Gospodine rektore,

poštovani predstavnici Kantona i grada Tuzle,

uvaženi profesori i studenti,

gospođe i gospodo,

Prihvatiti poziv Univerziteta čiji sam počasni doktor, za mene nije tek obveza koju se ne smije izbjeći, za mene je to u isto vrijeme i ugodna dužnost. A prihvatiti taj poziv upravo na današnji dan, znači poslati i određenu poruku – bez ulaženja u dnevno-politička pitanja.

Danas je Dan državnosti Bosne i Hercegovine, dan koji je – na žalost - sporan u očima jednih, osporavan od drugih i prihvaćen od trećih – pri čemu ne mislim na nacionalnu pripadnost, nego u prvome redu na gledanje kako na današnju Bosnu i Hercegovinu, tako i na onu od jučer. Danas je dan kada su, prije točno 65 godina, položeni temelji novovjeke državnosti Bosne i Hercegovine i za mene u tome nema ništa spornoga.

No, upravo zato što ovaj blagdan u samoj Bosni i Hercegovini nosi u sebi, u suvremenim prilikama, i određena obilježja kontroverznosti, htio bih danas i u ovome krugu s vama podijeliti neka svoje razmišljanja o prošlosti i o našemu odnosu prema prošlosti. Zajednički je nazivnik tih razmišljanja: nitko nema prava odricati se svoje prošlosti, niti je poricati!

Prostor bivše Jugoslavije, pa i šire – jugoistočne Europe – pun je primjera na kojima bi se dalo dokazivati tezu kako su narodi ove regije kroz dobar dio svoje povijesti bili zarobljenici selektivnoga prilaza prošlim zbivanjima, isticanja samo nekih događaja i ličnosti i prešućivanja drugih. Malo grublje i jednostavnije rečeno, to bi se moglo formulirati i ovako: stoljećima smo bili žrtve falsificiranja prošlosti i onih koji su je falsificirali.

Neki su to i danas, a ja sam čvrsto uvjeren da bi s tom neslavnom praksom i tradicijom trebalo napokon prestati – jednom za svagda. Dakle: raščistimo s prošlošću, da bismo neopterećeni mogli graditi budućnost. Kada kažem: raščistimo, onda ne mislim samo – razračunajmo se s prošlošću, ma kako da nam je i to potrebno. Ne, mislim u prvome redu – priznajmo prošlost, u njezinoj cjelovitosti, onakvu kakva je bila.

Ta potreba jednako je urgentna u mojoj domovini, Hrvatskoj, ovdje – u Bosni i Hercegovini, a i u drugim zemljama regije; ne želim sada ići dalje u nabrajanje, kako me još ne bi optužili za miješanje u unutarnje stvari drugih država. Ponavljam, međutim: svi mi, svatko za sebe, ali i svatko pred onim drugim, odnosno drugima, mora smoći snage i hrabrosti da prizna vlastitu prošlost i da se suoči s njome – bez obzira kakva ona bila.

Osim snage i hrabrosti, za to je potrebna i politička volja, jer – opet moram reći: na žalost – politika i političari često diktiraju poglede na prošlost, ili u najmanju ruku toleriraju povijesni revizionizam, a u funkciji ostvarivanja kratkoročnih političkih ciljeva. Konkretno: onaj, tko računa s glasovima bilo koje skupine koja iz bilo kojih razloga nije spremna prihvatiti sve činjenice o prošlosti bilo svoje nacije, bilo države, lako će pristati na takav pristup – samo da bi osigurao glasove i svoj dolazak na vlast, ili opstanak na vlasti.

Dakle, da rezimiram ovaj uvodni, načelni dio: spremnost na prihvaćanje i priznavanje vlastite prošlosti u njezinoj cjelovitosti nezaobilazni je uvjet građenja budućnosti, i to ne samo vlastite, nego i budućih odnosa s drugim zemljama i narodima, susjedima u prvome redu. Da bismo to mogli provesti, potrebni su hrabrost, moralna snaga i čvrstoća i politička volja.

