Uvaženi gospodine predsjedavajući,
vaše ekselencije – predsjednici,
premijeri i ministri, dragi prijatelji,

Osobito mi je zadovoljstvo, što Vam se mogu obratiti u ime Republike Hrvatske, jedne od zemalja sljednica jugoslavenske federacije koja je pod vodstvom svojega predsjednika, Hrvata, Josipa Broza Tita, imala ključnu ulogu u stvaranju pokreta nesvrstanih.
Drago mi je što mogu konstatirati da su danas ovdje, za razliku od protekloga summita u Havani, gdje je na najvišoj razini bila zastupljena samo Hrvatska, prisutni i visoki predstavnici većine zemalja sljednica nekadašnje Jugoslavije. To je s jedne strane dug prema vlastitoj povijesti, ali je s druge strane i pokazatelj sazrijevanja spoznaje da nesvrstani, mada u bitno promijenjenim okolnostima, i na današnjoj političkoj sceni igraju značajnu ulogu.
Točno je, od konferencije u Bandungu, od Brionskoga sastanka Tito-Naser-Nehru i od prvoga summita nesvrstanih u Beogradu godine 1961. mnogo se toga promijenilo. Prije svega, završio je hladni rat i nestali su, u političkome smislu, Istok i Zapad koji su se u ono vrijeme opasno konfrontirali, a čiji je sukob upravo pokret nesvrstanih - koji je rastao iz godine u godinu - u dobroj mjeri ublažavao.
To, međutim, nikako ne znači da su nesvrstani izgubili svoje značenje i smisao; mada je njihovo ime odraz prilika koje više ne postoje, i mada se njihov zadatak iz onoga vremena: sprječavanje sukoba dvaju blokova, više ne postavlja. To najbolje mogu ilustrirati činjenicom da je moja zemlja članica Sjevernoatlantskoga saveza, ali da je to ne sprječava da u svojstvu promatrača bude aktivna i u pokretu nesvrstanih. Niz problema suvremenoga svijeta traži angažiranje zemalja okupljenih u ovome pokretu.
Mislim tu kako na problem razvoja, odnosno nerazvijenosti, tako i na globalnu gospodarsku krizu, na krizu energenata i hrane, na zagađivanje okoliša i klimatske promjene sa svojim potencijalno zastrašujućim posljedicama. Mislim i na terorizam, i to ono što je bez ikakve dvojbe terorizam, kao i na transnacionalni kriminal, trgovinu ljudima i drogama. No, u prvome redu mislim na potrebu stvaranja jednoga novog svjetskog poretka.
Mi danas živimo u svijetu kojim dominira jedan društveno-gospodarski sustav. Živimo u svijetu koji je prošao kratko, ali nimalo slavno razdoblje unipolarizma i koji se nužno vraća multipolarizmu. Živimo, napokon, u svijetu u kojemu se činilo da će trijumfirati neoliberalni model koji se predstavio kao pobjednik nad modelom političkoga Istoka, a koji se sada – doslovno pred našim očima, ali i preko naših leđa – definitivno urušava. I to je izazov pred kojim stojimo. I to svi!
Globalna gospodarska kriza izravna je posljedica dotrajalosti neoliberalnoga modela. Lijekovima koje nudi taj model ona se može privremeno zaliječiti, što znači odgoditi do neke druge prilike, ali se ne može izliječiti. Lijek je promjena, lijek je evolucija. Zemlje okupljene u pokretu nesvrstanih itekako osjećaju posljedice svega onoga što sam naveo kao akutne probleme današnjega svijeta.
Na tim je zemljama, dakle, da ponude i izlaz – u međusobnoj suradnji i solidarnosti, ali i u suradnji sa zemljama izvan pokreta. Ovo posebno naglašavam, jer u međusobno povezanom, a kroz to i međuovisnome svijetu svaki je problem, zvali ga mi regionalnim ili ne, zapravo globalni problem. A svaki globalni problem traži i globalni odgovor.
U tome kontekstu moram i ovom prilikom naglasiti važnost Ujedinjenih naroda, usprkos svim slabostima što ih je svjetska organizacija do sada pokazala. Oni su bili i ostaju nezamjenjiv instrument očuvanja mira i sigurnosti u svijetu, a jedan od zadataka Pokreta nesvrstanih jest i da konstruktivno pridonese naporima za reformu Ujedinjenih naroda. Globalni se odgovor na globalne probleme može, dakle, naći samo kroz uzajamnu suradnju, kroz strpljive razgovore, kroz izbjegavanje bilo kakve isključivosti ili netrpeljivosti – na bilo kojoj osnovi, kroz spremnost na kompromise, ali uvijek uz uvjet da se ne odustaje od nekih ključnih načela. U prvome redu mora se ustrajati na načelu da svaka zemlja ima pravo birati vlastiti put i ostvarivati ga na način koji uzima u obzir njezine specifičnosti. To ne znači negiranje nekih univerzalnih vrijednosti, kao što su vladavina naroda – demokracija, poštivanje ljudskih prava, jednakost svih ljudi i ravnopravnost u odnosima između država. Upravo suprotno! Polazeći od tih univerzalnih vrijednosti moramo se truditi izgraditi poredak čiji će krajnji cilj biti ne samo pravo na razvoj, nego i ostvarivanje razvoja svake zemlje i svakoga naroda, poredak koji će biti zasnovan na jedinstvu različitosti, ali u kojemu će se – bez obzira na te različitosti, a polazeći od već spomenutih univerzalnih načela – moći tražiti i pronalaziti rješenja za ono što generira probleme današnjice.
Nesvrstani se moraju afirmirati kao nova snaga, kao saveznici svih onih, koji žele konačno početi smanjivati jaz između bogatih i siromašnih, koji teže socijalnoj pravdi, koji smatraju da nitko na temelju svoje snage i moći nije osvojio monopol na vladanje nad drugima, ili pravo na nametanje svojega modela drugima, nego je tek preuzeo veću odgovornost kako za sebe, svoju zemlju i svoj narod, ali tako i za druge.
Zaključujem jednim citatom: „Nesvrstani ni od koga ne trebaju tražiti da im prizna pravo na ravnopravno sudjelovanje u rješavanju svjetskih problema. Oni to pravo naprosto imaju i trebali bi ga iskoristiti svojim jedinstvom, organiziranošću i akcijom. To znači da oni i u budućnosti moraju preuzeti svoj dio odgovornosti i obveza kao jedan od nedvojbeno najutjecajnijih čimbenika u borbi za dalji razvoj međunarodnih odnosa, za učvršćenje mira, sigurnosti, nezavisnosti i ravnopravnosti, za gospodarski i društveni napredak u svijetu.
“ Ponovio sam riječi, što ih je na konferenciji nesvrstanih u Kairu, godine 1964. izgovorio Josip Broz Tito. Životnost toga citata najbolja je potvrda životnosti pokreta nesvrstanih.

Želim vam uspjeh u daljem radu i aktivnostima!