Gospođe i gospodo,

Zahvaljujem na pozivu da vam se obratim na početku skupa koji se bavi pitanjem ne samo važnim za Hrvatsku, nego i pitanjem čijim će rješavanjem Republika Hrvatska dokazati svoju vjerodostojnost, bolje rečeno: vjerodostojnost onoga što proklamira njezina politika.
Povratak izbjeglih i prognanih, bez obzira na to koje su nacije i koje su vjere za nas je test zrelosti ovoga društva. Povratak svih koji su bili i koji jesu naši državljani, a koji su napustili Republiku Hrvatsku za vrijeme rata, naš je i nacionalni i državni interes.
Nitko ne bi bio sretniji od mene, kada bih danas mogao stajati pred vama i reći vam kako je taj zadatak završen. Na žalost – nije, još nije.
Sakrivati se iza fraze o tome kako nema rata iza kojega su se vratili svi izbjegli i prognani nije ništa drugo, nego jeftina demagogija. To je, doduše, istina, ali to nije, ne može i ne smije biti za bilo koga na političkoj sceni Hrvatske alibi za popuštanje u naporima da budu stvoreni uvjeti za povratak – u miru, sigurnosti i dostojanstvu – svih onih koji se žele vratiti.
Jer, tek onda kada se vrate svi koji to žele, kada se vrate u okolnostima u kojima neće morati strahovati za svoju sigurnost, tek ćemo onda moći reći kako je zadatak zaista izvršen. A da on mora biti izvršen, o tome nikakve dvojbe ne može biti.
Kada govorim o uvjetima za povratak, onda mislim i na primjereno rješenje pitanja stanovanja. Razorene kuće su više-manje obnovljene, ali otvoreno je ostalo pitanje nositelja tzv. stambenoga prava koji su u ratnim uvjetima napustili svoje stanove i na temelju legislative što ju je Hrvatska kasnije donijela, izgubili pravo na njih. Za te ljude neko prihvatljivo rješenje mora biti pronađeno.
Nije na meni da ulazim u pojedinosti, ili da predlažem konkretne poteze, ali smatram kako imam i pravo i dužnost na to upozoriti. Jednako, kao što upozoravam i na to da nije dovoljno obnoviti kuće, ako se ne obnavlja infrastruktura i ne stvaraju nova radna mjesta. Tko će se vratiti u obnovljenu kuću, ako zna da je jedina perspektiva koju ima da u njoj besposlen sjedi – naravno bez sredstava za život?
Tu već ulazimo u širu problematiku gospodarskoga stanja u Hrvatskoj i pomanjkanja dugoročnog koncepta razvoja zemlje, ali morao sam to spomenuti, jer bez toga slika stanja je nepotpuna. U takvoj situaciji ne treba se čuditi da se javljaju na našoj javnoj, odnosno medijskoj sceni i oni koji izjave izbjeglih i prognanih da će se vratiti, ako znaju da će imati i posao, interpretiraju kao traženje privilegija.
Ništa dalje od toga! Ljudi jednostavno racionalno i logično razmišljaju. Ja svakako ne smatram da Srbin-povratnik, jer stvari treba nazvati pravim imenom, treba imati prednost u dobivanju posla pred Hrvatom. Ne, i jedan, i drugi pod istim uvjetima imaju pravo na posao, uz pretpostavku kvalificiranosti za njega. I nova radna mjesta treba stvarati i otvarati i za jedne, i za druge – zapravo za građane Republike Hrvatske, ne gledajući uopće na njihovu nacionalnost.
Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice obavilo je u godinama rata i razdoblju nakon njega u Hrvatskoj velik posao. Priznajemo to i zahvalni smo, mada je točno i to da je Republika Hrvatska sama ponijela veliki dio tereta brige za izbjegle i prognane koji su potražili utočište na njezinome području, kao i za svoje građane koji su zbog ratnih zbivanja bili prisiljeni napustiti svoje domove, ili su iz njih bili protjerani.
No, UNHCR nam je u tome pružio dragocjenu pomoć i mi to nikada ne smijemo zaboraviti.
Danas stojimo na pragu završetka golemoga i nadasve osjetljivoga zadatka – vraćanja izbjeglih i prognanih, u ovoj fazi govorimo praktično samo još o našim građanima srpske nacionalnosti – tamo, gdje su živjeli do početka rata. U uvjetima, kada su ratna sjećanja još itekako živa, kada ratne rane –na obje strane – još itekako peku, to je – ponavljam – nadasve osjetljiv zadatak.
No, u isto vrijeme to je i zadatak što ga moramo završiti, kako bismo sa svojih pleća skinuli jednu od posljednjih, ali i najvećih hipoteka ratova u kojima se raspala jugoslavenska federacija. Ti ratovi ne smiju završiti prešutnim mirenjem s rezultatima etničkoga čišćenja. Kada bismo to dopustili, onda bi inicijatori rata, mada poraženi, ipak – barem u nečemu – pobijedili. A oni moraju biti poraženi u svemu!
Doslovno i do kraja: u svemu i svuda! Kada ne bi bilo tako, kakva bi bila svrha suđenja pred Međunarodnim sudom u Haagu?
Kada ne bi bilo tako, kakvoga bi smisla imalo inzistiranje na individualiziranju krivnje za počinjene ratne zločine?
I kada ne bi bilo tako, tko bi od nas mogao mirno spavati i ne strahovati da tu negdje, pored nas, niče biljka nove mržnje, nove netrpeljivosti i – u krajnjoj liniji – novoga rata?
Povratak izbjeglih i prognanih, ne svih, jer – na žalost svi se nikada neće vratiti – ali svih onih koji to žele, nezaobilazni je uvjet za stvaranje osnove novoga suživota, za obnavljanje međusobnoga povjerenja i razumijevanja. Državna politika u tome ima nemjerljivu ulogu. Jer, od toga ima li državno vodstvo političku volju da se s tim pitanjem uhvati u koštac, ovisi u najvećoj mjeri i hoće li ono biti riješeno.
U protivnome izbjegli i prognani ostat će moneta za potkusurivanje, predmet kratkoročnoga političkoga manipuliranja, nesretnici bez doma i domovine kojima će se obećavati onda, kada to bude iz dnevno-političkih razloga oportuno, a koje će se zaboravljati kada se ne pruža prilika da se njima manipulira.
Usprkos gospodarskoj krizi, na povratku prognanih i izbjeglih ne smije se štedjeti. Takva ušteda može nam kratkoročno gospodarski pomoći, ali će nam dugoročno politički naštetiti. U to nemojte sumnjati ni jednoga trenutka.
Zaključno samo još nešto – u vidu rezimea: povratak izbjeglih i prognanih pitanje je na kojemu Republika Hrvatska dokazuje vjerodostojnost svoje politike. To je pitanje što ga rješavamo jer znamo da nas na tome ocjenjuju i Europska unija, i međunarodna zajednica.
Ali, rješavamo ga i moramo ga riješiti u prvome redu zbog nas samih, zbog toga da se jednoga dana naša djeca ne bi morala sramiti zbog onoga što su radili njihovi očevi, zbog toga da pokažemo i dokažemo kako smo doista postali zrelo demokratsko društvo u kojemu suživot i tolerancija nije samo fraza, nego životna stvarnost.
Hvala!