A sada da se s terena načelnosti premjestim na teren naših konkretnih prilika, mada – ponavljam – neću ulaziti u dnevno-politička pitanja. Govorim o državama nastalim u vrijeme raspada jugoslavenske federacije, govorim o njihovoj prošlosti koja je kroz gotovo 70 godina bila zajednička, a u kojoj je i u prethodnim stoljećima bilo dosta dodirnih točaka. Dosta, osim jedne, jedine: mi, kao narodi i države nikada do ovoga zlosretnoga rata u kojemu se raspala Jugoslavija, nismo međusobno ratovali.

Istina je: susretali smo se, zapravo sukobljavali i na bojnome polju, ali uvijek, naglašavam: uvijek u uniformama tuđih vojski, ratujući za nekoga drugoga. Evo upravo savršenoga primjera novokomponiranoga povijesnoga mita koji i danas još zaokuplja mnoge umove – neću reći kakve. Govorim o mitu o stoljetnome neprijateljstvu između pojedinih naroda ove regije, u prvome redu između Hrvata i Srba. A to je obična laž i izmišljotina, lansirana u kontekstu ratne propagande i u funkciji mobiliziranja za rat na potpuno pogrešnim premisama.

Suočeni s ratnim užasima, s ratnim zločinima kojih je bilo na svim stranama, mada nema niti može biti dvojbe o tome tko je rat započeo i tko snosi najveću odgovornost za njega, mnogi su nasjeli tome mitu o stoljetnome neprijateljstvu. Danas, mi ga moramo razgrađivati, odnosno moramo mukotrpno ponovo uspostavljati međusobno povjerenje i razumijevanje što je tim mitom i njegovim prihvaćanjem bilo razoreno.

Moramo, najkraće rečeno, početi postavljati stvari na njihovo mjesto. A počnimo s time, što ćemo priznati da ovdje, u ovoj našoj regiji nema, niti je ikada bilo, nekakvih stoljetnih neprijatelja. Dapače: puno je više veza, kontakata i prijateljstava, uzajamnoga prožimanja i utjecaja, i to još u vrijeme dok smo jedni već bili u svojim samostalnim državama, a drugi još u sastavu velikih imperija i pod stranom vlašću. Naša su poznanstva, da ih tako nazovem, puno starijega datuma od naših razilaženja.

Razilaženja su, paradoksalno ali istinito, počela tek kada smo se našli u zajedničkoj državi, u prvoj Jugoslaviji, kraljevini pod srpskom dinastijom Karađorđevića. To je drugi kamenčić mozaika istine o prošlosti kojega treba bespogovorno prihvatiti, jer tako je naprosto bilo. Pa bi i oni koji se s nostalgijom sjećaju prvoga prosinca, odnosno decembra, kao Dana ujedinjenja, trebali u istome dahu priznati da je s ujedinjenjem – zato što je provedeno na pogrešnim osnovama i na pogrešan način – počeo i put prema slomu kraljevske Jugoslavije.

Ta se Jugoslavija godine 1941. raspala pod naletom armija sila Osovine ne zbog izdaje Hrvata i Slovenaca, kao što neki još i danas, ili: danas ponovo, vjeruju, nego zato što su svi, ponavljam: svi nesrpski narodi bili nezadovoljni. Na pitanje: zašto, odgovaram s dva pojma – zbog neriješenog nacionalnog i socijalnog pitanja. I to je treći element prošlosti kojega treba prihvatiti i priznati.

Kraljevska se Jugoslavija raspala zato, što osim srpske vladajuće elite, i to one u Srbiji, nitko s njome nije bio zadovoljan, što je bila naprosto zrela da se raspadne.

U tome raspadu bilo je nemalo onih, i u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, druge i opet neću spominjati, koji su izlaz iz nezadovoljavajućega stanja vidjeli u suradnji s naci-fašističkim okupatorima – sve do toga da su zajedno s njima okrvavili ruke ubijanjem nevinih, ubijanjem onih čija je jedina krivnja bila u tome što su bili drugačiji. Nemojte misliti, da tim objašnjenjem bilo koga opravdavam. Nikako!

