosti, te pogoduje korupciji. Upravni sud, opet, ne može se efikasno nositi s trenutačnim opsegom posla na revidiranju upravnih odluka. Uz to, bilo bi poželjno osigurati veći stupanj decentralizacije, te dodatno razvijati lokalnu i područnu samoupravu.
U pravosuđu je još uvijek prisutan veliki problem neučinkovitosti sustava, najvećim dijelom zbog sporosti u rješavanju predmeta, kao i nedostataka u pogledu odabira i obuke sudaca. Problem je i taj što sudovi i dijelovi državne uprave ne poštuju ili ne izvršavaju uvijek pravodobno odluke viših sudova.
Postoje i određeni problemi u uspostavi neovisnog sudstva. Osim toga, najurgentije je potrebno smanjiti još uvijek velik broj neriješenih predmeta, skratiti trajanje sudskih postupaka, a uz to i racionalizirati mrežu sudova, uključujući i zatvaranje sudova, sa svrhom pravilnog provođenja sudskih presuda i izvršavanja reforme pravne pomoći. Kako bio se osigurala nepristranost sudaca, treba poboljšati postupke imenovanja, obuke i stegovne postupke za sudske dužnosnike.
Treba uložiti, dakle, još puno energije, kako bi se osigurao do kraja neovisan, nepristran, transparentan i učinkovit pravni sustav. Korupcija predstavlja ozbiljan problem. Optužbe za korupciju često ostaju do kraja neistražene, a slučajevi korupcije obično ostaju nekažnjeni. Provedba antikorupcijskog programa tek je u početnoj fazi. Potrebna je, dakle, potpuna provedba programa i snažna politička volja za jačanjem aktivnosti, posebno za iskorjenjivanje korupcije na višim razinama. Želimo li do kraja 2009.g. zatvoriti sva poglavlja, morati ćemo učiniti značajne pomake u uklanjanju navedenih problema. A za to je prvenstveno potrebna politička volja i mehanizmi koji bi je proveli. Vjerujem da za to imamo snage i volje.
Često me sa zabrinutošću pitaju hoće li irski 'Ne' Lisabonskom ugovoru odgoditi učlanjenje Hrvatske u Uniju. Želio bih naglasiti da se u ovoj fazi radi o dva paralelna procesa: jedan je proces pregovora, a drugi proces ubrzanog traženja rješenja da Lisabonski ugovor stupi na snagu i prije ulaska Hrvatske u Uniju. Siguran sam da će se do tada pronaći rješenje koje ničim neće usporavati učlanjenje Hrvatske.
Prema istraživanjima javnog mnijenja, podrška uključivanju Hrvatske u Europsku uniju u posljednjih godinu dana varirala je između 45 i 53 %. Iako se radi o solidnom postotku, koji odražava želju građana da se priključe Uniji, često me pitaju zašto je potrebno da Hrvatska uđe u Europsku uniju. A ja im odgovaram - zato, jer je za europsku zemlju, europskog civilizacijskog kruga i europskih korijena to jedina opcija. Priključujemo se tržištu od gotovo 500 milijuna stanovnika, institucijama koje su garant mira i stabilnosti već više od 50 godina. Ovaj 'milenijski pothvat' govori dovoljno sam za sebe. A njemu se treba priključiti ne samo Hrvatska, nego i čitava naša regija.
Zahvaljujem vam na pažnji, a sada ostajem otvoren vašim pitanjima.