Vaša Visosti,             

gospođe i gospodo predsjednici, premijeri i ministri,

ekselencije, uvaženi gosti,     

Sastali smo se da razmotrimo temu koja je koliko važna, toliko i aktualna. I vjerujem da dijelim očekivanja svih okupljenih da će, usprkos dosadašnjim skromnim rezultatima, ovaj naš skup u Dohi završiti s optimističnom notom. Drugim riječima: s uvjerenjem da će svijet uspjeti uspostaviti pravednije odnose u međunarodnoj razmjeni. Govorim o odnosima koji bi opravdali našu postavku prema kojoj je pravo na razvoj jedno od temeljnih ljudskih prava.

Točnije, to je pravo i država i njihovih stanovnika.

No, moramo se odmah zapitati: postoje li za to realne pretpostavke? Danas vjerojatno – ne, ali očekujem da će se one u narednom razdoblju ubrzano stvarati. Može se nekome učiniti čudnim što takvo očekivanje izričem u vrijeme kada svijet obuhvaća globalna financijska i gospodarska kriza, no ja upravo na toj krizi zasnivam svoje uvjerenje. Smatram da bi, naime, baš ona mogla otvoriti vrata promjenama, na koje se - kada je riječ o razvoju siromašnih i nedovoljno razvijenih zemalja - čeka već desetljećima.

Zastoj u razvoju tih zemalja koincidirao je, naime, s razdobljem u kojem je prevladavao  tzv. neoliberalni ekonomski model. On se zasnivao na uvjerenju da će potpuno slobodno i neometano tržište, najbolje riješiti sve razvojne probleme. Iz toga proizašao je zahtjev za maksimalnom deregulacijom ekonomskog života i što manjim upletanjem države u gospodarstvo. Država se trebala brinuti za stabilnost i fiskalnu disciplinu, a ne za razvoj.

Istodobno, od nerazvijenih se tražilo da otvore vlastita tržišta za stranu robu i kapital, da privatiziraju sve, uključujući i usluge i prirodne resurse, da radno zakonodavstvo prilagode interesima poslodavaca itd. Uostalom, to je dobro poznato.

I teoretičari i praktičari neoliberalizma tvrdili su da će njihov model dovesti do ujednačavanja plaća u globalnome gospodarstvu i da će se siromašne zemlje razvijati brže od bogatih. Ta se predviđanja nisu obistinila. Upravo suprotno - jaz između siromašnih i bogatih još se više proširio. To nam je na tragičan način pokazala i posljednja kriza hrane, koju smo osjetili svi, ali koja je najviše pogodila upravo one zemlje koje imaju  - najmanje.

Oni koji su malo razmislili, prisjetili su se kako su se upravo najbogatije zemlje razvijale potpuno drukčije od onoga, što danas propisuje neoliberalni  model ekonomije. Sve su one, bez iznimke, štitile vlastitu proizvodnju i vlastita tržišta,  bilo carinama, bilo raznim necarinskim barijerama. Nema potrebe da te zemlje navodim poimenice. 

Ipak, do promjena nije dolazilo. Neoliberalni model ovjenčao se aureolom glavnog oružja za razbijanje ostataka komunističke ekonomije, a time i ideologije. Proglašen je najvažnijim alatom tranzicije u moderni kapitalizam. Kroz to sve je više postajao ideologije, a sve manje ekonomija. A osim toga, moram li vas podsjećati na poslovicu što postoji u mnogim jezicima, a koja kaže da je sve prolazno, samo su interesi vječni? Drugim riječima: kada se jednom uspostave određena pravila igre, odmah se formiraju i interesi kojima ta pravila odgovaraju. I tome se nema što dodati.

Tako dugo, dok se važan dio svijeta ravnao po neoliberalnom modelu, tako dugo dok su ga kao svoju temeljnu ideologiju provodile međunarodne financijske institucije, svi napori da se pokrene brži razvoj siromašnih zemalja nisu imali mnogo izgleda, pa ni oni poduzimani pod „kapom“ Ujedinjenih naroda. To je i razlog zbog kojega danas u osnovi ponavljamo ono, što smo zaključili u Monterreyu prije sedam godina, ali i prije toga u Cancunu, Hong-Kongu i drugdje na ovakvim ili sličnim skupovima. Ipak, danas – ponavljam – mislim da imamo više šansi za uspjeh.             

Iskustvo nas naime uči, da se ni jednu krizu nije moglo prevladati vatrogasnim mjerama i kozmetičkim zahvatima. Uvijek su bile nužne dubinske promjene, pri čemu je država dobijala veliku ulogu. O tome se posljednjih dana mnogo govori, pa se, uz ostalo, najavljuju  bitne promjene i u svjetskom ekonomskom poretku.

I u tome ja vidim našu šansu, možda i posljednju šansu!

To ne znači kako zagovaram odustajanje od globalizacije, ili od liberalizacije međunarodne trgovine. Niti to zagovaram, niti bi to bilo moguće. Kažem, međutim, sljedeće i s time ću zaključiti: pravila moraju biti  takva da i siromašne zemlje dobiju odgovarajuću priliku za razvoj.   

Hrvatska, mada mala zemlja relativno skromnih materijalnih mogućnosti, uvijek je spremna dati svoj doprinos stvaranju takvog pravednijeg i humanijeg svjetskog poretka. Žao mi je samo što, osim izuzetaka, danas ovdje nema na odgovarajućoj razini upravo onih koji bi napore u tom smjeru trebali predvoditi, a svoju odgovornost za realizaciju takvog zajedničkog poduhvata shvatiti i prihvatiti.     

Hvala!