Ako je netko u Hrvatskoj 10. travnja 1941. možda i mogao pomisliti da sviće sloboda, samo nekoliko tjedana nakon toga s uvođenjem rasnih zakona i početkom diskriminacije i progona Srba, Židova i Roma, morao je shvatiti da su nedostatak pune slobode i nacionalne ravnopravnosti zamijenjeni golim terorom i do tada u svojem zahvatu neviđenom i nepojmljivom netolerantnošću.

I to je dio naše prošlosti kojega moramo prihvatiti i priznati. To je nezaobilazni dio mozaika istine što ga ovim izlaganjem pokušavam složiti.

Svako koketiranje s idejom da se u ružičastim bojama prikazuje razdoblje naci-fašističke okupacije, jer marionetske države što su tada uspostavljene ni po čemu, osim možda po djelotvornome represivnome aparatu, nisu bile države – nije ništa drugo, nego falsificiranje povijesti. Progon i likvidiranje drugih i drugačijih ne može se ni izbrisati, ni umanjiti argumentima poput onih da je u to vrijeme izdano nekoliko vrlo vrijednih knjiga, ili da je snimljen prvi nacionalni igrani film.

Ubrzo nakon početka okupacije izbio je ustanak. Bilo je izoliranih, pojedinačnih akcija i prije toga, poput akcije Sisačkog partizanskoga odreda u Hrvatskoj, što je svakako početak antifašističke borbe. No, ustanak u pravome smislu riječi počeo je tek pod vodstvom Komunističke partije, i to gotovo istodobno u raznim dijelovima Jugoslavije. To komunističko vodstvo povijesna je činjenica, a uloga Josipa Broza Tita u ustanku ne samo da je povijesna činjenica, nego je i priznata širom svijeta.

Riječ je, dakle, o organiziranoj akciji. Točno je da je ona organizirana uz pogrešnu pretpostavku – da će, naime, Sovjetski Savez uskoro izvojevati pobjedu i da će na valu te pobjede i ustanak biti kratak i uspješan. No, i jedno, i drugo sljedeći su kamenčići u mozaiku istine što ga slažemo.

A nakon njih dolazi ono što je poveznica s današnjim danom, dolazi činjenica da je vodstvo ustanka, a – ponavljam – u vodstvu su bili komunisti, dok su golemu većinu boraca činili nekomunisti, još za vrijeme borbe polagalo temelje jednoj novoj, drugačijoj Jugoslaviji – federalnoj državi u kojoj će svi narodi i manjine, tada se govorilo: narodnosti, uživati ista prava. Dakle, ne stoji teza nekih zagriženih antikomunista u Hrvatskoj, kako se hrvatski partizani nisu borili za slobodu Hrvatske.

Da, oni su se borili za Jugoslaviju, ali takvu Jugoslaviju u kojoj će postojati Hrvatska kao federalna jedinica sa svojstvom države i u kojoj će hrvatski narod živjeti u ravnopravnosti s drugima. Borili su se, dakle, za Hrvatsku, jer – samo da podsjetim – Hrvatska, baš kao ni Bosna i Hercegovina, u kraljevskoj Jugoslaviji nije postojala ni kao administrativni, a kamoli kao politički pojam. Dodajmo i te činjenice mozaiku istine o prošlosti.

U kontekstu napora da se još u jeku oslobodilačke borbe udare temelji federalnome uređenju nove države, održavana su i zasjedanja zemaljskih antifašističkih vijeća, preteča parlamenata budućih republika, a onda i zasjedanje Antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije – ratnoga parlamenta koji je bio jedinstvena pojava u okupiranoj Europi. Tada, a prošlo je od onda punih 65 godina, položeni su – ponovit ću još jednom – temelji novovjeke državnosti Bosne i Hercegovine.

