Govor predsjednika Mesića na oproštajnom prijemu za predstavnike Ministarstva obrane i Glavnog stožera OS RH

Poštovani generali i admirali,
gospodine ministre,
visoki vojni i civilni dužnosnici,
pripadnici Oružanih snaga i Ministarstva obrane,
gospođe i gospodo

Sve vas, koji ste se odazvali na ovaj naš oproštajni susret prije svega srdačno pozdravljam. Kao Predsjednik Republike, a time i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske, prije samo nekoliko minuta imao sam priliku čuti informaciju o stanju u Oružanim snagama Republike Hrvatske.
Unatoč brojnim nagađanjima koja smo u javnosti ovih dana imali prilike čuti, stanje u Oružanim snagama je zadovoljavajuće. Naravno da je ono i odraz visine planiranih proračunskih sredstava za Oružane snage u ovoj godine.
Informacija koju sam dobio bila je ujedno i kratak presjek svega onoga što smo učinili u posljednjih deset godina zajedničkog rada i djelovanja unutar Oružanih snaga i ukupnog obrambenog sektora.
Iako deset godina nije moguće sažeti u nekoliko prigodnih minuta, danas želim istaknuti nekoliko činjenica koje su, čini mi se, obilježile proteklo razdoblje mog zapovijedanja Oružanim snagama u svojstvu vrhovnog zapovjednika.
Kao prvo, zajednički smo preuzeli aktivnu ulogu u naporima za transformaciju hrvatskog obrambenog sustava. U navedenoj ulozi sudjelovao sam zajedno s vama u definiranju daljeg razvoja hrvatske vojske.
U njezinoj transformaciji, iz masovne vojske stvorene u Domovinskom ratu, prema manjoj i profesionaliziranoj vojnoj organizaciji s kojom će Republika Hrvatska biti sposobna ući u članstvo NATO-saveza i uključiti se u razvoj i provedbu obrambene politike Europske Unije.
Na početku mandata nije bilo lako. Danas s ovog mjesta priznajem da smo previše vremena potrošili na utvrđivanje ustavnih i zakonskih ovlasti Predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika.
S jedne strane bili smo opterećeni negativnim iskustvom prethodnog vremena, a s druge strane neiskustvom prijelaza iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav.
Iako smo se oko pojedinih pitanja dugo lomili, s današnje točke gledišta iznašli smo na duže razdoblje prihvatljiva rješenja.
To pokazuje i zakonski okvir koji u osam godina gotovo da nije pretrpio promjene.
U navedenom razdoblju, bez lažne skromnosti mogu reći da su postignuti značajni rezultati u transformaciji Oružanih snaga Republike Hrvatske – od brojčanog smanjivanja pripadnika Oružanih snaga naslijeđenih iz vremena Domovinskog rata i neposrednog poraća, njihovog zbrinjavanja koje, da podsjetim mnoge, nije izazvalo socijalne nemire, do otpočinjanja restrukturiranja same vojne strukture koja će u svojoj novoj ulozi dovesti do uključivanja u međunarodne mirovne misije pod vodstvom Ujedinjenih naroda i NATO-saveza, te u konačnici uvesti Republiku Hrvatsku u NATO-savez, u travnju prošle godine.
Poduzete reforme se nisu ograničile samo na reformu vojske, one su obuhvatile cjelokupno područje obrane, te procese koji su do tada bili zanemareni – razvijanje civilno-vojnih odnosa i obrambene transparentnosti te građanskog nadzora nad Oružanim snagama.
Ideja vodilja svih poduzetih reformi nije bilo samo postizanje članstva u NATO-savezu, nego ostvarivanje jednog važnijeg cilja. A to je uvođenje reda u obrambeni sektor kako bi se postigla dugoročna stabilnost Republike Hrvatske.
Jedna od najvećih opasnosti koje su tada prijetile bilo je iskorištavanje vojske u političke svrhe. Takve tendencije bilo je neophodno sasjeći u samom korijenu.
Bez depolitizacije vojske ne bi bilo moguće provođenje reformi koje su na kraju dovele do transformacije našeg obrambenog sektora.
Stoga moja odluka o prestanku djelatne vojne službe za generale koji su se počeli baviti politikom, na početku prvog mandata, nije bila laka, ali je bila nužna. Bio je to korak koji sam morao poduzeti kako bih stabilizirao sustav.
Drugo, Republiku Hrvatsku i Oružane snage teško je opterećivalo breme netransparentnosti kupnje naoružanja iz vremena Domovinskog rata.
