Dragi prijatelji iz Igmanske inicijative,

gospođe i gospodo,

Ugodna mi je dužnost da vas danas pozdravim u povodu održavanja sjednice vaše udruge nevladinih organizacija iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije – ovdje, u Zagrebu. No, za mene to je i više od dužnosti. Svaki susret s predstavnicima i članovima Igmanske inicijative prilika je da susretnem stare prijatelje, da tako kažem – suborce iz vremena kada boriti se za demokraciju i ljudska prava i nije bilo osobito popularno u državama nastalim na tlu nekadašnje jugoslavenske federacije.

Nevladine organizacije u tim su vremenima preuzimale nemale rizike, upuštajući se u bitke koje je priličan broj oportunista smatrao unaprijed izgubljenima. No, vi se niste predavali – usprkos neraspoloženju što su ih vlasti u pojedinim državama, ne uvijek u istoj mjeri i istim intenzitetom, pokazivale prema vama. Niste posustajali ni onda kada su vas poneki etiketirali kao izdajnike i strane plaćenike. Vjerovali ste u ono što radite, vjerovali ste u ideale slobode i ljudskih prava, u demokraciju u punome smislu te riječi.

I bili ste u pravu.

Danas niti su nevladine organizacije anatemizirane, niti su ljudska prava nešto o čemu se ne govori, odnosno što se smatra krinkom za podrivanje države. Ne kažem da već uživamo u demokraciji u svim njezinim aspektima, osobito ne kažem, niti mogu reći, da u državama jugoistoka Europe pravna država funkcionira na način kojim možemo biti zadovoljni, ali stvari se kreću, idemo naprijed.

Vi ste imali pravo i onda kada ste započeli još jednu bitku – onu za normaliziranje prilika na tlu bivše federacije, za uspostavljanje normalnih odnosa ne samo između država, nego i između njihovih građana i napokon, a to je osobito važno, za suočavanje s punom istinom o nedavnoj prošlosti. Činjenica je da su prve korake u međudržavnoj normalizaciji napravile vlasti pojedinih država, ali nepobitna je činjenica da se postupna, često i vrlo spora, normalizacija protegnula i na odnose između građana upravo zahvaljujući vama.

Zbog svega toga, uvijek sam podržavao aktivnost Igmanske inicijative, smatrajući je ne samo korisnom, nego često i nezaobilaznom u stvaranju uvjeta za ponovno uspostavljanje uzajamnog povjerenja i razumijevanja nakon krvavih ratova u kojima se raspala bivša Jugoslavija.

Podržavao sam vas i onda, kada ste upravo ultimativno tražili da se svatko suoči s punom istinom o onome što je radio i kako je radio, da se zločincima kaže da su zločinci, a da se zločini kazne. Rekao sam mnogo puta, a ponovit ću još jednom: istina je često neugodna, pa i bolna, ali bez istine nema osnove za građenje budućih stabilnih odnosa.

Moram to osobito naglasiti i danas, kada smo svjedoci da se opća klima u regiji pogoršava. Nisam pesimista, niti želim preuveličavati stvari, ali činjenica je da me atmosfera s kojom se susrećemo u nekim aspektima počinje podsjećati na rane 90-te godine prošloga stoljeća.

A to nije dobro.

Nekima se ne sviđa što ja na to upozoravam. Ali, meni se ne sviđa, što se događaju stvari zbog kojih na to naprosto moram upozoravati.

Ja ne mogu zatvarati oči pred stvarima koje se događaju u našemu neposrednom susjedstvu, niti ih smijem minorizirati. Da bih bio do kraja jasan: ja samo reagiram, ja slušam i gledam i kažem da ono što vidim i čujem – nije dobro. Niti za Bosnu i Hercegovinu, niti za regiju. U takvoj situaciji šutjeti, bilo bi ponavljanje pogreške koja je već jednom u ne tako dalekoj prošlosti učinjena.

Tu pogrešku ne smijemo ponoviti ni mi, ni međunarodna zajednica.

Ja također ne mogu zatvarati oči ni pred činjenicom da su odnosi između Hrvatske i Srbije u stagniranju. Ne poričem, svi kanali komuniciranja i dalje su otvoreni, ali u njima nema ništa. Točno, mi održavamo redovne, rutinske kontakte, ali sadržajna rasprava kako o našim međusobnim odnosima, tako i o stanju u regiji izostaje. A ona je itekako potrebna.

Osobito danas.

No, znate kako se kaže: za ples je potrebno dvoje. Hrvatska poklanja iznimnu pozornost svojim odnosima sa Srbijom, svjesna činjenice da oni uvijek imaju odraza i na širu regiju. Osobno sam u normaliziranje tih odnosa, politički gledano, investirao mnogo – zauzimajući se za to, kada mnogi nisu htjeli ni čuti da bismo ikada ponovo imali potpuno normalne odnose s Beogradom. Podsjetit ću da je inicijativa za potpisivanje prve hrvatsko-srpske izjave na najvišoj razini o načelima dalje normalizacije međudržavnih odnosa došla upravo s moje strane.

Ni u jednome trenutku nisam ni pomislio da sam možda radio pogrešno. Ne, uvjeren sam i danas, više nego ikada, da je budućnost naše regije najprije u punoj normalizaciji i stabilizaciji, a potom – u njezinome uključivanju u Europsku uniju, naravno na individualnoj osnovi. No, da bismo toj budućnosti prišli i korak bliže, čini mi se da je ponovo potrebna pomoć i poticaj nevladinih organizacija.

Stoga pozdravljam održavanje vašega sastanka, pozdravljam izbor tema kojima ste odlučili baviti se, a posebno pozdravljam vašu inicijativu za održavanje regionalnoga sastanka na vrhu.

Ja sam na takav sastanak uvijek spreman.

Kažem to jasno i bez ikakvih ograda. Znam da ima nekih koji misle kako u vremenima kada stvari ne stoje dobro, ili ne stoje najbolje, nije pametno održavati susrete na vrhu. Moje je mišljenje suprotno. Takva vremena traže sastanke ljudi na čelu, jer mi smo ti koji imamo mandat da se brinemo o našim državama i o njihovoj budućnosti.

Mi ne samo da imamo mandat, mi imamo i odgovornost. Od te odgovornosti niti smijemo bježati, niti možemo pobjeći!

S obzirom da sve zemlje regije teže da uđu u ujedinjenu Europu, bilo bi dobro da u drugoj fazi u naše razgovore uključimo i Europsku uniju. Dakle, i tu se slažemo. Naime, sve što se događa na jugoistoku kontinenta, i ono dobro i ono loše, nužno ima odraza na cijeli kontinent. A osim toga, u zbivanjima u regiji uvijek je prisutan, u vidu utjecanja, ili izostanka utjecanja, i inozemni faktor. Toga moramo biti svjesni, a toga moraju biti svjesni i oni izvan regije, upravo oni koji svojim činjenjem ili nečinjenjem na nju djeluju.

Drago mi je što u radu današnje sjednice Igmanske inicijative po prvi puta sudjeluju i predstavnici parlamenata četiriju država. Uvijek sam visoko cijenio rad parlamentaraca i mislim da bi u prevladavanju sadašnjega stanja parlamenti možda mogli odigrati ulogu onih koji, na razini država, pomažu u oživljavanju dijaloga.

Još vas jednom srdačno pozdravljam i želim vam uspjeh u vašem radu.

Hvala!