Vrijedi podsjetiti se danas ZAVNOBiH-a, njegovih zaključaka, ali i činjenice da su u njegovome radu sudjelovali predstavnici sva tri danas konstitutivna naroda – Srba, Bošnjaka i Hrvata, s time da je srpskih predstavnika bilo najviše.  Nije li i ta nesporna činjenica svojevrsna poruka – poruka od jučer koja vrijedi za danas, ali i za sutra; poruka koja upućuje na to da Bosna i Hercegovina pripada svim trima narodima koji u njoj žive i da njezina budućnost nije i ne može biti u podjelama.

Druga Jugoslavija, postavljena – barem u teoriji – na novim, zdravim osnovama, tijekom vremena, a iz razloga koji nisu predmet ovoga izlaganja, zastranila je. Ravnopravnost na papiru ustupila je mjesto neravnopravnosti u praksi, a – što je najvažnije – u posljednjem desetljeću njezinoga postojanja i agresivnom pokušaju da se silom mijenjaju unutarnje granice u korist jedne republike i jednoga naroda. I to je nezaobilazni kamenčić u mozaiku istine o prošlosti pred kojom ne smijemo zatvarati oči.

To su činjenice koje nikoga ne bi trebale ni boljeti, niti smetati. Jer, to su naprosto činjenice, tako je bilo. Ići ću i korak dalje i reći da današnje samostalne države Bosne i Hercegovine ne bi bilo da nije bilo one koja je postojala u okvirima jugoslavenske federacije. Iz nje proizašla je najprije samostalna Republika Bosna i Hercegovina koja je postala i članica Ujedinjenih naroda. Toj su državi, da tako kažem, Daytonski sporazumi udahnuli novi život pod imenom Bosna i Hercegovina, organizirajući je kao državu s dva entiteta: Federacijom BiH i Republikom Srpskom.

To je bio redoslijed zbivanja i tako stvari stoje.

To su novi kamenčići u našemu mozaiku istine o prošlosti. I nitko to nema pravo ni zaboravljati, ni prešućivati, ni negirati. Dakle, još jednom: da nije bilo ZAVNOBiH-a, ne bi bilo najprije Narodne, a potom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine – u sklopu Jugoslavije.

Da nije bilo te republike, federalne jedinice, teško da bi bilo samostalne Republike Bosne i Hercegovine, a – slijedom toga – ne bi onda bilo ni tzv. daytonske Bosne i Hercegovine, ove države koja danas postoji.

Spomenuo sam Dayton. Kažem još jednom: neću ulaziti u dnevno-politička pitanja, ali pripremajući ovo izlaganje proučio sam još jednom, i to detaljno, puni tekst Daytonskih sporazuma sa svim popratnim pismima i aneksima.

I reći ću samo nešto: svi oni koji se vole pozivati na te sporazume, pogotovo oni koji inzistiraju na pridržavanju samo slova tih sporazuma, a ne i njihova duha, trebali bi se potruditi i ponovo ih pročitati. Suočili bi se s djelićima istine o prošlosti svoje zemlje, ali i elementima na kojima valja zasnivati njezine temelje. I – iznenadili bi se!

Kao prvo, Daytonski sporazumi u mnogim dijelovima uopće nisu provedeni, i to u dijelovima koji afirmiraju državu Bosnu i Hercegovinu. Kao drugo, u dokumentima iz Daytona nema ama baš nikakvoga uporišta za koncipiranje entiteta kao država u državi, a kamo li za ponašanje kao da je Bosna i Hercegovina dio nekoga entiteta, a ne da je entitet dio Bosne i Hercegovine. I dalje – neću!

No, i Dayton je prošlost, nedavna prošlost, ali također ona prošlost koju valja poznavati i prihvaćati u njezinoj cjelovitosti. Daytonski sporazumi nisu, kako to volim reći, švedski stol s kojega će svatko uzeti samo ono što mu se sviđa, a ostalo će zanemariti.

I još je nešto dio te prošlosti: rat i zločini, počinjeni u tome ratu, kao i njegove posljedice, u prvome redu posljedice etničkoga čišćenja. Ni to nitko nema pravo negirati, zanemarivati, ili prešućivati. To je onaj dio prošlosti na koji sam u prvome redu mislio kada sam uvodno rekao da s prošlošću treba i razračunati. To je talog rata, rezultat djelovanja pojedinaca i skupina što su talog društva.