Razmjeri tih nedopuštenih aktivnosti nisu bili razotkriveni. Nastojao sam svojim djelovanjem prema nadležnim institucijama pokrenuti procese kojima će oni biti rasvijetljeni, a počinitelji kažnjeni.
Moje uporno inzistiranje na transparentnosti pri kupnji naoružanja i vojne opreme dovelo je, kao što svjedočimo, do otvaranja procesa utvrđivanja odgovornosti.
I to je velik uspjeh i ispravan put ka suzbijanju korupcije, za koji se svi u društvu zalažemo. Također sam bio svjestan kako moram ustrajati na politici pomirenja i individualne krivnje za ratne zločine, na suradnji s Haškim sudom.
Znao sam da ću među nekim pripadnicima Oružanih snaga imati oponente, što je i razumljivo s obzirom na činjenicu da su većina sudionici Domovinskog rata i da su prošli sve strahote rata koje on sa sobom nosi. A nakon rata teško se prašta, a još teže priznaje.
Sjećate se i vi, kao i ja, teških riječi koje su izgovorene na moj račun, optužbi i kleveta. Međutim bio sam ustrajan. Slijedio sam svoja uvjerenja. Znao sam da to činim i da to treba učiniti zbog budućnosti Republike Hrvatske. Želio sam Republiku Hrvatsku otvoriti i usmjeriti prema europskim i svjetskim obzorjima, prema regionalnoj suradnji i našim susjedima. I kao što su vrijeme i okolnosti pokazale bio sam u pravu.
U isto vrijeme nastojao sam biti dosljedan. Nisam bio spreman podržati članak 98. Rimskog statuta o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu, niti prihvatiti prijedlog o slanju pripadnika Oružanih snaga u Irak.
Ali vratimo se iz sfere politike u obrambeni sustav. Kao što sam već naglasio u ovih deset godina provedene su mnoge teške i bolne reforme hrvatskih Oružanih snaga.
No, premda je ulazak u NATO- savez kao kruna uspjeha pokazao kako su reforme dale rezultate, ovaj proces našim ulaskom u Sjevernoatlantski savez nije završen.
Zapravo, sada je otvorena nova faza transformacije našeg obrambenog sektora. Svjedoci smo da je i sam NATO- savez u procesu promjena koje ga trebaju osposobiti da u suradnji sa Europskom Unijom u idućih nekoliko desetljeća sudjeluje u stabilizaciji susjedstva europskog kontinenta.
Oružane snage Republike Hrvatske trebaju se prilagođavati i svim tehnološkim promjenama i novim načinima očuvanja mira koji ustupaju mjesto vođenju oružanih sukoba.
Na tim područjima treba napraviti znatno veće iskorake nego što je to bio slučaj do sada. Također ne smijemo zaboraviti činjenicu da će se, barem u idućih nekoliko godina, dalji proces razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske odvijati u uvjetima posljedica ekonomske krize i naraslih obaveza koje pred oružane snage postavlja članstvo u NATO-savezu, i koje će dodatno narasti našim ulaskom u Europsku Uniju i aktivnim uključivanjem u Zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku Europske Unije.
S obzirom da će se programi tehnološke modernizacije u sadašnjim okolnostima neizbježno usporiti, kao ključni cilj u idućih nekoliko godina treba postaviti ubrzavanje procesa pune profesionalizacije, jasno definiranje strategije, doktrine i zadaća Oružanih snaga, razvoj sustava školovanja, razvoj sustava upravljanja osobljem, te osiguravanje radnog i životnog standarda profesionalnog sastava oružanih snaga.
Navedeno predstavlja ključni izazov, bez čijeg rješavanja neće biti ni uspješnog daljeg razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske.
I da zaključim. U ovih deset godina provedenim reformama postavili smo temelje za razvoj Oružanih snaga Republike Hrvatske. Te temelje treba iskoristiti za daljnji razvoj obrambenog sektora, od dovršavanja započetih procesa, do oblikovanja novih vizija razvoja i njezinih operacionalizacija.
Bez toga, sav dosadašnji trud bio bi uzaludan.
Vjerujem da ćete vi taj put nastaviti i u planiranom uspjeti.
Dopustite mi da na kraju zahvalim svim pripadnicima Oružanih snaga i Ministarstva obrane, prijašnjim i sadašnjim, na doprinosu koji su dali u nastajanju hrvatske države i razvoju Oružanih snaga i Ministarstva obrane.
Želim vam svima uspjeh u budućem radu i osobnom životu.
I kao što nakon osamnaestog veljače počinjem s radom kao bivši Predsjednik Republike Hrvatske jednako tako ostajem spreman i dalje služiti mojoj domovini kao bivši vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Hvala.