Drugačije se to ne može nazvati, ma kako to bolno za nekoga moglo biti.

Vođenje obrambenoga rata ne opravdava zločine, ne opravdava ubijanje nevinih civila, ne opravdava neselektivno rušenje, a još manje rušenje sa ciljem da se onima koji su u tim objektima živjeli onemogući povratak. Obrambeni rat ne opravdava protjerivanje. I to je dio istine od koje se nerijetko bježi – čak i u kvazi povijesnim raspravama, a to je iznimno opasno, jer truje u prvome redu mlade ljude, šalje ih u život ne samo s nepotpunim, nego i sa iz temelja pogrešnim informacijama, zapravo: s lažima.

Sve ovo što sada govorim odnosi se i na moju zemlju – Hrvatsku. Borba za istinu i za suočavanje s istinom bila je jedna od ključnih sastavnica moja dva predsjednička mandata. Nije išlo ni brzo, ni lako. I danas još ima otpora, ima nastojanja da se guranjem neistina i poluistina i kroz medije, i kroz nastavu – odgojni proces, stvori osnova za povratak na staro kada napustim dužnost predsjednika Republike. Samo, oni koji tako rezoniraju, griješe: biljka istine, u početku nježna i krhka, u međuvremenu je ojačala, pustila korijenje.

Istinu se više ne može tek tako iskorijeniti. A istina o sebi, o svojoj prošlosti, ili ono što se obično naziva: pomesti pred svojim vratima, to je nezaobilazni uvjet za puno normaliziranje odnosa u regiji. Bez toga stalno ćemo biti pod pritiskom hipoteke mitova, laži, poluistina i iznimno žilavih ostataka ratne propagande koja je često bila krajnje prljava.

U tome kontekstu ja vidim i djelovanje Haaškoga suda za ratne zločine, ali i Međunarodnoga suda pravde. Ako već sami nismo u stanju suočiti se do kraja s onime što je bilo, prepustimo to drugima, čak i uz rizik da njihova odluka ne bude uvijek i do kraja pravedna.

Ono što je u tome ključno, to je da samom dobrom voljom da stvari iznesemo pred međunarodne forume i da prihvaćamo njihove odluke, čak i onda kada s njima nismo u potpunosti suglasni, demonstriramo spremnost za prevladavanje tereta prošlosti i uspostavljanje međusobnih odnosa na novim, zdravim osnovama. Dakle, mi s prošlošću moramo raščistiti, moramo se s njome suočiti, moramo je prihvatiti i priznati, a ne – negirati i prešućivati.

Naravno, za takvu politiku, za takvo stanovište, za takvo ponašanje, mi moramo imati i partnere, one koji će biti spremni učiniti isto, što i mi, koji neće bježati od istine, ni od istine o Drugome svjetskom ratu, ni od istine o bivšoj zajedničkoj državi sa svime što je u njoj valjalo, kao i s onime što nije valjalo, ni s istinom o raspadu te države i početku života novih samostalnih država.

Mi takve partnere želimo i tražimo!

To je moja poruka svima u regiji, svima koje rat nije štedio, ni poštedio, ali koji su svjesni toga da ne smijemo ostati zarobljenici krivotvorene povijesti – bilo one nedavne, bilo one dalje; svima koji znaju da je naša jedina budućnost u ujedinjenoj Europi, gdje ćemo živjeti jedni uz druge, s otvorenim granicama i uz međusobnu suradnju.

Zaključujem: danas je Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Čestitam praznik svima koji ga slave. Volio bih da ih ima što više, jer bi i to bila garancija da će Republika Hrvatska imati stabilnoga i konsolidiranoga susjeda, pomirenoga sa svojom prošlošću i zagledanoga u budućnost. A to je nešto, što želim i kao predsjednik Republike Hrvatske, i kao hrvatski građanin, a iznad svega – kao iskreni prijatelj Bosne i Hercegovine i svih njezinih građana.

Hvala!